Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi „Šetnja kroz vreme“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Kotor, Crna Gora
U gradu se još osećala letnja žega kada je Lastin autobus krenuo put Đenovića. Sedim na sedištu broj 13. Nisam sujeverna, ali u ovom broju ima neke simbolike. Ja sam mlad službenik u Zastupstvu inostranih firmi i radim u kancelariji broj 13.
Pored mene, do prozora, sedi simpatična devojka mojih godina. Upoznale smo se. Da bismo mogle da se „družimo“ Ljilja je morala malo da se odmori. Moja saputnica je dremala, a ja sam slušala tihe razgovore putnika. Zaključila sam da se svi dobro poznaju i da su često letovali zajedno. Stekla sam utisak da dobro poznaju Đenović i njegovu okolinu.
Nakon dva-tri sata vožnje, usledila je prva pauza. Kada smo ponovo ušle u autobus, Ljilja i ja smo se dogovorile da naša dva sedišta delimo sa mladićem koji je od samog polaska sedeo na stepenicama kod prednjih vrata. Pozvale smo ga. On je bez oklevanja došao i rekao:
„Hvala vam devojke. Ja sam Žika.“
Ljilja više nije dremala. Putovanje je postajalo sve interesantnije i uzbudljivije. Trenutak ćutanja prekinula je starija članica Društva za telesno vaspitanje Partizan VI nudeći kolačiće koje je za ovu priliku sama pripremila.
Dok je autobus smanjivao razdaljinu između Beograda i Đenovića, sunce je lagano nestajalo iza horizonta. Slušala sam tiha ćaskanja i razmišljala o tome šta li me sve čeka u Đenoviću.
O Boki Kotorskoj sam dosta čitala i slušala. Putovanje u Đenović mi je prava prilika da doživim blagodeti mediteranske klime i budem korak od tragova bogate istorije i velikog kulturnog nasleđa ovog kraja. Za osvajanje Boke borili su se mnogi narodi od Ilira do Napoleonove vojske i drugih. Boku je oslobodila srpska vojska 1918. godine. Tada je došlo do ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu državu – Jugoslaviju. Boka Kotorska je najveći zaliv Jadranskog mora. Obala ovog zaliva okićena je velikim i malim mestima. Ovaj zaliv je od 1997. godine zvanično uvršten u Asocijaciju 28 najlepših zaliva sveta.
Oko ponoći imali smo pauzu u Višegradu. Našli smo se u neposrednoj blizini mosta Mehmed-paše Sokolovića, poznatijeg kao „Na Drini ćuprija“. Očarani letnjom idilom, Ljilja, Žika i ja prošetali smo mostom prisećajući se našeg velikog pisca Ive Andrića. Za svoj roman „Na Drini ćuprija“ dobio je Nobelovu nagradu za književnost.
Posle pauze, nastavili smo sa našim upoznavanjem. Ljilja nam je pričala o svom poslu u velikoj beogradskoj firmi. Vrlo interesantno i slikovito se prisećala ranijih letovanja u Đenoviću i izrazila želju da Žiki i meni bude vodič kod razgledanja ovog mesta i okoline.
Žika je ispričao da se prethodnog dana vratio sa letovanja na Vlasinskom jezeru. Nije imao u planu putovanje u Đenović, već spremanje ispita za septembarski rok. Kako je njegova tetka Ema povredila nogu, morala je da odustane od letovanja u Đenoviću. Svoju uplatu za letovanje ustupila je svom sestriću i tako je Žika krenuo na put.
Moji saputnici su očekivali da im kažem nešto o sebi. Rano sam ostala bez mame. Tata se oženio i dobio sina u novom braku. Ja sam praktično izneta iz porodičnog gnezda i doneta baka Milici, tatinoj strini i tatinom stricu Nikoli na brigu. Za moje odrastanje i vaspitanje brinula se baka Milica. Ona nije imala dece. Svu svoju ljubav sakupljenu od mladosti do poznog doba meni je poklonila. Još kao mala, bila sam primorana da se prilagođavam novom načinu života, novim ljudima i novoj sredini. Baka Milice više nema. Sećanje na tu plemenitu osobu nosim u sebi. Prisećajući se prošlosti, suze nisam mogla da zadržim. Ljilja i Žika su me razumeli. Posle kraće pauze, zabavljali smo se pričama o drugim temama.
Poslednja pauza bila je pred svitanje. Pri povratku u autobus, Žika mi je snažno stegao ruku. Da li je to bilo slučajno ili namerno, nisam mogla da znam. Kroz mene je protutnjala struja. Seli smo svako na svoje mesto. Meni je trebalo snage da se priberem. Pomešale su mi se misli i osećanja, pretpostavke i nagađanja. Odjednom je sve počelo da se tumba u mojoj glavi. Uzdrmana sam jednim stiskom ruke. Pokušala sam da odgonetnem pravo značenje tog gesta. O čemu sam sve razmišljala i kako sam doživela taj neposredni dodir, stisak Žikine ruke, nikada do kraja neću moći da objasnim. Moje razmišljanje prekinulo je sećanje na baka Milicu i njene savete. Često mi je govorila da se trudim da u svakoj situaciji budem pribrana kako ne bih učinila nešto zbog čega bih kasnije mogla da se kajem. Sve sam ja to dobro zapamtila. Ali, kako biti pribran kada ti snažno stegne ruku mladić koji ti se dopada?
Nisam mnogo obraćala pažnju na Žikin izgled spolja. Važniji mi je bio njegov izgled iznutra – njegova duhovna strana, njegovo „ja“ koje izlazi iz duše. Žika je srednjeg rasta, produhovljen, skroman, lepo vaspitan. Dok je pričao o sebi, diskretno je Ljilji i meni stavio do znanja da u Beogradu nikoga nije ostavio. Sa pažnjom sam slušala njegovu priču, a najveći biser za mene je bila baš ova rečenica. Misli su mi letele na sve strane dok sam u sebi analizirala sve što sam od Žike čula. Ovaj fini, skoro prijateljski razgovor sa Ljiljom i Žikom, dao mi je nadu da ćemo se na letovanju lepo družiti.
Ljilja i Žika dremaju, a ja ne mogu oka da sklopim. Spopalo me neko čudno osećanje. Ipak, moj devojački ponos mi ne dozvoljava da zaboravim baka Milicine priče koje mi je mnogo puta ponovila. Sve mi se čini da te priče imaju veze sa mojim trenutnim osećanjem. Govorila mi je da bogate devojke u brak nose miraz, a siromašne čednost i ljubav.
Baka Milica je u svoj brak ponela sve osim miraza. Ona je bila najmlađa i najlepša ćerka gazda Jordana u čiju kafanu je svakodnevno dolazio gospodin Ekhard. Protiv volje svojih roditelja, baka Milica se udala za gospodina Ekharda – Nemca i sa njim srećno živela dok se on nije upokojio. Kada smo nedeljom popodne trojkom odlazile do Topčidera i polako se kaldrmom pele do Topčiderskog groblja, baka Milica mi je pričala tužnu priču o životu poznate glumice Žanke Stokić. Na poslednje putovanje Žanka Stokić je odvezena volovskim kolima. Duga tužna povorka građana, u kojoj je bila i baka Milica, ispratila je Žanku do njene večne kuće. Na istom groblju počiva baka Milicina velika ljubav, gospodin Ekhard. Njemu i Žanki u proleće smo nosile ljubučice a u toku leta razno cveće. Divila sam se baka Milici kojoj se, i posle toliko godina, osećala toplina u rečima kada je pričala o gospodinu Ekhardu – o svojoj prvoj ljubavi.
Dok se autobus probijao kroz noć, polako i sigurno približavao Đenoviću, glava mi se punila smelim fantazijama i planovima, kakve pre ovog susreta nisam ni sanjala. Napuštamo Jadransku magistralu i sporednim putem ulazimo u Đenović. Još iz daleka vidimo čika Mileta. Svi smo se obradovali i skoro u jedan glas povikali: „Eno ga čika Mile!“. Žika nije reagovao. Odmah sam shvatila da je taj gospodin, kod koga sam uplatila letovanje, veoma omiljen u ovom društvu. Vedar, šarmantan, ljubazan, svakome je pružio ruku pri izlasku iz autobusa. Ja sam se posebno obradovala kada sam ga videla jer je na mene ostavio izvanredno prijatan utisak kada je prikupljao uplatu za letovanje. Odmah nas je sve razmestio. Starije članice društva išle su u veliki zidani objekat, devojke u manju zgradu, a svi muškarci u šatore. Čika Mile nam je ukratko saopštio pravila ponašanja za vreme boravka u letovalištu.
Đenović, simpatično staro seoce sa oko 900 stanovnika, nalazi se na samoj obali mora. Kamene kuće i kućice sa starijim proređenim vinogradima i retkim maslinjacima, doprinose pravom mediteranskom ambijentu. Najduža ulica povezuje Đenović sa Baošićima, Bjelom, Kumborom, Zelenikom i nadaleko čuvenim Herceg Novim na jednoj strani i Kotorom na drugoj strani. Mirno more i šljunkovita plaža pružaju neodoljive mogućnosti za prijatan odmor. Đenović ima osnovnu školu, crkvu, poštu, nekoliko ugostiteljskih objekata, prodavnicu i, što je najlepše, veliku srdačnost meštana.
Za vreme bogosluženja, hram Svetog Spiridona je ispunjen do poslednjeg mesta. Divan, predivan glas sveštenika meni je bio praznik za uši i dušu. Verujem da se sa svojim stasom i glasom ne bi postideo ni u čuvenoj Olimpiji u Parizu.
U neposrednoj blizini crkvice nalazi se izvor sa hladnom pijaćom vodom. Kod izvora, na vidnom mestu, stoji tabla sa natpisom: „Svako pranje je zabranjeno!“ U prvom momentu mi se učinilo da je poruka suvišna, a kasnije sam shvatila da ona ima svog smisla.
U odmaralištu je veoma živo. Svakodnevno se nešto organizuje: gimnastika, odbojka, rukomet, plivanje, igranje šaha, mali fudbal… Igralo se, pobeđivalo i gubilo. Navijala sam za ekipu u kojoj je Žika igrao. Jednog momenta sam primetila da jedna gospođa, koja sedi na suncu i hekla, navija za istu ekipu. Predložila sam joj da premestimo klupu u hladovinu kako bi gospođa mogla da nastavi sa svojim ručnim radom i da zajedno navijamo za Žikinu ekipu. Međutim, ona me je pristojnim rečima, ali vrlo neprijatnim tonom, odbila. Ništa važno, ali ja, emotivna i preosetljiva, njeno reagovanje nisam razumela. Suze nisam mogla da zadržim pa sam se sklonila.
Sutradan vreme nije bilo za plažu pa smo Žika i ja krenuli u šetnju. Odjednom, ispred nas se pojavio čika Mile i gospođa sa kojom sam imala malu neprijatnost. Mnogo sam se obradovala čika Miletu, ali sam se uzdržala od reakcije zbog prisustva pomenute gospođe. Kad smo se približili na oko dva koraka, Žika mi je rekao: „Da te upoznam, ovo su moji roditelji.“ Mami i tati je rekao: „Ovo je devojka sa kojom sam doputovao.“ Ja se ne sećam da li sam bila u stanju da bilo šta kažem. Šetnju smo produžili svako u svom pravcu. Dugo sam razmišljala o ovom susretu. Nikada nisam saznala da li je do njega došlo slučajno ili je sve Žika izrežirao ne govoreći ništa ni njima ni meni. Kao dugogodišnji statista u Narodnom pozorištu, moguće da je sve ovo izrežirao kako bi me na najjednostavniji način upoznao sa svojim roditeljima.
Divno nedeljno veče. Iz bašte obližnjeg restorana dopiru zvuci muzike za igru. Žika me je pozvao na limunadu i ples. Iznenadila sam i sebe i njega. Bez oklevanja, poziv sam prihvatila. Ubrzo smo plovili ritmom tanga i valcera. Dobra muzika milovala je naše uši, a tihi, skoro nečujni, talasi mora dopunjavali su nesvakidašnji doživljaj. Ovo sam prvi put doživela i verujem da ću pamtiti do kraja života. Naša mladost i zdrav izgled, naši čedni pogledi i velika ljubav koja nam je iz očiju virila, izazivali su radoznalost i divljenje kod malog broja gostiju-posmatrača, koji su se zadržali u restoranu. Većina njih je zbog kiše otišla ranije. Kada mi je u noći bez zvezda, po tihoj letnjoj kiši, do odmarališta moj plesni kavaljer pevao: „Sve za Tvoju ljubav, skinuo bih zvezde s neba…“, ne mogu rečima da opišem kako sam se osećala. Do te večeri ja sam verovala da Žika ne primećuje moje velike simpatije prema njemu. Međutim, muzika, ples po kiši i šetnja uz pesmu sve mi je razjasnila. Nema dileme, ljubav je obostrana.
Kada su osećanja počela da nadvladavaju razum, sve više vremena sam provodila sa Žikom. Upoznavali smo se postepeno. Proučavali smo jedno drugo. Pokušavala sam da proniknem u njegovu dušu i pobliže se upoznam sa njegovim razmišljanjem. Pomislila sam, ako Žika u potpunosti bude vladao mojim srcem, neću biti u stanju trezveno da rasuđujem.
Vreme je prolazilo, Žika i ja smo sve češće šetali sami. Na kupanje i plažu smo skoro zaboravili. Svaku priliku smo koristili da brodićem odemo u Herceg Novi. Razgledali smo grad uz velike kornete sladoleda sa ukusom ljubavi.
Grad je pun kulturno-istorijskih spomenika, među kojima su najznačajnije crkve, manastiri, kule, gradske stepenice, parkovi. Specifičnom izgledu ovog divnog grada svakako doprinose kule. Svaka za sebe govori o vremenu nastajanja i nameni zbog koje je građena. U tursko vreme, Kamli Kula je bila zatvor („Krvava kula“), a danas je letnja pozornica na kojoj se organizuju razne priredbe i festivali.
Nekada je simbol ovoga grada bio hotel „Boka“. U zemljotresu 1979. godine bio je oštećen a kasnije i srušen.
Bokeljski moreplovci su iz raznih krajeva sveta doneli veliki broj biljaka koje čine specifičnu botaničku baštu u centru grada.
Ispod Sahat kule, na glavnom trgu Herceg-Stefana, dominira crkva Svetog Arhangela Mihajla. Crkva je sagrađena u tri stila. Ističe se po lepoti i značaju.
Nedaleko od centra grada nalazi se manastir Savina. Manastir se sastoji od tri crkve, jedne velike i dve male. U manastiru se čuvaju: kristalni krst Svetog Save iz XIII veka, portret ruskog cara Petra Velikog, kao i mnogi drugi izuzetno vredni predmeti. Doći u Boku, a ne videti ovaj manastir, bio bi veliki greh.
Lazaret u Meljinama, atraktivna građevina iz XVIII veka, takođe je privukla našu pažnju.
Plava špilja je očaravajuća. Impresije koje njena blizina izaziva teško je opisati.
Specifičnost ovog, kao i mnogih drugih primorskih gradova jesu stepeništa–ulice. U Herceg Novom ima devet gradskih stepeništa–ulica. Jedno od njih nosi ime 28. oktobar, u znak sećanja na dan kada je 1944. godine oslobođen Herceg Novi. Na tim stepenicama smo često sedeli, pričali, uživali u sladoledu sa ukusom ljubavi i divili se mladim parovima preplanulim od sunca koji su prolazili pored nas.
Družeći se sa Žikom u meni je skoro sve počelo da se menja. Osetila sam da se preda mnom otvaraju velika vrata sreće. Da se u meni i oko mene razvija život kakav do tada nisam poznavala. Moje devojačko srce odjednom je počelo ubrzano da kuca.
Vratila sam se u Beograd sa punim koferom utisaka, doživljaja i planova. Osećala sam se lepše, ispunjenije, u duši bogatija. Upućena sam na sebe samu. Iz straha da ne izgubim ono što sam stekla, čuvam to duboko u sebi. Život me je naučio da budem oprezna.
Žikin osmeh mi je ovde u Beogradu još lepši, njegove reči nežnije, a glas muškiji. Prema meni se odnosi sa još više ljubavi i pažnje. Brižan je i osetljiv na sve što se događa sa mnom i oko mene. Od kada smo zajedno, ja sam jača, dobila sam neku stvaralačku snagu. Ljubav me je osvojila, osnažila i obogatila. Žika me uvažava kao niko do sada. Sa velikom pažnjom sluša moje reči. Počela sam da se radujem životu.
Zgodnom prilikom, posetili smo Žikine roditelje. U njihovoj kući sam se osećala prijatno jer su me veoma srdačno dočekali.
Žika me je upoznao sa svojim teča Žikom i tetka Emom, koja je odustala od puta u Đenović i tako nam stvorila priliku da se upoznamo. Tetka Ema mi je jednom rekla: „Zlatna, od sudbine ne može da se pobegne.“ Uverila sam se da je tetka Ema imala pravo. Tetka i teča nisu imali dece, pa su Žiku i mene smatrali svojom decom.
Dok smo šetali gradom, držali za ruke i ćutali, opet sam se setila baka Milicinih reči. Govorila je, budi puna ljubavi ali je nikada ne rasipaj već je čuvaj za onoga ko je zaista zaslužuje. Baka Milicine reči i dalje bdiju nada mnom. Uverila me je da je život borba, da se za svoju ljubav moraš boriti. Postala sam svesna da će Žika biti izabranik moga srca, da zaista zaslužuje svu moju ljubav. Svojom ljubavlju sam se borila za njegovu ljubav.
Prošle godine proslavili smo pedeset godina srećnog braka. Svojim prisustvom naše slavlje su uveličala naša deca – ćerka, zet, tri unuka i najbliži porodični prijatelji.
Putovanje u Đenović bilo je putovanje u budućnost. Zahvalna sam tetka Emi što je odustala od putovanja i sudbini koja nas je spojila.