Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2017. Biljana (Zrenjanin): La Bella Italia

Biljana (Zrenjanin): La Bella Italia

Biljana (Zrenjanin): La Bella Italia

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi „Šetnja kroz vreme“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Trg Svetog Marka, Venecija

U avgustu 2016. godine, započeli smo renoviranje stana. Leto je pakleno, i od toplote gore i nebo i zemlja. Drago nam je što nam vreme „ide na ruku“, jer menjamo stolariju, keramiku, moluje se i farba. Divota jedna!

U dvosobnom stanu je haos, šporet je u predsoblju, frižider u dnevnoj sobi, a zamrzivač u spavaćoj. Iz kuhinje je iznet nameštaj, što znači da nema ni sudopere jer se postavljaju pločice. Sreća, te imamo dobru komšinicu Ljubicu sa našeg sprata, koja nam je primila mnogobrojne knjige, slike i cveće. Zovemo je „Spasiteljka“ i beskrajno smo joj zahvalni.

Tih dana sam u jednim novinama slučajno naišla na konkurs za ljubavnu priču pod nazivom „Vreme je za ljubav“. Naravno, odlučila sam da moj muž i ja učestvujemo na tom konkursu. Uzela sam veću plastičnu tacnu na koju sam stavila svesku, olovke, makazice, koverte i poštanske marke. Sve ovo sam nazvala – moja kancelarija. Prema potrebi, tacnu sam prenosila iz sobe u sobu, jer je smetala majstorima.

I tako, svakodnevno pišem po jednu ljubavnu priču, moj muž ih prekuca na kompjuteru i odnosi koverat na poštu. Reklo bi se da smo udružili delatnost u onom neviđenom rusvaju. Moler Lazika se čudi da ja u tom haosu mirno sedim i pišem, neretko držeći tacnu na kolenima. I, trud se isplatio: nagrađeni smo putovanjem za dvoje. Moglo je da se bira: boravak u Grčkoj, Pragu ili Veneciji. Odabrali smo putovanje u Italiju.

Radovi u stanu se privode kraju, a mi planiramo nagradno putovanje. Ko može reći da nismo mladi? Kada su nas majstori, konačno, napustili, žurili smo da sve vratimo na svoje mesto i da stan bude u savršenom redu i sjaju, a to je prilično naporan i nesvakidašnji posao.

Sa turističkom agencijom smo se dogovorili da na put krenemo 15. septembra, tim pre što se prognoziralo lepo vreme u Italiji. Tek tada, za mene počinje pretputna groznica i čuveno pitanje: šta obući i poneti za put. Otvaram ormane i štogod dohvatim, čini mi se, nekako je demode.

Muž mi kaže da ponesem i kupaći kostim jer će, možda, biti prilike za kupanje negde u bazenu. Pronađem kupaće koji već godinama stoje neupotrebljeni i probam ih. Nekako su se skupili, a neću da priznam da, u stvari, ja imam višak kilograma. Sa naporom sam ušla u jedan.

Došlo je vreme da se pakujemo. Dogovorili smo se da na put ponesemo malo stvari. Lakše reći nego učiniti! Natrpala sam svašta što mi sigurno neće biti potrebno, ali eto, za svaki slučaj. Na kraju, spakovala sam lekove i kozmetiku. Nažalost, sa godinama torbica sa lekovima postaje sve veća od one sa kozmetikom.

Još se nismo odmorili od radova u stanu, a već krećemo na put. U autobusu „dabldekeru“ dobili smo mesto na spratu. Organizatoru nisu bile bitne godine putnika, a nas dvoje smo bili najstariji.

Putujemo noću i na hrvatskoj granici izlazimo. Sve je čisto i kao umiveno. Pregleda pasoše jedna mlada policajka. Kada mi je vratila ispravu, zahvalila se, ljupko nasmejala i poželela mi srećan put. Jedan čovek do mene je prokomentarisao da devojka sigurno nije Hrvatica. A što ne bi bila, upitala sam.

Putujemo kroz Hrvatsku i Sloveniju i još uvek ne verujem da sam u inostranstvu. Jugonostalgična sam i to veoma. A dok sam bila mlada, sve je to bilo naše… Nekad beše, sada se samo pripoveda.

Svaki silazak sa uskog i strmog stepeništa autobusa, prilično mi je teško padao, verovatno zbog godina. Prilikom zaustavljanja zbog pauze u Sloveniji, ustala sam i osetila da nešto nije u redu sa đonom mojih cipela. Padala je kiša i bila je noć, kada sam užasnuta primetila da mi se odlepio đon. Rezervna obuća mi se nalazila u koferu, koji je bio zatrpan u prtljažniku autobusa torbama drugih putnika. Zanemela sam, noga mi je bila mokra, a lice mi je bilo pokvašeno suzama. Muž me je smirivao i rekao mi da sačekam. Otišao je do benziske pumpe i kupio dve tube superlepka. U autobusu je osušio moje cipele i pažljivo zalepio đonove. Hvala Bogu, uspelo je, a cipele su izdržale ceo put.

Iz Slovenije smo prešli u Italiju, a da to nismo ni primetili.

Putovali smo celu noć i prvo stigli u Trst. Noge su mi bile otečene, neispavana sam, ali srećna. U Trstu smo obišli znamenite crkve, palate i boravili u Tršćanskoj luci na Jadranskom moru. Sunce je pripeklo, a mi smo pešačili kilometrima tršćanskim ulicama. I bilo nam je lepo.

Nakon Trsta, u popodnevnim satima, odlazimo u ogroman Outlet Village „Palmanova“. Od silnih butika i prodavnica, a pre svega od cena čuvenih robnih svetskih brendova, zavrtelo mi se u glavi i postajem depresivna. Pre polaska na put, moj osmogodišnji unuk je poželeo da mu baba kupi dečiji fudbalski dres „Juventusa“. Uspela sam da nađem to što sam tražila, a i igračku za mlađeg unuka. I ništa drugo nismo kupili. Srećom, počela je da pada kiša i osvežila me je.

Nisam mogla, a da se ne setim čuvene nekadašnje tršćanske pijace Ponte Rosso, gde sam svojevremeno kupila farmerke za decu i muža, a sebi šuškavac i kožne čizme sa cibzarom pozadi. E, bila su to dobra vremena.
Na obali Jadranskog mora nalazi se čarobno turistčko mesto Lido Di Jesolo u kojem se nalazio hotel gde ćemo prenoćiti i doručkovati. Sutradan smo posetili Padovu i Veronu. U Padovi smo bili u najvećoj crkvi Sveti Antonio i u najlepšoj crkvi na svetu, Sveti Luka. Ova dva sveca su zaštitnici grada Padove. I opet smo šetali ulicama Padove, satima.

Verona je prepuna turista. Julijinom balkonu skoro nije moguće prići. Kada bi samo Šekspir znao koliko je doprineo Veroni, pišući o tragičnoj ljubavi Romea i Julije! Prema legendi, ko pomiluje Julijine grudi na spomeniku ispod balkona, imaće zauvek sreće u ljubavi. Moj muž se svesrdno trudio da ispoštuje legendu i to sa obe ruke!

Nakon Verone smo se vratili u hotel, koji je smešten skoro na samoj morskoj obali. Iako umorni, predveče smo otišli do mora i tužno konstatovali da već dugo nismo bili na Jadranskom moru. A tako je lepo i budi prelepe uspomene…
Posle obilnog doručka, pozdravili smo se sa ljubaznim osobljem hotela i krenuli put Venecije. Usput smo se divili lepoti tog dela Italije. Autobusom smo stigli do mesta Punto Sabioni odakle se do Venecije može stići samo brodom.

Vodič nam je rekao da starosedeoci Venecije sve teže podnose mnogobrojne turiste iz celog sveta. Žitelji ovog nesvakidašnjeg turistčkog grada moraju sve potrepštine da prevoze brodovima, bukvalno sve i za život i za smrt. Ne mogu da koriste automobile, što naročito teško pada mladima.

Ukrcali smo se na lep brod, a moj muž i ja smo zauzeli mesta na palubi i, uz vetar u kosi, gledali i fotografisali more i obale venecijanske lagune. Kada smo stigli u Veneciju, sve nam se činilo nestvarno, lepo i čarobno. Zgrade su izgledale kao kulise iz nekih raskošnih istorijskih filmova.

Sunce je peklo, ljudi su se sudarali, mogli su se čuti svi jezici sveta, a fotoaparati su nemilosrdno škljocali. Svuda su se viorile zastave Evropske unije, Italije i Venecije. Bilo je lepo videti ih ali, nekako, i tužno jer zastava sa oznakom EU još uvek ne krasi i Srbiju.

I pored pešice pređenih bezbroj kilometara u poslednjih nekoliko dana, nisam osećala umor. Bili smo željni da što više vidimo i doživimo. Ali ne može baš sve da bude lepo. Naime, u blizini trga Svetog Marka popili smo kafu i bogami su nas pošteno „odrali“. Na Mostu uzdisaja smo sedeli na stepenicama, kako bismo se bar malo odmorili. Može se zamisliti kakve su mi bile svetlosive pantalone od sedenja na sličnim mestima.

Poseban i nezaboravan događaj je bio vožnja gondolom, simbolom ovog atraktivnog turističkog mesta, po kanalima Venecije. Baš i nije bilo jeftino, ali vredelo je.

Napustili smo Veneciju, a uskoro i Italiju. Bila sam umorna, ali zadovoljna i prepuna divnih utisaka. Brzo sam zaspala Miki na ramenu. Posle dosta pređenih kilometara i tri granice, Mika mi je šapnuo da smo stgli u Srbiju. Upitala sam ga otkud zna, a on mi odgovorio: „Zar ne osećaš naše drumove?“.

Lošiji putevi ili ne, ali srce mi je zaigralo od radosti kada sam ugledala Beograd, a tek moj Zrenjanin! Kada smo ušli u potpuno sređen stan, zagrlili smo se. To uvek činimo kada se odnekud vratimo. Svuda poći, svome domu doći!

Ćao, LA BELLA ITALIA!

Biljana Dimitrijević Martinov, 73 godina
dipl. ekonomista u penziji, Zrenjanin