Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2017. Milovan (Beograd): Pariz zlatnih osamdesetih

Milovan (Beograd): Pariz zlatnih osamdesetih

Milovan (Beograd): Pariz zlatnih osamdesetih

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Invalides, Paris

Bio je to Pariz zlatnih osamdesetih. I ja u njemu. Turista. Naoružan mapom, spreman za osvajanje Pariza. Tad su turistički vodiči Jugotursa bili „šetajuće enciklopedije“. Šteta je bilo ne čuti ih šta sve znaju o Parizu.

Krenuli smo sa krstarenjem Senom. Okolne zgrade prožima istorija francuskih vladara, francuskih revolucija, smutnih i srećnih vremena, ali one odolevaju, zidine im se oslikavaju u Seni. Pramac brodića kojim plovimo seče odraze dvoraca, starih zdanja, vlastelinskih kuća, sada uglavnom vlasništva grada Pariza i države, ali i najmanje zgrade u Parizu. Samo dva prozorčeta i malo uske, duge fasade, uglavljene između visokih zdanja. Toliko je neobična da je svi vodiči pominju, a eto meni i danas izvuče osmeh na lice kad je se setim.

Brod dalje nastavlja ispod čuvenih pariskih mostova, gde su snimljeni mnogobrojni filmovi sa romantičnim scenama. Mostići su niski, pa su i ovi naši brodovi omanji, ali prvi utisak o Parizu je fantastičan, a to je najbitnije.

Ali Srbi ne bi bili Srbi kad ne bi fascinaciju ovim gradom pretvorili u humor. Zato je bio zadužen naš drug Prčetić zvani Prca, ubeđeni frankofil koji da bi razbio našu prvu zanesenost Parizom smelo celoj grupi postavio pitanje: „Ljudi znate li zašto Pariz zovu Gradom svetlosti?“ Tajac, u iščekivanju ozbiljnog odgovora, oglasi se Prca ponovo: „Pa, zato što u njemu i noću sija Sunce“. Kakav nadimak, takav i odgovor.

Sutradan nas je sačekala suncem obasjana Bogorodičina crkva, Notr Dam. Nakon obilaska, sedeli smo u jednom od bezbroj pariskih kafea skupljajući energiju za obilazak čuvenog Luvra. E, to je bio događaj. Ispred male piramide na ulasku smo zatekli predstavnike svih rasa ove naše planete. Red je bio ogroman, ali mi Srbi sa našim temperamentom, bili smo ubedljivo najbučniji. Kukali smo da nas sve boli, da nam smeta prejako parisko sunce, pa smo poslali Prcu da šarmira svojim šarmantnim francuskim naglaskom gospodu iz obezebeđenja da nas puste „preko reda“ kao najveću organizovanu grupu u toj gomili ljudi. I uspeo je. Neverovatno. Kako? Nek ostane tajna ovog puta. Kakvo prezime, takva i tajna.

Luvr: Mikelanđelo, Rubens, Leonardo da Vinči, bacač diska, oble žene, Mona Liza i još bezbroj dela istorije umetnosti. I ogroman umor. Nakon toga muzej Orsi. Impresionizam: Mane, Mone… Ekspresionizam: Van Gog. Na kraju se sećam da me više niko ničim nije mogao nasmejati, puna duša i preumorno telo.

Jutro. Jelisejska polja sa egipatskim obeliskom na početku. Kraj je obeležen Trijumfalnom kapijom. Pogled sa nje na zvezdasto raspoređene ulice i sad nosim u sećanjima. Normalno, i tu, gledajući kroz durbin panoramu Pariza, opet od mnoštva nacija čujem najjače, srpsko grlato: „Auuuu, brate, ovi Francuzi su ludi, pa kad sve ovo izgradiše?!“

Pravac Trokadero. Idem tamo pored one jedne zakrivljene zgrade i čudim se šta je tu tako posebno i zašto vodič tako uzbuđeno opisuje taj trg, obična dugačka zgradurina koja nikako da se završi. Svašta. Možda sam umoran pa mi se sve smučilo, ali gledam i ostatak grupe, svi su nešto ravnodušni, nema tu neke lepote, čemu ovoliko hodanje uz krivu zgradurinu?!

A onda – šok!! U deliću sekunde, tek malo zakrivljen pogled na levo, isped nas, kao na dlanu Ajfelov toranj. Kao da ga je tog trena neko spustio sa neba! Neverovatno, kakva ideja, kakva arhitektura, kakav doživljaj! Neponovljivo. Neverovatno i fascinantno u isti mah. Tog trenutka sam i bez našeg Prce shvatio zašto Pariz zovu Grad svetlosti. Dovoljan je samo pogled sa Trokadera na Ajfelovu kulu da bi opravdao taj naziv, a gde je sve ostalo što nas je čekalo.

Pogled sa vrha boemske četvrti i snežnobelo Sveto Srce (Sakre Ker) je deo te svetlosti. Zlatna kupola Napoloeonove zaostavštine posvećene invalidima njegovih ratova – još delić u sklapanju „pazle“ pariske svetlosti.

No, da se vratim na Napolenov mauzolej. Da bi ljudi videli njegov sarkofag, moraju se sagnuti tako da izgleda kao da mu se klanjaju. Francuzi su uspeli da nateraju sve turiste ovog sveta da se poklone njihovom Imperatoru, nikad ga se nisu odrekli. A otvorila mi se jedna velika tema za razmišlanje. Možda je sve to samo deo te pariske svetlosti.

Putujemo u Versaj – dvor Luja XIV. Julska vrelina tog podneva nas tera da obilazimo iste vrtove i fontane u kojima je uživao i kralj koji je sebe nazvao Kralj Sunce. Veličanstveni su, niz bezbroj kaskada se preliva voda, lavirinti od žbunja, parada cveća i ukrasnog bilja i sve to u nedogled. Pokušaj da se prebaci rajski vrt na planetu Zemlju. I uspeli su.

Dvorac opljačkan u revolucijama. Odnet nameštaj, ali uz malo mašte, prolazeći monumentalnim prostorijama, može se naslutiti količina sjaja i bogatstva u kojoj se Lujeva svita zabavljala. I noša u uglu iza vrata. Stidljivo viri. Tolika voda za velelepnost fontana, a Lujeva noša stidljivo prikrivena iza vrata njegove spavaće sobe. Dobro je da to pripada prohujalim vekovima, pomislih u sebi.

Idući dalje hodnicima Versaja nismo ni primetili kojom brzinom su oblaci sa Antlantika doneli letnji pljusak koji je rashladio taj vreli versajski dan. No, lepota klime Pariza jeste u tome što, nakon brzih letnjih oluja, nebo se tako zaplavi, a sunce obasja takvom silinom da se u čoveku stvori zaista sam od sebe onaj osećaj da je u gradu, ili čak, celoj oblasti svetlosti. Toliko sjaja i odozgo i dole u samom Parizu.

Da na ne bi toliki sjaj Versaja „udario glavu“, veče smo proveli šetajući ulicom Sen Deni i čuvenim ulicama „prodavačica ljubavi“. Šta reći? Kontrast svemu do tad viđenom. Bar meni, ne znam za ostale. Prca je bio u svom elementu. Preuzeo je ulogu vodiča, komentarisao je kompletnu atmosferu tog dela grada. Sofisticiranim humorom je uspeo da smanji i šok i nelagodnost nama koji smo se prvi put susreli sa ovakvim načinom života izloženim javno i bez stida. Veliko iskustvo je videti Pariz iz svih njegovih uglova.

Kitnjasti most Aleksandra III nas je ponovo vratio u realnost koju smo više želeli da vidimo. Kipovi, statue, zlato i sve to premošćava Senu. A u Seni odsjaj toga pomešan sa sjajem zvezda vedre pariske noći. Ovde završavam jer tako pamtim duh Pariza i dan danas.

Svi kasniji dalji obilasci, kupovine, predgrađa, trgovi, ulice, kafei, boemske četvrti staju u taj odraz zvezda u Seni pomešan sa noćnim sjajem grada svetlosti te letnje pariske noći.

Milovan Despotović, 84 godine
dipl. ekonomista u penziji