Početna Draganova nagrada Irena (Jagodina): Prva đačka ekskurzija

Irena (Jagodina): Prva đačka ekskurzija

Irena (Jagodina): Prva đačka ekskurzija

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.
Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi “Šetnja kroz vreme” koju je izdalo UG “Snaga prijateljstva – Amity

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Danijel Milojković, Niš – Tvrđava

Sedim opušteno u fotelji, uživajući uz tonove omiljene muzike. Lagano ispijam prvu jutarnju kafu, radujući se sunčanom jutru. Pogled mi pade na foto-album koji sam, od kada sam u penziji, dugo sređivala, proživljavajući mnoge trenutke, lica iz prošlosti. Listajući ga, zadržah pogled na grupi mališana snimljenih pored ograde velike terase. Gledam u ta vedra dečija lica, ali ako bolje pogledam, čini se nekako pomalo i tužna. Naviru sećanja… Čujem huk lokomotive…

Grupa đaka, učenika trećeg i četvrtog razreda, uz svoja dva voljena učitelja, te davne 1966. godine, na peronu železničke stanice, čeka voz koji upravo ulazi u stanicu. Neki od njih putovaće prvi put vozom. Od radosti, uzbuđenja što idem na prvi izlet sa svojim drugaricama i drugovima, nisam dobro ni spavala. Verovatno je tako bilo i sa drugima, jer smo bili pomalo i pospani. Čulo se povremeno i veselo čavrljanje, šuškanje kesa sa hranom. U koloni dva po dva, držeći se za ruke, pažljivo smo slušali i poslednja upozorenja učitelja pred ulazak u voz.

Sa mirisom kafe meša se miris dima lokomotive. Kao da sada onako mala stojim u čudu pored tolike gvozdene mašine, osećajući strah od neizvesnosti onoga što nas očekuje. Iz tih misli me prenu uzvik drugarice: „Ajde, bre, ulazi!“ i osetih trzaj njene ruke.

Veliki razmak među stepenicama činio je penjanje napornijim, a ja baš i nisam bila spretno dete. Kada se popeh u vagon, nekako ponosna i sretna pogledah dole unazad kao da sam nešto jako važno obavila.

Pažljivo razgledah unutrađnjost voza, uzan prolaz, velike prozore i mnogo kupea. Sve bih volela da opipam, da otvorim, zatvorim, da čujem škripu, zvuk. Još i sada osećam tu radoznalost koja me je obuzimala svom snagom.

Ulazimo u jedan od kupea u kome su drvene klupe. Čitavo odeljenje se smešta u dva reda kupea, jedni naspram drugih. Učitelj zatvara vrata kupea. Očekujemo polazak voza. Pisak lokomotive, zvižduk železničara označava polazak voza. Ne očekujući nagli trzaj pri pokretanju voza, onako mali i laki, nagnusmo se, jedan prema drugom uz smeh i poneki vrisak iznenađenja. Učitelj nas smiri i još jednom upozori na mogućnost iznenadnog kočenja.

Zagledah se u veliki prozor. Interesantno je kako promiču kuće, njive. Kao u nekom ubrzanom filmu, smenjuju se scene.

Prolećno, prijatno toplo jutro, obasjano ranim jutarnjim suncem, činilo je za mene prizor čarobnim. Obećavalo je lep izlet. Brzo smo zaboravili upozorenje da ne ustajemo. Svako od nas je želeo da prisloni lice na staklo vagona i da ima ovaj divni prizor samo za sebe. Učitelj je razumeo našu radoznalost pa nam je dozvolio da se približimo prozoru.

Žagor, smeh, uzvici: „Gledaj!“, „Vidi kako brzo nestaje ona kuća, evo već sledeća!“… „Pusti mene da vidim, dosta si stajao ti!“ Zvuke iz kupea prati ritam i buka kretanja voza na koji počinjemo da se navikavamo. Pratimo nazive mesta kroz koja voz prolazi: Ćuprija, Paraćin, Stalać, a negde se i zadržava.

Neki su već i ogladneli i počeli su da otvaraju, uz šuštanje kese, tražeći ono što bi prvo pojeli. Jedni druge nudimo, nudimo učitelja, uz mljackanje, zadovoljni putovanjem.

Smenjuju se zaustavljanje i ponovni polazak voza. „Sad će, videćeš!“, čuju se uzvici. Putnici sa torbama napuštaju, a novi ulaze u voz. Novi železničar, novi zvižduk. Idemo dalje… Blizu smo stanice u Nišu. Polako, trebalo bi da se spremimo za izlazak.

Idilu prekida užasan zvuk lomljave. Klupa pada i svi mi padosmo na pod. U šoku čujemo samo jak urlik: „Jao…!“ Pogledasmo se u strahu, ne shvatajući situaciju. Učitelj se drži za nogu, nepomično sedeći na podu. Crven u licu, trudeći se da sakrije pred nama bol koju oseća. Prilazimo učitelju uplašeni. Počinjemo da plačemo. Šta ćemo sada, ako učitelj ne može da hoda? Više i ne razmišljamo o izletu. Samo da je učitelju dobro.

Za razliku od ostale dece, imala sam manje potrebe da paničim, jer je sa nama, istim vozom, u drugom kupeu bio i moj otac. Ali u tom trenutku nisam se osećala sigurnom. Kako je to bio moj prvi izlet, otac je plašeći se, našao razlog da uzme slobodan dan i krene „nekim poslom“ baš u Niš. To mi nije baš prijalo, ljutila sam se, očekujući da budem ismejana od svog društva. Zato je i bio dalje od nas.

„Učitelj mora u bolnicu!“, saopštio nam je drugi učitelj. Predstavio je mog oca kao kolegu koji će mu pomoći. Kao da mi se srušilo nebo na glavu. Suze su lile, a ljutnja i bes su se gomilale. Baš sad! Je li morao da pođe! Baksuzirao nam je!… Inače sam oca neizmerno volela.

Stanica Niš. Zaustavlja se voz. Učitelja odvode u bolnicu, a mi, kao siročići, tužni ga pratimo pogledom osećajući ogroman strah. Kroz suze gledam levo i desno ulicom gde prolazimo, ali mi samo odzvanja pitanje: „Šta je sa učiteljem?“ Pod utiskom novih informacija, malo-pomalo se smirismo i poče uobičajena komunikacija.

Nađosmo se pored Tvrđave, proradi nam mašta uz objašnjenja učitelja i mog oca koji se povremeno uključivao, jer je studirao književnost. Postavljamo i pitanja, znatiželjni.

Nov utisak. Nalazimo se pred Ćele-kulom. Sablasne lobanje blago razmaknutih vilica pričaju priču o neustršivim junacima na čelu sa Stevanom Sinđelićem. Pričaju i o surovosti Turaka, koji ne biraju način da zaplaše Srbe. Ožive ta daleka prošlost. Netremice gledamo, slušamo i upijamo kao sunđeri.

Čegar – barutana, Sinđelič koji puca u barut, svestan da će poginuti. Sve je to obuzelo sva naša čula.

Nakratko zaboravismo na učitelja. Sada počinjemo da bivamo i gladni. Na obali Nišave, na keju, ručamo ono što smo poneli. Punih usta, razmenjujući utiske. Pojavljuju se i prvi osmesi, ali nekako stidljivo. Kao da nam je zabranjeno, dok učitelj pati, da mi budemo veseli i raspoloženi. Kao da je to veliki greh. Osećam grižu savesti što počinjem prijatno da se osećam. Uvek sam osećala veliku radost prilikom novih saznanja. Zato je to bilo jače od tuge i brige za učitelja.

Fotografišemo se. „Stani pored mene!“ „Idi do Slavice!“ „Vojkane, Aco, približite se!“ „Mikice, nasmej se, ptičica!“ – snima nas moj otac koji se trudio da me samo prati nemo iz daljine. Deca su ga prihvatila, pa čak mu se i često obraćala.

Polako postajem sve više ponosna na svog oca. Lepo je odigrao svoju ulogu, sa pravom merom.

Ponovo pisak lokomotive… Zvižduk pištaljke… Niš ostaje u daljini… Polako sunce zalazi i na prozor vagona navlači se tamna zavesa večeri. Pale se svetla u kupeu.

Umorni, znatno tiši, puni utisaka. Poneko, savladan umorom, spava. Po ko zna koji put postavljena pitanja, bez odgovora: „Kako je učitelj?“ „Da li je još u Nišu?“ „Mnogo li ga boli noga?“ „Kada će doći u školu?“

Zurim u mrak prozora i svetiljke koje promiču podsećaju me da sam u vozu. Više ne čujem ni zvuk kretanja voza. Tonem u san.

Dugo očekivani i u mislima na različite načine planiran i doživljen dan, prošao je.

Iz ovih misli me prenu glas komšinice: „Irena, jesi li kod kuće?“

Irena Milosavljević, 60 godina
nastavnik matematike u penziji, Jagodina