U ponedeljak, 30. maja 2016. godine, u Velikoj sali Crvenog krsta Beograda održana je promocija nove knjige „Tajna dugovečnosti“ g. Budimira Bude Stankovića, člana Literarne sekcije Crvenog krsta Savski venac.
Već je popunjenost sale oslikavala o kakvom čoveku je reč. Kažu da se gospodin Buda ni sa kim ne svađa, nikome ništa ne zamera.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Budimir Stanković rođen je 1926. godine u selu Kamenici, Opština Bojnik. Stihove i prozu počeo je da piše pre šest godina, pošto se priključio Literarnoj sekciji Crvenog krsta Savski venac.
Ružica Ćalić, profesorka u penziji, koja vodi ovu literarnu sekciju, zadavala im je zadatke kako bi ih oslobodila i podstakla da pišu i čitaju ono što su napisali. „Mi smo počeli da sastavljamo reči od slova, tako je počela rad literarna radionica“, priseća se g. Buda.
Ovo je druga knjiga g. Stankovića, čije je štampanje on sam finansirao, ali je, prema njegovoj izričitoj želji, kao izdavač naveden Crveni krst. Jer, kako kaže g. Buda, Crveni krst Savski venac mu je mnogo pomogao.
Komšinica koja radi u Crvenom krstu, a koja je znala da on voli pisanu reč, predložila mu je da se priključi ovoj sekciji u nastajanju. Tada, u osmoj deceniji života, gospodin Buda je počeo da stvara.
Budimir Stanković je penzionisani vojni činovnik. U Beograd je došao oktobra 1944. godine, sa četiri razreda osnovne škole. Rešen je bio, međutim, da se školuje dalje, da uči i da napreduje. Školu je vanredno završavao, istovremeno radeći, a jedno vreme se, kako sam kaže „i ilegalno školovao, jer je vojska zabranjivala da se posle male mature doškoluju“. A gospodin Buda je radio u vojnoj administraciji od 1949. godine.
Ljubav prema planini, koja je našla odraza i u njegovom stvaralaštvu, razvio je zahvaljujući generalu Ivanu Dolničaru, svom nadređenom, koji ga je zamolio da mu pronađe planinarsko društvo u Srbiji u koje bi mogao da se učlani. Tako se i g. Buda učlanio, prvo u „Naša krila“, a zatim u Planinarsko društvo „Železničar“. Sa mnogo ljubavi opisuje g. Buda planine, izvore i druge prirodne lepote naše zemlje.
Mnogo ljubavi se oseća i u pesmama o njegovoj pokojnoj supruzi.
„Iako si otišla za svagda,
Moje srce ne napušta nada
Da ćemo se ponovo sresti
Ne znam ni gde – Ni kada.“
(Stih iz pesme „Nada“)
Piše i deci. Njegove pesme se lako pamte, njegove pesme jednostavnim i prisnim rečima poučavaju. On sam ne smatra da je potrebno mnogo pričati da bi se mladi inspirisali. „Čovek treba da se ponaša tako da inspiriše. Ne treba ništa pričati, samo se ponašati onako – ljudski.“
Na samoj promociji, videlo se kako njegov primer deluje na mlade. Učenica Pravno poslovne škole Jovana Dragičević se sa mnogo topline obratila piscu, zahvaljujući mu na ukazanoj časti da ona ilustruje njegovu knjigu. G. Buda ovako objašnjava ovu saradnju sa 16-godišnjom devojkom: „Ona me je oduševila. Meni su se neverovatno dopale njene ilustracije i hteo sam sad da je reklamiram. Mlada osoba, nek se probije kroz život. Treba je forsirati, treba joj pružiti šansu, svim mogućim načinima. Ne treba je sputavati. A mi mladima ne dajemo mnogo šanse da se probijaju kroz život.“
Saradnja g. Bude sa Jovanom jeste ono što je suština međugeneracijske saradnje. O tome se u poslednje vreme u Srbiji više govori, ali kao da smo sasvim zaboravili načine da se ponovo približimo jedni drugima. G. Buda nije zaboravio, a mladi su znali da prepoznaju iskrenost. Stihovi g. Bude krase i jednu Fejzbuk stranicu koju uređuju mladi.
Budimir Stanković ima srce za sve. Piše i o migrantima i o svojoj otadžbini, piše ljubavne i opisne pesme, a njegove kratke priče jednostavnim jezikom prenose njegovo bogato životno iskustvo.
Tokom svog rada u Predsedništvu SFRJ, bio je 11. čovek u administraciji. Pripremao je sednice i pisao zaključke sa njih. Bio je odgovoran i za saradnju sa medijima. Kada je taj posao preuzeo, okupio je novinare i rekao im:
„Slušajte, momci, od sada ćete slušati samo mene. Jedini sam ja odgovoran za sednicu. Niko drugog nećete slušati. Broj jedan: neću sebe da vidim u kadru. Jesmo shvatili? Jesmo. Drugo, kad ja vama dam znak i glavom klimnem, tog trenutka gasite kamere i – magla.“
Priseća se g. Buda kako su novinari poštovali to. „Ja sam sedeo pored Tita, ovako, sa leve strane, on je vodio sednicu. Prelazimo na drugu tačku dnevnog reda: – Izvol’te, druže predsedniče, za drugu tačku dnevnog reda. – Hvala lepo. A nemam nijednu fotografiju sa Titom.“
Nije mu ni tad bila potrebna slava, a nije ni sad. „Dovoljno je da me neko pogleda onako lepo, osmeh kad mi uputi, ne treba mi ništa više.“
G. Buda je dobio podršku u Crvenom krstu Savski venac, dobio je nove prijatelje u Literarnoj sekciji. A svima nama, g. Buda može biti inspiracija.