Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“. Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi „Putujući spomenar“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity“.
Evo kako neke stvari grubo zvuče: TURISTA – Putnik iz zadovoljstva. TURIZAM – Putovanje radi zabave i zadovoljstva, naročito peške. Privredna grana koja se bavi organizovanjem takvih putovanja.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Mnogi ne putuju iz ličnog zadovoljstva već da bi se i oni pojavili tamo gde im odlaze kolege, prijatelji, komšije… Da sebi i drugima potvrde da su i oni neko i nešto. Dešava se, naiđu problemi, pa čovek zaboravi na udaljene destinacije.
***
Do sledećeg pregleda, prvi put, imam mesec dana. Doneo sam odluku da bar sedam dana dobro iskoristim. Destinaciju su odredile okolnosti. Zovem prijatelja, pričam mu šta me muči.
„Opusti se, predajem firmu bratu, neka vidi šta su to obaveze. Da budem iskren, i ja sam rodni kraj smetnuo s uma. Ne brini, uvek ispoštujem dogovor.“
Pojma tada nisam imao da ću konačno obići ono što sam odavno želeo i morao. Šta znači, otići, obići, videti… Ja sam od onih ljudi koji, dok posmatraju tragove prošlosti i sadašnjosti, u svemu tome vole da učestvuju na svoj način.
Krenuli smo iz grada posle prvih sunčevih zraka. Išli smo zaobilaznim putem, zbog klizišta u Mramoru.
„Matorac, da li želiš da svratimo u Beloljin, čisto, da se malo vratiš u detinjstvo?“
***
U Beloljin sam, kao dete, odlazio kad god sam mogao jer sam selo doživljavao kao grad. Selo je imalo bioskopsku salu, pijacu, železničku i autobusku stanicu, ciglanu, poštu… Za druga, zabačena sela, Beloljin se doživljavao kao lepa varošica.
Ponedeljak. Tog dana je u selu Beloljinu bio pijačan dan. U kući i dvorištu, mog dede po majci, bila je gužva, slična onoj na železničkoj stanici ili u kafani. Dolazili bi i odlazili ljudi, razgovarali, pili rakiju, vino, ljudi sa čudnim belim kapama, bozu.
Kao dete, najviše sam se zanimao za kape na glavama okupljenih. Bilo je tu belih, nalik na pola rasečene lopte, potom šubara, kapa partizanki i šešir gospodina Lole. Deda Vučeta nije nosio kapu. Imao je gustu crnu kosu. Tetak Bora je imao veliku glavu i uvek bi nosio šajkaču. Šajkača ga je činila još krupnijim nego što je bio.
Tu smo, ispred nekad najbogatije kuće u selu. Kapija i danas postoji. I dve kuće u avliji. Burad su u podrumima odavno prazna i rastočena. U avliji i u kući, nijedno čeljade. Da po koja zmija ne prođe kroz nepokošenu travu moglo bi se reći da je sve u nepomaku, da je vreme zauvek stalo.
„Znači, ovde si dolazio, ovde si prvi put imao prilike da čitaš novine i knjige, gledaš filmove… Eh, život je takav, idemo dalje.“
Bio sam zahvalan prijatelju; gde da se rasplačem usred bela dana.
***
Tulare. Skrećemo za Suvi Do. Prvi deo asfalta je novijeg datuma, a potom, stari put, pre nekoliko decenija asfaltiran. Idemo sporo. Bledosiv asfalt je ispucao uzduž i popreko, više ima rupa nego što ih nema. Tamo gde nisu rupe, stoje zakrpe. Pomislih kako put treba nazvati: „Put sa hiljadu zakrpa i rupa.“
Groblje. Prijatelj razgleda nadgrobne spomenike. Većina je od kamena. Čudi se. Kažem mu da je moj pokojni deda bio najbolji kamenorezac.
Palimo sveće i krećemo dalje. Planirao sam, pri povratku, tri dana da ostanem u Suvom Dolu. Tada nisam znao da ću se iz slatkog sna probuditi sa zmijama na grudima.
***
Blace. Varošica kao većina u Srbiji; jedna duga ulica, i ona, skoro pusta. Morao sam da svratim u biblioteku, da se javim prijateljima a potom i u kafanicu kraj pijace.
Nekad davno, u Tuzli, gde sam neplanirano živeo, mnogi su recitovali pesmu, Mostraske kiše.
Neko je jedne večeri počeo da recituje Drainčeve stihove. Doživeo je ovacije. Koristim godišnji odmor da odem do Blaca. U tadašnjoj sam biblioteci zatražio pesničke zbirke od Drainca.
Nije bilo ni jedne, jedine! Povodom tog iznenađenja objavljujem tekst u Politici ekspres. Danas je sve drugačije; kao da je pesnik oživeo. Setih se njegovog stiha: Kad pomislim na besmrtnost, žao mi je što sam pisao stihove.
Kako je u pitanju radni dan, niko iz Biblioteke ne može da nam pravi društvo u kafani, najbitnijoj našoj instituciji.
„Školski, odakle ti?! Dolaziš nam svake prestupne godine. Za zdravlje da te ne pitam, svaki penzioner mora da ima bar jednu boljku.“
Smejemo se. Mada je u pitanju reč „boljka“ – lepo zvuči. Pitam ga za put do Trbunja.
Prilazi nam čovek i posle pozdrava, dok spušta svoje telo u stolicu, naručuje novu turu pića. Ta prisnost je u Toplici sasvim normalna, i ono najbitnije, prirodna. Rekoh konobaru da mi izostavi rakiju.
„Vidi ti njega. Rakija, pa pivo. To jedino radiš kod nas – gde te uglavnom nema. Izvini, čuo sam šta si pitao školskog. Je li to moguće?! Čitao sam tvoju pripovetku Greh je kad pesnik umire u maju. Ja nikom ne laskam, ali priči skidam kapu. Ono može da napiše jedino onaj koji voli Raku. Kad, cvrc Milojka, gospodin nije bio u Trbunju. I, kako ćete tamo… Da vidite kuću… Izdaleka. Idem ja po ključ, da vidiš, nesrećniče, gde je i kako živeo tvoj i naš omiljeni pesnik. Besmrtni pesnik.“
***
Šest kilometara od Blaca, putem u obliku potkovice, stiže se do kuće Rada Drainca. Tu sam, gde nisam bio. Blagi mi povetarac šapuće stihove:
Ovde je nebo moje. Ovde je ljubljena Toplica.
Zamišljam kako Radojko Jovanović, kao golobradi mladić, pešači preko Albanije. Verovatno mu je tih dana Toplica bila još lepša. Tada nije mogao ni da sanjao da će se buditi i u Parizu.
Skromna, prizemna kućica… Dvorište uređeno. Spomenik Draincu je izvan dvorišta. U uglu dvorišta, do spomenika, hrast a ispod njega dve klupe i sto. Ispred kuće bela ruža, procvetala. Kuća je spolja sređena, ali se jasno vidi da se radi o kući „blatuši“.
Do ulaza se stiže preko dva stepenika i ploče. U kući, dve sobe. U jednoj, neizbežni – odžaklija i bakrač. Dosta je sačuvane grnčarije i drvenih korita.
Tu je i slika Rada Drainca iliti Radojka Jovanovića. U donjem, levom, uglu piše: 1899 – 1943. godina. Gledam u sliku kao hipnotisan i sve mi se čini kako čujem, Rade recituje:
„Dao bih sve a ništa nemam. Glad mi je beskrajna a ruke večno prazne.“
***
U Toplici ko zaluta, nije mu lako. Svako od poznanika želi da budete njegov gost. Pojavili su se i moji rođaci, nismo se videli dve decenije. Devojčici, rođakinji, zanimljiv sam zbog brade i zato što se šalim sa njom kao da smo generacija. Kaže:
„Mamice, baš mi je ovaj čika simpatičan. Mnogo je šašav. Mora da noći kod nas.“
„Ne mogu! Ja se plašim vodenog bika“, kažem. Bolje da sam držao vodu u ustima.
„Rođo, čitao sam tu priču. Možda se ti šegačiš, ali je carica, po svemu sudeći, bacila zlato u naše jezero. U Suvom Dolu je zatekla vest o Lazarevom pogubljenju, i ona je, poneto zlato bacila u Blačko jezero. Jeste ono kao obična bara, ali mu se dubina ne zna. O Vodenom biku, koji čuva zlato, ne znam, šta ću ja u ponoć na obali jezera.“
Razvi se priča o Kosovu, Pločniku, Vodenom biku… I potraja do iza ponoći.
***
Ujutru, pravac – Prolom banja. Ne mogu da upoređujem, jedino mogu da primetim da je u ovom slučaju reklama opravdana. Opet se susrećem sa ljudima iz detinjstva.
Pijem pivo koje se proizvodi u banji. Odlično je. Moj prijatelj ugovora neke poslove. Zemljak mi priča šta sve banja nudi a ja u šali odgovaram:
„Čekaj, penzioner sam tek tri godine. Zanima me Đavolja varoš.“
Prijatelj će: „Bio sam tamo više puta. Ostavljam te pred ulazom, onda se vraćam nazad, moram tetki da obezbedim termin. Dolazim po tebe tačno u četrnaest i trideset.“
Priznajem, malo sam se iznenadio kad sam platio ulaz u kompleks. Pomislih, đavolja rabota, hoće privatnik preko noći da zgrne bogatstvo. Ali kad sam krenuo putem koji je vijugao kroz šumu zaboravih na taksu. Obraćam pažnju na potok koji ima, čudnu, narandžastu boju. Setih se da su mi pominjali đavolju vodu. Reših da vidim i to čudo, kažu, voda je dobra za vid. Odmah sam odagnao tako nešto. Obična kamenom ograđena bara, voda ima drugačije boju zbog lokaliteta i minerala.
Konačno, Đavola varoš. Prizor je – veličanstven. Na uzvišenju ima mesta da se sedne. Posmatarm stene, kupole, svatove, ko će ga znati šta, i maštam… Da jedino priroda stvara božanska dela, to mi je jasno, ipak… I uspavam se… Kao u krevetu.
***
S jedne i druge strane potoka, na uzvišici, stoje svatovi. Kuršumlija, nevesta, i dalje se moli. Marko Pločnik, postariji mladoženja, obuzet je strašću.
Kuršumliju prema mostu vodi njen brat od strica. Rođeni brat Marka Proloma, Ivan, čeka nevestu na sredini malog mosta. Umesto da pruži ruku deveru, Kuršumlija se po ko zna koji put krsti. Njena molitva je u tom trenutku bila najuzvišenija. Dever pokušava da uzme mladu za ruku, ali, nema snage ruku da podigne.
Kuršumlija ne pokušava svoju da mu pruži, a njen otac zna, pravila se igre moraju ispoštovati; krv će se proliti ako se ceremonija ne odigra onako kako su se muške glave dogovorile. To što je on kćerku izgubio kockajući se – ne menja stvar.
Prema mostu, ljutito kreću mladoženja i mladin otac. Prisutni sa užasom shvataju da se tela dvojice muškaraca odjednom nalaze u nepomaku. Mnogi svatovi žure da vide šta je sa zatečenim ljudima.
Doživljavaju sličnu sudbinu. Umesto pesme, na sve su se strane čuli jauci, dozivanja, kletve. Kako je vreme odmicalo, život se stišavao, dok nije zavladao muk. Umesto svatova, stajale su stene čudnih oblika, koje je iznenadni letnji pljusak, umivao i oblikovao. Sav taj užas su preživeli jedino nevesta Kuršumlija i Jovan Prolom, momak u koga je devojka bila zaljubljena.
Jovan je hteo da oni, kao pošteđeni, izvrše samoubistvo. Kuršumlija je bila jasna:
„Ne! Mi smo, ko što vidiš, u nečijoj milosti. Izrodiću ti mnogo dece“, povikala je Kuršumlija.
„Gospodine, vi ste se baš uspavali. Sve mi se čini, kao da ste nešto sanjali“, obrati mi se neka gospođa. Verovatno je moj pogled uplašio, brzo se udaljila.
***
Prijatelj je, poput mene, poštovao tačnost. Njegov predlog da prvo svratimo u kafanu gde je radio moj zemljak ili u onu Etno, gde je radio, kažu, Grk, odbio sam.
„Prvo crkva Lazarica. I to, pešice“, rekoh odlučno.
Idemo mi, a ja kao u nekom transu. On mi pominje nekakav devojački most, a ja vidim onaj iz sna. I dalje sam sa svojim svatovima u Đavoljoj varoši, svatovima koji vekovima ćute. Put je asfaltiran, idemo brzo.
Konačno ću se uveriti u deda Isailovu priču o uvijenim šljivama. Dok se približavamo svetinji jasno mi biva da je u pitanju crkva brvnara. Ulazimo u dvorište. Odmah odlazim do klupe. San mi još uvek ne da mira. Naravno, prijatelju sam prepričao svoj san.
Zato, kaže: „Zaboravi na san. Da čujem priču tvog dede. Šljive nam ne mogu uteći.“
„U najkraćem, deda mi je pričao da je Car Lazar pre bitke na Kosovu jedan deo svoje vojske pričestio ovde. Vojska je posle pričešća obilazila oko crkve šest puta. Kako je vojska obilazila crkvu tako su se šljive uvijale.“
„Vekovima pričaju da je tako bilo. Sad idemo u crkvu pa se onda pozabavi šljivama.“
Unutrašnjost crkve nas dočeka s onom poznatom, blagom, svečaniom tišinom. Može čovek da veruje ili ne veruje u Gospoda, ali, ako ne oseti ( u svakoj našoj crkvi) pobožnu tišinu, onda s njim nešto nije u redu.
Vidim, šljive uistinu postoje. Uvijene su. Dva čuda na maloj udaljenosti. Prvo čudo sam nazvao: Svatovi koji vekovima ćute, drugo: Šljive mučenice.
Opčinjen sam onim što vidim. Kad – čujem u glas u blagom povetarcu:
„Dedino, ovo je i dalje loš znak. Na Gospodu je, i nama, kad će se promeniti. Povedi ti računa o sebi, ispuni te tvoje penzionerske dane mirom. Produži ovozemaljski život, svaki mu drugi ni nalik po lepoti nije.“
***
Vraćamo se nazad preko Barlova i Pločnika. U Tularu, u dobro snabdevenoj prodavnici, kupujem piće, mineralnu vodu i hranu. Prijatelj me vozi do Suvog Dola. Zadržava se nekoliko minuta i odlazi.
Otključavam vrata, ulazim u kuću, uzimam metlu; nema te paučine koja ume da vam poželi dobrodošlicu. Dan je sunčan, topao… Otvaram sve prozore. Sređujem sobe. I, umorno telo častim odmorom. Opijen čistim vazduhom, brzo sam zaspao. Ne znam koliko sam spavao, probudio me nečiji dodir.
Eh, dešava se… Brzo sam shvatio da su se na mojim grudima sklupčale dve zmije. Lagano ih otresam i izlazim na terasu. Zovem komšiju. On dolazi. Pokazujem mu zmije. Želi da ih ubije. Objašnjavam da je u pitanju zmija smuk. Čudno me gleda, za njega je svaka zmija – zmija. Primećujem jednu na zavesi. Slikam je.
„Gde ćeš noćas spavati?“, pita me komšija.
„Ovde! Napraviću malo jaču buku, pojačaću ton na televiziji i one će otići. Zatvoriću one prozore gde ne stigoh da stavim mreže, više zbog komaraca.
Zmije se više nisu pojavile. Biće da su alergične na buku i TV serije. A ko nije?!
Tri dana sam uživao u cvrkutu ptica i sveopštem zelenilu. Ne kažem, treba upoznati svet, ali ne treba smetnuti s uma svoj zavičaj, posebno ako ste ga odavno napustili. Turista ili ne, zadovoljstvo je vaše.
Dušan Mijajlović Adski, 66 godina
pesnik, Niš
Fotografija: Ploča na kući Radeta Drainca, Trbunja, Toplica
Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.
Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG Snaga prijateljstva – Amity, možete naći ovde: „Putujući spomenar„.