Draginja (Zrenjanin): Putovanje za pamćenje

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Kad je bio pozvan, moj deda nije hteo da služi Austrougarsku vojsku, pa je prebegao u današnju Vojvoda Stepu. Po završetku I svetskog rata, odlukom Versajske mirovne konferencije nastalo je prekrajanje granica. Kraljevini SHS je pripao manji deo Banata, veći deo Rumuniji, a još manji Madjarskoj.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Pre zatvaranja granica, baba je, sa mladjom ćerkom, uspela da dodje do dede, a starija ćerka je tamo osnovala porodicu i ostala sa ostalom rodbinom čiji je dom bio u delu koji je pripao Rumuniji. Sva druga deca su se rodila u našem Banatu, moj otac, stric i još tri tetke.

Sve vam ovo pričam da bih se vratila na razlog zbog čega sam išla u Rumuniju. Nikada nisam volela da trgujem, nego sam želela da, već kao mlada majka, upoznam svoju rodbinu sa očeve strane. Za neke sam čula, neki su već pomrli, a retko ko je dolazio u vreme mog odrastanja.

Moj muž i ja smo krenuli sa četvorogodišnjom ćerkom na nekoliko dana kod brata od strica. Sam boravak tamo je bio lep. Vodili su nas u obilazak Temišvara u trgovine, gde smo kupili neke stvari za lične potrebe, a uveče je muž išao sa bratom u hotel u kom je on pevao. Ženski deo je ostajao kod kuće.

***

Ja sam bila izrazita crnka, pa sam tako imala i primetne nausnice. Moja snajka me je iskritikovala zbog toga:

„Mlada žena, a dozvolila si da imaš nausnice. Sada ćemo mi to da sredimo.“

Nisam se bunila, jer sam htela da vidim kako ću izgledati. Sve je to posmatrala moja mala ćerka. Grejanje kozmetičkog voska, nanošenje i odjednom trzaj! I… gotovo. Bila sam zadovoljna svojim novim izgledom.

Došao je dan kada smo krenuli kući. Obula sam nove čizme, spakovali smo stvari koje smo kupili: neke čaše, posudje, peškire… sve za kuću, jer smo se skoro uzeli i svašta nam je trebalo. Pozdravili smo se i pošli.

Granica… Prilazi carinik, kulturno se javi i pita:

„Da li imate nešto da prijavite?“

Ja sam se skamenila, jer nisam imala iskustva i bilo mi je neprijatno zbog toga što ne znam šta smem da prenesem a šta ne.

„Nemamo“ reče muž.

„Ima, ima!“ kaže ćerkica.

Carinik se uozbiljio i pita:

„Šta?“

„Čizme je obula a i skinula je brkove.“

Mi smo se pogledali i prsli u smeh. Zbog tog smeha su prišla još dva carinika i na rumunskom jeziku su pitali zbog čega se smejemo. Čula sam samo da su spomenuli „… mustaći…“ i zatim nastaje opšti smeh.

„Prolazite“, rekao je carinik smešeći se.

Ćerkica nas je zbunjeno pogledala i počela da plače. Pitala je da li je ona nešto kriva kad su se svi skupili.

„Ne dušo, ti si naš spasitelj. Zbog tebe nas nisu dalje pregledali i sve smo preneli što smo kupili. Hvala ti.“

Bila je važna, jer je učinila pravu stvar. Sada je ona majka tri devojčice, a ja se i danas setim i ponekad ispričam kakvo je bilo naše putešestvije preko granice.

Draginja Milović, Zrenjanin
Fotografija:
Temišvar, MMZ84 za Pixabay