Dnevni boravak za obolele od demencije – 1001 razlog zašto je neophodan (video)

Pročitajte veoma emotivno izlaganje Maje Gajić-Kvaščev o tome šta Dnevni boravak na Novom Beogradu znači obolelima od demencije i njihovim porodicama.
U okviru članka se nalazi i video-zapis iz Dnevnog boravka. Sreća, ispunjenost, dostojanstvenost na licima korisnika. Nemali razlozi za Dnevni boravak za obolele od demencije.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Dnevni boravak za obolele od demencije na Novom Beogradu pilot je projekat Srpskog udruženja za Alchajmerovu bolest (SUAB) i Udruženja Snaga prijateljstva – Amity. Počeo je sa radom juna 2021. godine uz podršku Ministarstva za brigu o porodici i demografiju. Kao pilot-projekat, vremenski je ograničen i, ako se stvari ne promene, radiće samo do kraja 2021. godine.

Dnevni boravak za obolele od demencije je otvoren jednom nedeljno, svakog četvrtka od 16 do 19 časova na adresi Bulevar Milutina Milankovića 34, Novi Beograd.

Konferencija za medije „Oni zaboravljaju sve – mi ne smemo njih“

Povodom Svetskog dana borbe protiv Alchajmerove bolesti – 21. septembra, SUAB i Amity su organizovali konferenciju u Medija centru u Beogradu „Oni zaboravljaju sve – mi ne smemo njih“.

Na konferenciji je prezentovan rad Dnevog boravak za obolele od demencije i Savetovališta za neformalne negovatelje obolelih u Beogradu. Dati su u primeri nege osoba obolelih od demencije u Nemačkoj.

Govorili su:

  • Milka Milovanović Minić, državna sekretarka u Ministarstvu za brigu o porodici i demografiju
  • docent dr Smiljana Kostić, specijalista neurolog sa Vojno medicinske akademije i predstavnica SUAB-a
  • Gordana Mišev, članica veća gradske opštine Zvezdara
  • Milorad Pajović, načelnik istraživačkog centra za negu/nemacki zdravsteni fond DAK Gesundheit (Hamburg)
  • Nadežda Satarić, predstavnica Amity-a
  • Brankica Janković, poverenica za zaštitu ravnopravnosti

Okupljenim predstavnicima medija obratila se i Maja Gajić-Kvaščev u svojstvu neformalnog negovatelja i članice SUAB-a. Majin otac je korisnik Dnevnog boravka za obolele od demencije na Novom Beogradu. Kakvo je Majino iskustvo sa Dnevnim boravkom, i kakve sve pozitivne efekte aktivnosti i druženja u boravku imaju na njenog oca i posredno, na celu njenu porodicu koja se o njemu brine, možete pročitati ispod videa.

Maja Gajić-Kvaščev, ćerka obolelog o Dnevnom boravku za obolele od demencije

Meni je drago da sam u poziciji da o ovako teškoj bolesti i ovako teškom problemu, prvo za obolelog, pa onda i za porodicu i za celokupnu lokalnu sredinu, govorim u pozitivnom duhu i ohrabrujuće.

Korisnicima Dnevnog boravka se pre svega vratilo samopouzdanje i dostojanstvo

U nezi obolelog učestvuje čitava moja porodica. Tu porodicu čine majka – koja je penzioner i najveći teret nege snosi, i tri radnosposobna člana porodice. I to je sasvim prosečna situacija. Ovaj podatak je samo da se sagleda koliko je angažovanost porodice velika i kolika je zapravo podrška potrebna.

Zahvalini smo i Srpskom udruženju za Alchajmerovu bolest i UG Amity i Ministarstvu za brigu o porodici i demografiju na toj mogućnosti da korisitmo usluge Dnevnog boravka. Ja sada govorim u ime svih srodnika. Urađena je anketa i govorim dokumentovano, u ime svih srodnika koji su imali priliku da koriste usluge Dnevnog boravka.

Ono što se prvo dogodilo sa obolelima jeste da se njima vratilo samopouzdanje i dostojanstvo. I to ovde želim prvo da istaknem. Jer vi kada se suočite sa ovakvom dijagnozom počinjete zapravo sve više vremena da provodite unutar porodice. Ne samo zato što vas i prijatelji i najbliži napuštaju, već prosto što vi više ne možete normalno da komunicirate. Razni su efekti toga, ali rezultat je zapravo da porodica postane usamljena, a oboleli najusamljeniji u toj situaciji.

Moj tata živi za četvrtak

Nikada neću zaboraviti taj trenutak kada se moj otac osvestio da je napokon našao sebi ravne, sebi iste i kada je zapravo povratio i uspeo da izrazi dostojanstvo koje oseća u sebi.

Ono što je mnogo važno jeste da moj tata sada zapravo prepoznaje četvrtak kao jedini dan u nedelji koji je sposoban da prepozna. Mogu čak da kažem i da živi za četvrtak. Svakog dana on pomisli da je četvrtak jer želi da ide nazad u Dnevni boravak.

I velika većina ispitanika koje smo mi anketirali, srodnika je upravo to naglasila. Taj četvrtak je za moju mamu koja najviše vremena provodi sa tatom odnosno sa obolelim, takođe praznični dan jer je sve mnogo lakše. Sva nega je mnogo lakša, a ima jedno četiri sata, trenutno, vremena, da se posveti sebi. Ako ništa drugo, bar da se naspava.

Veliki benefiti aktivnosti u Dnevnom boravku

Ja sam i objektivno ocenjivala efekte Dnevnog boravka. Pre tih struktuiranih aktivnosti kojima je moj tata izložen u Dnevnom boravku (kao što su crtanje, slaganje slagalica), njegove fine motoričke funkcije su bile jako kompromitovane. Posledica nastavka te nemogućnosti pokretanja prstiju je zapravo da ste vi prinuđeni da ga hranite jer on više ne može ni samostalno da se hrani.

Aktivnosti organizvane u Dnevnom boravku su zapravo povratile tu finu motoriku mom tati tako da on sada jednostavno može i da piše, nastavio je samostalno da se hrani. Posledica povraćaja te fine motorike je zapravo manje angažmana onoga ko obolelog neguje.

Tata je mnogo više zainteresovan za čitanje, za kvizove… To pričam zato što je posledica aktivnosti u Dnevnom boravku dovela do toga da mi, kod kuće, na dnevnom nivou sprovodimo sve ono što je on naučio da radi u Dnevnom boravku.

Muzikoterapija je u Dnevnom boravku počela sasvim slučajno da se primenjuje zahvaljujući korisnici koja je odgovore na pitanja davala kroz pesmu. I to je jedan od najlepših trenutaka kada svi počnu da pevaju. Bude kao jedno malo veselje i za negovatelje i za obolele.

Mi ne možemo da zamislimo da Dnevni boravak za obolele od demencije prestane da postoji

Na osnovu sveg iskustva i benefita koje smo tamo uspeli da dobijemo u Dnevnom boravku, mi ne možemo da zamislimo da ova aktivnost prestane da postoji. Ne mogu ni da zamislim šta će se u decembru desiti i na koji način bi mi mogli da saopštimo našim obolelima da ta usluga više ne postoji.

Čak mogu da iskoristim priliku i da pročitam iz anketnih listića:

„Ovaj boravak je potreban svaki dan. Takođe, odvođenje i dovođenje osoba organizovano bi olakšalo negovateljima organizaciju.“

„Pun efekat bi se ostvario ukoliko bi imali uslugu Dnevnog boravka najmanje tri puta nedeljno.“

Mi smo toliko skromni da je i tri puta za nas nešto.

Zahvaljujući Dnevnom boravku, vi se uopšte više ne osećate usamljeno i bespomoćno

Ja opet moram da se ogradim i da kažem da govorim sa aspekta nekog ko ima mogućnost da funkcioniše i da obavlja svoj sopstveni posao zato što imam mamu koja je negovatelj. Ali zamislite osobu koja mora da ode na posao i zaključa svog najdražeg, obolelog u kući radi njegove bezbednosti i radi toga da bi uopšte mogla da ode na posao. A zamislite kako se taj posao obavlja, sa kakvom koncentracijom.

U momentu kada sam shvatila da medikamentozna terapija nije dovoljna za mog oca, moja porodica i ja smo bili potpuno u bezizlaznoj situaciji. Zahvalni smo od tog dana kada smo shvatili da postoji Savetovalište pri Srpskom udruženju za Alchajmerovu bolest.

Čak smo i uspeli, tada sam i postala član, da u doba korone omogućimo svima u Srbiji da preko aplikacija dostupmih preko interneta da učestvuju na sastancima. Verujte mi da se posle svakog sastanka, da li je to jedan, dva ili tri puta mesečno, razbolim jer vi zapravo slušate mnogo teže priče nego što je vaša. Pogotovo kada se radi o osobama koje nisu penzioneri, koje nisu stare, koje su mlade. Njihov radni vek je prekinut ovako teškom bolešću.

Postojanje ovakvog servisa ne samo da vam olakšava tu svakodnevnu brigu, nego ono što je meni lično, a govorim zaista i u ime svih srodnika sa kojima je ta komunikacija jako intenzivna, vi se više uopšte ne osećate tako usamljeno i tako bespomoćno kao kada ste ostavljeni sami sebi i svojoj porodici.

***

Pored ovde navedenog govora Maje Gajić-Kvašćev, na YT kanalu Medija centra možete pogledati celu konferenciju za medije „Oni zaboravljaju sve – Mi ne smemo njih“ ovde.

Izlaganja svih učesnika su veoma korisna, sa različitih aspekata, za svakog koga interesuje ova tema.

Poruka sa konferencije je nedvosmislena i jasna – Dnevni boravak za obolele od demencije na Novom Beogradu ne sme prestati da postoji.

Fotografija: Medija Centar