Dimitrije (Beograd): Putovanje i putopis

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Putovati znači živeti, postojati!

Naše rođenje je naše prvo veliko putovanje. To je korak između svetova, pustolovina, ulazak u život koji je, opet, svojevrsno putovanje. Dete nastavlja tu veliku pustolovinu putovanja: od prozora do ormara, od kreveta do vrata. A onda sledi istraživanje svih prostora u kući, kvartu, ulici… To je početak osvajanja sveta, života, ljudi, gradnje sopstvenog puta…

„Bolje je smrznuti se putujući, nego istruleti sedeći na jednom mestu“, zapisa svojevremeno Aleksej Peškov (alias Maksim Gorki).
„Kako bismo bez putovanja?!“, začuđeno se pita Danilo Kiš. Često se događa „da čovek putuje po svetu da bi našao što mu treba, a onda se vrati kući pa to nađe“, ciničan je Miloš Crnjanski.

Druga obala obećava. Možda je baš tamo rešenje naših nedoumica. Ljudi nisu bez razloga pravili puteve. Oni su uvek nešto tražili. Nisu bez razloga stizali na druge obale, druge kontinente, među drukčije ljude, a sada se spremaju da odu i na druge planete.

Daljine zovu, mame, obećavaju. Privlači nas ono što volimo, ali i ono čega se bojimo. A deca, krv naše krvi, čim mogu žure u svet, beže od kuće i roditeljske zaštite, hoće u svet da ga vide, okuse, da ga probaju, pokore, da biraju gde će da žive…

Juče je već istorija, Sutra ostaje tajna, a Danas je veliki dar koji treba iskoristiti. Zašto ne putujući?! Pogledajmo istoriju: to je u stvari putovanje: periodi, carstva, osvajanja, istraživanja novih prostora – sve od sumerske civilizacije pa do savremenih vasionskih letova – neka vrsta putovanja.

Putovanje je uvek tajna za onog ko se odlučio da putuje. Samo putovanje pruža nove izazove: zeleni proplanak, gusta šuma, strme planinske padine, pitoma dolina, bistri planinski izvor, golet na kojoj vetar svira svoje danonoćne melodije, daleka crkvica sa zvonikom u podnožju – sve izazov do izazova. Ako još sretnete ljude pa vam oni poklone neke svoje priče – krug se širi. Ako uspete da saznate legende koje prate sva ta mesta – onda se vaš pogled na taj kraj potpuno promeni, naiđu novi izazovi za putnika, pogotovo za putopisca.

Nisu bez razloga putnici i putopisci bili (pomenimo samo neke) Herodot, Čarls Darvin, Evlija Čelebija, Roald Amundsen, Amerigo Vespuči… Ljubomir Nenadović, Isidora Sekulić, Rastko Petrović, Jovan Dučić, Miloš Crnjanski… Ali i danas mnogi putuju i beleže. Evo nekoliko naslova koje sam čitao poslednjih godina: „Tragom Biblije“ Brusa Felera, „Putopisi“ Evlije Čelebije, „Pisma iz Afrike“ Zuka Džumhura, „Pisma iz Norveške“ Isidore Sekulić, „Putovanje kroz Portugaliju“ Žoze Saramaga, „Samarkand“ Amina Malufa, „Kraj puta“ Dušana Miklje… Da uvrstim tu i skromne knjige putopisnih beleški učesnika Draganovog konkursa 2016. i 2017. godine.

Putovati danas, kada je veći deo sveta išpartan putevima, nije teško. Možda je skupo, možda zamorno, ali putovanje je danas postalo deo zadovoljstva, deo godišnjeg odmora, deo turističke ponude. A od puta i putovanja nastala je gomila reči, čitav jedan rečnik. Jer put su i putić, puteljak, staza, putanja, autostrada, glavni put, sporedni put, lokalni put, kozja staza… Put je rodio putne oznake, putevi su povezani u putnu mrežu, grana saobraćaja je putnički saobraćaj u drumskom, vodenom i vazdušnom saobraćaju.

Putovati se može pešice, biciklom, automobilom, brodom, vozom, avionom, konjem, karavanima, balonima, raketama… Može se putovati i prateći kroz knjige tuđa putovanja, sedeći pored tople peći ili uz otvoren prozor, odnosno u fotelji ispred televizora.

Ipak, jedino pravo i najuzbudljivije putovanje je kada se sopstvenim nogama popnete na planinski vrh, kada zaronite u morske dubine, obiđete daleka plemena u nekoj divljoj džungli, plovite rekom od izvora do ušća ili se spustite u grotla ugašenih vulkana. Iz te lutalačke, nomadske želje rodila se i ona druga – zabeležiti svoje utiske o mestima kroz koja se putuje. Tako je nastao putopis – posebna književna vrsta. To nije samo nabrajanje viđenih krajeva, to je lični utisak o nečemu, to je priča o sklonostima autora, to je autorov osećajni svet, asocijacije, kultura kraja, znači to je nešto više od ređanja činjenica.

Voda ne pamti naše staze, već ih odmah briše. Takav je i vazduh. Zato su putovanja vodom i vazduhom, iako brža, ugodnija, doduše i skuplja, manje izazovna od ostalih, iako su i voda i vazduh izbrazdani stazama ljubitelja lutanja. U poslednje vreme virtuelno putovanje je za nas siromahe, čiji novčanici stalno pate od promaje, postalo veoma privlačno.

A drumovi, neprođeni putevi, staze, zovu. Zovu u nepoznate krajeve, u mesta sa drukčijom klimom, među ljude druge boje kože, sa drukčijim običajima i navikama, gde se jede hrana nepoznatog ukusa, gde su usponi uzbudljivi i novi, gde su vidici bistriji i širi. Taj zov izaziva u nama neku zaboravljenu praiskonsku nomadsku želju za lutanjem, za istraživanjem nečega što još ne znamo. I mi ćemo opet – pešice, autom, motorbiciklom ili biciklom, čamcem ili brodom, avionom ili balonom – izazivati sudbinu, pumpati adrenalin, putovati pa pokušati da taj put pretvorimo u tekst koji će i druge povesti našim stazama.

Učesnici Draganovog konkursa imaju i poseban razlog da opišu svoje putovanje: ako žiri njihove opise dobro prihvati, biće nagrađeni. A ta nagrada je svojevrstan doživljaj. Verujte mi na reč: lane sam bio jedan od dobitnika. Nagrade je finansirala Draganova ćerka Beba, a organizaciju je preuzela Amity Snaga prijateljstva.

Duša prošlogodišnjeg putovanja za nagrađene beše Nada Satarić, a odredište je bila Vrnjačka banja. Obišli smo Banju, bilo je organizovano književno veče, posetili smo manastir Ljubostinju, večno boravište kneginje Milice i naše prve žene književnice Jefimije. Bilo je interesantno i intrigantno. Da ne pominjem nova poznanstva, večernje sedeljke i objavljenu knjigu.

Putujmo! Putovati to je kao živeti!

Dimitrije Janičić, 83 godine, Beograd
Novinar u penziji