Draganova nagrada Draganova nagrada 2017.

Branko (Atina, Grčka): Mašina

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba “Draganova nagrada“, kategorija “Najbolja muška putopisna priča”.
Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi “Šetnja kroz vreme” koju je izdalo UG “Snaga prijateljstva – Amity

Fotografija: Savage Studio

Kolijevka bogova, Atina. Kasno ljeto ’92 ili rana jesen. Svejedno, ovdje je to nešto drugo. Ljeta su duga, zime kratke i to nešto između. U našoj zemlji bjesni rat. Neki se, kao ja i moji drugovi, nisu u mladosti igrali ta-ta-ta, pa sad igraju u nevrijeme. Uz tranzistor, bez interneta, čekam da jave da je to sve stalo i da možemo ponovo kući. Samo noću hvatam Sarajevo i Beograd. Različiti izvještaji, ali ja znam istinu. Meni je samo da stane. Supruga Jasna sa djecom u Beogradu zbog škole, a ja pokušavam da zaradim i za njih i za sebe.

Preko nekih prijatelja upoznajem Andonija i sad treba da se nađemo da mi pokaže „rupu“ u kojoj ću stanovati. Kažem „rupu“, jer za ovoliko para koliko ja mogu platiti, može se naći samo rupa. Idemo pješke sa Plake prema naselju Kukaki jer je Andoniju ljekar, zbog nekih problema sa srcem, predložio svakodnevne šetnje. Ni meni nije mrsko. Vremena imam napretek. Klizimo južnom stranom Akropolja i ćaskamo na iskvarenom engleskom. Kad zapne, on na grčkom, ja na srpskom. Razumijemo se. Nije to konverzacija na akademskom nivou. Uglavnom, vrtimo isti fond riječi o porodici, poslu i, neizbježno – o ratu. Pita me zašto ratujemo, a ja kako da mu objasnim kad ni sam ne znam.

„Kupio sam kuću od neke umijetnice Amerikanke, pa je renoviram, ali to gdje ćeš ti biti, neću dirati.“

Naselje me podsjeća na rodna Vraca. Sve uglavnom privatne kuće, dva-tri sprata, mala dvorišta. Ulazimo u ulicu Almeida. Saobraćajni znak da je slijepa, a u stvari završava se stepeništem koje vodi do sljedeće ulice. Za razliku od mnogih evropskih naroda čije su i kultura i istorija kratke, grčke su i bogate i duge. Mogli bi svakoj ulici dati ime drugog junaka ili istorijske ličnosti od praistorije do danas, a ne kao neki – brojeve, jer nemaju po kome ulicu nazvati. I ovaj Almeida je sigurno takav lik.

Zaustavljamo se pod samim stepeništem i on pokazuje na nešto nalik vrata-prozoru ili, još bolje, kao mali izlog radnje. Vadi brdo ključeva i pokušava da nađe pravi. Napokon uspijeva i sa škripom gura aluminijska vrata-prozor. Zapljusnu nas vonj ustajalog zraka i prašine. Sam se iznenadio količinom smeća. Reče nešto kao – trebalo je ovo počistiti, i uđosmo. Jedna prostorija, dosta velika, možda četiri puta pet metara, malo na latinično slovo „L“.

Preskačemo gomile izgužvanih novina i kutija sa smećem. Lijevo – malo kupatilo i WC. Majstor koji ga je pravio morao je biti dobro u liniji inače ništa od posla. Naprijed, pravo, nešto kao kuhinja. Lavabo-sudoper, šporet i stari filipsov frižider.

„Mislim da ovo radi“, reče. „Ako se dogovorimo, struju plaćaš“, i pokazuje na sat, „a voda ništa. Evo tu imaš dušek, skoro nov (na improvizovanom bračnom krevetu) i TA peć.“

Dvije rasklimane stolice u etno-stilu i jedna prilično pristojna fotelja, moglo bi se čak reći i lijepa. Podne pločice sa stilom. Kad se sve ovo očisti, moglo bi na nešto da liči. Nemam izbora.

„Uzimam“, rekoh i ne cjenkam se. Skidajući ključeve sa zavežljaja, dobaci:

„Ima gore jedan stari TV, crno-bijeli. Uzmi ga ako hoćeš, ionako ću ga baciti“. Odlazi.

Hodam prostorijom šutajući stare novine i gle, sudbina je umiješala prste. U mnoštvu smeća, samo dvije knjige: jedna Endi Vorhol i druga, nagorijelih korica, „Monografija Bosne i Hercegovine“ na engleskom. Dignem obe, očistim prašinu i počnem da listam onu o Bosni. Poznate fotografije Sarajeva, Mostara, Banjaluke, ilustracije Zaimovića, Aleksića, Hoze, Ljubovića, umijetničke fotografije Miše Vukovića, gradske ulice, istorija… Prepoznajem i neke likove: Mirzu Tanovića, balerinu Irenu Kovačević. Razdiru me sjećanja. Vorhol ionako nije moj omiljeni umjetnik.

Sredio sam ja tu prostoriju. Čista, umivena, opranih prozora, daje sasvim drugu sliku. Frižider radi, ali mali problemi sa zatvaranjem. Šporet, velika ringla ne radi, i naravno – rerna. Desno od ulaznih vrata, u WC-u sa kupatilom pipa i cijev za odvod vode. Vjerovatno mjesto za mašinu za veš. Poljski štafelaj, poklon mog druga Željka Tonšića, ima počasno mjesto kraj izloga. Da baš svi ne bi vidjeli šta ima unutra, pobrinula se lagana zavjesa. Našao sam još i dva stolića i neke natkasne tek toliko da ne liči na fiskulturnu salu.

Grčka je u Evropskoj uniji, ali narod teško da će ikad biti. Žive po svojim pravilima i običajima. Za par dana, čitav komšiluk je znao sve o meni. Porodica, školovanje, status. Čak su znali nešto što ni sam nisam o sebi znao. Brzo sam naučio osnove pozdravljanja. Sa nekima se i sprijateljio, kao sa ženom iz pekare. Kupujem samo hljeb, o pecivima sanjam. Jedan platim, drugi dan ona časti. Upoznao sam joj i sina. Mojih godina, fin, kulturan, obrazovan. U pekari sam skoro svaki dan.

Jedno jutro, spuštajući se omamljen mirisom svježeg, vrućeg hljeba, krajičkom oka primijetim kod obližnjih kontejnera sa smećem, mašinu za pranje veša. „Ko nova.“ Uđem u pekaru, kupim hljeb, pa nazad. Ona na istom mjestu Već sam rekao: ko nova. Zastanem, pogledam je, obiđem oko nje i kažem joj: „Ideš sa mnom“. Sve ostalo je bilo rutina. Žena iz pekare mi dade neka kolica za gajbe – i eto mašine na sredini moje prostorije. Mada je bila prilično čista, ja sam je još dodatno očistio. Pregledao sam je i sve je bilo u redu. Ona guma na vratima zdrava, crijeva za dovod i odvod ispravna. „Što li si na ulici?“

U Sarajevu mašinu za veš nisam nikad upalio. Radile su to moja mati i supruga. Ja sam bio za one mehaničke popravke, a za programator majstor Radenko. „Nije dobro da je pališ kad ja prazna“, govorila je mati, a ja nisam kontao zašto. Ma ipak, ja ću je upaliti, onako na kratko, pa šta bude. Gurnem utičnicu u zid i gledam. Ništa. Naprijed neke dvije lampice i onaj točkić. Isključim. Otvorim onaj poklopac odozgo i malo zavirim. Jedna žica visi onako slobodna. Nađem odakle je ispala i vratim je na svoje mjesto. Ne stavljajući poklopac, ponovo je uključim spreman svakog časa da brzo izvadim utičnicu, desi li se šta nepredviđeno. Upali se jedna od one dvije lampice. Izvadim utičnicu, vratim poklopac, priključim je na vodu i ono crijevo za odvod. Naguram nešto veša što se nakupilo, stavim deterdžent, iznivelišem je i ponovo upalim. Ona lampica se ponovo upali. Okrenem onaj točkić malo i čekam. Ništa. Lagano stavim na nju ruku. Ona kao da drhti. Primaknem uho, osluškujem. Ništa.

I taman kad sam pomislio da je sve bilo uzalud, čujem jedno „klik“, pa onda „pšššššš“. Ponovo oslušnem, a ono kao da potok žubori. Malo odškrinem ona vratanca gdje sam sipao deterdžent i vidim – voda ga odnijela. Moje sreće! Primaknem jednu gajbu koja mi je služila kao tabure i sjednem ispred nje. Učinilo mi se da sam vidio neku fleku na bočnoj strani. Priđem, huknem i istrljam rukavom. Nije bilo fleke, ipak mi se samo učinilo. Ona je sad već malo bučnija. Pjevuši ko štiglić u zoru na čičkovoj grani, a ono „Candy“ niklovano na izglancanoj podlozi kao „Zvečevo“ na najljepšoj čokoladi sa lješnicima. „Klik“, pa mala pauza, pa počne da vrti na jednu stranu. „Klik“. pauza, pa na drugu stranu. Svjetsko prvenstvo u fudbalu je nula za ovaj ugođaj. Primaknem joj se još bliže. Osjetim joj dah, miris „Faksa“ iz njene utrobe. Pomilujem je.

„Znam da si iz dobre kuće. Onako čista. Znam da ti je bilo lijepo kod bivših, da ti je kupatilo bilo veliko i svijetlo. Da si imala vjerovatno lijep pogled prema Pireju, a opet su te izbacili. Ovdje sve to nemaš, ali imaš i imaćeš moju neizmjernu ljubav. Bićeš gazdarica a ne sluga i neću te izbaciti ni kad prestaneš da radiš. Staviću na tebe milje i vazu sa orhidejama.“

Učini mi se da mi je ono „C“ na „Candy“ namignulo i onda valjda od sreće poče da vrti kao luda. Centrifuga dakle. Trajalo je to nekoliko trenutaka i onda ponovo na jedno „klik“ tiše i tiše, dok se nije potpuno utišala.

U kasno popodne, kroz odškrinutu zavijesu, zrak sunca je obasja. Izgledala je još ljepša i veća. Sijala je i u punom sjaju se spremala na počinak. Možda i ja danas legnem malo ranije. Ali, kako zaspati od ovolikog uzbuđenja! Moram nekome ispričati. Ali kome… Budem li ispričao ovim domaćim, misliće da je rat na mene ostavio trajne posljedice i da bi mi savijet psihologa riješio problem.

Ma ne, nazvaću Beograd. Moraš to podijeliti sa nekim ko to razumije. I kakva mi je to sreća ako je ne podijeliš sa drugima, pogotovo sa onima koje voliš.

Branko Popović-Miles, 66 godina
akademski slikar, Atina, Grčka

 


About the author

Penzin

Penzin je portal posvećen pitanjima starenja i poznih godina, kao i posledica koje će ovaj trend imati na pojedinca i društvo. Penzin edukuje, informiše i podseća na važne probleme i moguća rešenja za one koji se pripremaju ili su već u poznijim godinama, za one koji žele na vreme da razmotre sve mogućnosti, za one koji se staraju o ostarelim roditeljima, bakama i dekama. Za sve nas...

Tefter

Tefter

Draganova nagrada

Draganova nagrada - nagradni konkurs za najbolje putopisne priče i pesme starijih

Isplata penzija