Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Partenon, Atina, Grčka
Jedno jutro krenuli smo autobusom za Grčku. Granicu smo prešli u Makedoniji, grad Đevđelija. U Grčkoj nas je preuzeo grčki autobus i pošli smo za Solun. Posle kraćeg zadržavanja, nastavili smo put do Zejtinlika da posetimo groblja palih boraca na proboju takozvanog Solunskog fronta. Dočekao nas je čuvar groblja Pera, koji je dobro govorio naš jezik.
Srpsko groblje je veliko. Humke sa drvenim malim krstovima, na kojima je ispisano ime i prezime palog borca, vrlo dobro je održavano. Bilo je i krstova na kojima je pisalo „nepoznat“. Odmah pored srpskog groblja, nalazi se manje groblje palih francuskih boraca. Zapazili smo da na nekim francuskim krstovima ima i srpskih imena. Na primer Gavrilović, Staničić itd. Tražili smo objašnjenje od našeg turističkog vodiča – nismo dobili odgovor. Sa njegovim dopuštenjem, moj muž, kao profesor istorije, objasnio je. Njegovo objašnjenje je malo opširnije i glasi:
„Prvi svetski rat je počeo 1914. godine. Austrougarska vojska pod vođstvom Poćoreka, komandanta Šeste armije, prešla je iz Bosne preko reke Drine da napadne malu državu Srbiju. Dočekala ga je Prva srpska armiija sa komandantom Živojinom Mišićem. Borba je vođena na reci Kolubari i planini Suvoboru, gde je austrougarska vojska potučena. Bilo je mnogo mrtvih i ranjenih sa obe strane, a bilo je i nekoliko hiljada zarobljenih austrougarskih vojnika, kao i preko 200 oficira. Svi ranjenici su prebačeni u Valjevsku bolnicu, a bilo ih je i u svim kafanama i zanatskim radnjama. Za uspešnu odbranu, Živojin Mišić proizveden je u vojvodu.
Da bude veće zlo, pojavio se i pegavi tifus, od koga su i preživeli borci počeli umirati. Sve bolesnike i ranjenike lečili su i negovali srpski lekari među kojima je bio i ruski lekar-dobrovoljac Sergej i poljski lekar-dobrovoljac. Negovateljice su bile dobrovoljke-studentkinje i mnoge omladinke. Među bolničarkama bila je i slikarka iz Beograda Nadežda Petrović, koja je tamo umrla od pegavog tifusa. Došle su i dve bolničarke iz Škotske. Šef bolnice bio je dr Radić. Našao se tu i jedan dobrovoljac-student medicine, koji je ukazao doktoru Radiću da je izazivač pegavca bela vaš, od koje je umro Aleksandar Makedonski, pa i italijanski vojskovođa Cezar. Mladom studentu je omogućeno da vrši eksperimente sa sumporom i drugim hemikalijama, sve dok nije pronašao efikasnu mešavinu koja brzo ubija belu vaš. Počeli su sa dezinfekcijom kreveta, soba, a sprovedeno je i kupanje bolesnika i iskuvavanje odela i veša. Pegavac je pobeđen.
Iako je austrougarska vojska poražena, nije mirovala. Sredili su svoje redove, a pozvali su u pomoć i Nemačku, kojima je prišla i Bugarska. Počela je nova ofanziva na Srbiju.
Srpska vojska je desetkovana, a ostala je i bez municije. Predsednik Srbije Nikola Pašić je slao telegrame saveznicima u kojima je tražio pomoć u oružju. Carska Rusija sa carem Nikolajem I Romanovim je zahtevala od Srbije da se odrekne Makedonije u korist Bugarske, a engleski kralj Đorđe i francuski predsednik su tražili da Italiji ustupimo Dalmaciju.
Srpska vlada i političari odbili su sve ove ucene i rešili da se vojska povlači ka jugu i krene na zapad prema moru. Kralj Petar I molio je od tasta, knjaza Nikole crnogorskog (oženjen je najstarijom ćerkom Zorkom knjaza Nikole) da mu pomogne jednom većom vojnom formacijom. Knjaz Nikola je to i učinio, ali ih nije uputio zetu, nego je predao francuskom komandantu.
Eto odgovora otkud srpska imena na francuskom groblju.“
Pozdravljajući se sa vrlo ljubaznim čuvarem ovog spomen-groblja, čuli smo i ovo od njega:
„Blago vama, Srbima, što ste imali Vuka Karadžića, koji vam je darovao najbolju azbuku – jedno slovo jedan glas. Šta bi tek Englezi, Francuzi, pa i mi, Grci, a pogotovo Kinezi, da su imali Vuka. Kod njih po dva-tri slova čini jedan glas.“
Ova konstatacija od jednog Grka nas je kosnula. Bili smo ponosni na našega Vuka i naše pismo, kao i na to što smo Srbi.
Putujući iz Zejtinlika i dalje prema istoku, stali smo na otvorenom drumu u podnožju planine Olimp. Tu se odigrala Trafalgarska bitka (zaboravila sam kada i s kim). Samo, rečeno je da je sa leve strane Maratonsko polje, gde se ta bitka odigrala. Jedan učesnik borbe, mislim da se zvao Filipis, otrčao je 41 km da obavesti vojne starešine da su pobedili i pao. U modernim olimpijskim igrama uvrštena je i disciplina kod trčanja – maraton.
Napuštajući Zejtinlik, krenuli smo na jug. Posle nekoliko kilometara stigli smo u dosta veliki grad Larisu. Tu smo ušli u neku kafanu, posedali za sto na kome su bile korpice napunjene zemičkama. Pecivo je nestalo dok si rekao „keks“. Kad su došli konobari, pogledali su nas iznenađeni (sigurno su pomislili da smo neke hale). Počeli su nam servirati poručena jela, donosili pet-šest puta korpice peciva, stalno čudeći se.
Ne sećam se gde smo prenoćili, ali se sećam: putujući od grada Larise, s desne strane smo ugledali ravnicu sa žitnim poljima prema Atini, glavnom gradu Grčke. Očekivali smo da ćemo ugledati visoku gradnju, oblakodere. Atina je velik grad sa kućama srednje visine, širokih ulica i mnogo trgova.
Zastali smo na trgu koji je krasio spomenik engleskom pesniku Bajronu. Stigli smo u centar, gde smo još iz daleka, na kao malom uzvišenju, ugledali hram Partenon. Hram je ogroman, a sastoji se iz mermernih stubova pravougaonog oblika, a iznad stuba se nalaze grede koje stubove povezuju. Obilazeći oko hrama nailazili smo na lepo sadenuto kamenje, koje se krunilo od zidova. Gledajući hram, odjednom sam zabasala na jedan poveći kamen nepravilnog oblika, dimenzije između 25-35 centimetara. Pogledala sam levo-desno i šćapila tu kamenčinu i strpala je u torbu. Dugo sam je nosila, a kad me ruka zabolela dala sam je mužu, koji nije znao šta nosim.
Nedaleko od hrama, nalazio se Parlament, ispred kojeg je stajalo dva stražara pod oružjem u paradnoj nošnji. Interesantna nam je bila obuća koju su imali. Mislim da su neke klompe drvenjače ukrašene sa velikom gombom.
Od Atine, krenuli smo prema zapadu. Na mahove smo putovali pored otvorenih kamenih kanala oko metar širine. Saznali smo da se Atina snabdeva vodom sa izvora negde na zapadu. Posle mnogo kilometara, krenuli smo na sever.
Putujući, naišli smo na neku kamenu klupu iza koje se nalazila neka mala zatvorena prostorija. Rečeno nam je da je tu živela grčka proročica Pitija, koja je prorokovala sudbinu najčešće vojskovođama. Poznata je ona koju je rekla jednom vojskovođi, koji joj je prišao sa sabljom. On joj reče da ide u boj i upita kako će proći.
Ona reče gledajući sablju: „S njim ili na njemu“ (što znači izgubiće ili pobediti).
Zatim smo krenuli dalje gde smo, posle nekoliko kilometara, stigli do građevine u kojoj su neke prostorije, a sa strane su bile „kabine“ zatvorene drvenim vratima. Rekoše nam da je to Carina, najstarija u Evropi. Išli smo dalje prema severu. Posle nekoliko kilometara, došli smo do jedne planine srednje visine. Rekoše nam da su tu Meteori. Cela strana je „ukrašena“ čitavim spletom kamenih stepenica. Na završetku nekih stepenica nalazile su se male „ćelije“, gde su isposnici provodili dane bez hrane i vode moleći se Bogu.
Sa velikim divljenjem napustili smo Meteore i severnom stranom Grčke krenuli prema Solunu, odnosno granici prema našoj zemlji. Grčkim autobusima stigli smo u Bačku Palanku.