Zakon ne prepoznaje druge, vaninstitucionalne vidove zaštite starih već su oni preneti na lokalne samouprave koje nisu u obavezi da ih razvijaju ukoliko ne prepoznaju potrebu za njima. Tako se širom Srbije, umesto jačanja ovog vida zaštite, čak razmišlja o smanjenju ili ukidanju ove vrste pomoći starijim građanima.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija fotografa Babaroge, „Stara baka“
Pročitajte prvi deo teksta Autonomija: Šta to beše dostojanstvena starost? (1)
Sve veći udeo starih u stanovništvu
Slične preporuke za Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne politike (vidi 1. deo teksta) proistakle su i iz istraživanja koje je sprovelo Udruženje “Snaga prijateljstva – Amity”. Međutim, do danas ništa po tom pitanju nije preduzeto, iako je u opštoj populaciji sve veći udeo starih zbog procesa demografskog starenja stanovništva.
“Nužno bi bilo da Zakon definiše podsticajne mere podrške porodicama i starima u ruralnim sredinama, jer bi na taj način smanjila migracije na relaciji selo-grad, čime bi starija populacija imala bolji oslonac i u samoj prodici”, predlaže Nadežda Satarić.
U međuvremenu, problemi se samo nagomilavaju. Stari ne samo da ne mogu da ostvare pravo na novčanu socijalnu pomoć ako poseduju više od pola hektara zemlje, ali ne i prihod od nje dovoljan za iole pristojan život. Moraju i da tuže svoje najrođenije, što im naročito teško pada, kako bi sud utvrdio da li srodnici imaju ili nemaju mogućnosti da ispune svoju zakonsku obavezu izdržavanja siromašne starije osobe.
Poseban problem predstavljaju preglomazne administrativne procedure, koje se neprekidno usložnjavaju, a koje samo odbijaju one najnemoćnije kako bi eventualno i dobili neku pomoć od države.
“Oni treba da znaju da definišu svoju potrebu, da znaju da imaju prava na obezbeđivanje usluge koja bi mogla biti odgovor na njihovu potrebu. Potom, treba da znaju kome da se obrate, kojoj ustanovi ili organizaciji, ali i da imaju sredstava da se prevezu do potencijalnog mesta gde na njihovu potrebu može da bude odgovoreno. Treba da su fizički u mogućnosti da mogu da se prevezu. Na kraju, potrebno je da budu pismeni da bi mogli da popune potrebne formulare, razumeju uputstva za popunjavanje formulara i prikupljanje sve potrebne dokumentacije”, objašnjava Nadežda Satarić.
Zavisni od senzibilisanosti lokalne samouprave
Prema njoj, problem je i to što Zakon o socijalnoj zaštiti, izuzev institucionalih oblika zbrinjavanja poput smeštaja u ustanovu, novčane socijalne pomoći i zaštite od nasilja i zanemarivanja, ne prepoznaje druge oblike podrške starim licima, koji bi ne samo uticali na smanjenje siromaštva, već i na unapređenje života u starosti.
“Drugi oblici podrške su Zakonom preneti na lokalne samouprave, te su samim tim zavisni od toga koliko je lokalna samouprava ekonomski razvijena ili koliko je senzibilisana da se bavi pitanjima starosti i starenja. Kada su u pitanju odgovornosti prenete na lokalne samouprave, Zakon ih ne uslovljava, već im samo daje mogućnost da razvijaju prava i usluge, ukoliko oni prepoznaju potrebu za tim”, kaže Satarićeva.
A glavni problem u vezi vaninstitucionalih oblika zbrinjavanja najstarijih – poput servisa pomoći u kući, nege u kući, seoskog domaćina, gerontoloških klubova, savetovališta – jeste što na temelju takvog zakonskog rešenja nije obezbeđena njihova održivost, budući da u najvećem broju slučajeva zavise od projektnog finansiranja.
Iako su prednosti takvih servisa ogromne jer ne zahtevaju infrastrukturna ulaganja, pa samim tim imaju i neuporedivo niže troškove funkcionisanja, a sa socijalnog aspekta su prihvatljiviji jer ne dovode do izmeštanja stare osobe iz njenog okruženja, u mnogim opštinama i gradovima u Srbiji ili uopšte ne postoje, ili se – ukidaju.
Da li su u toplom, da li imaju šta da jedu?
Subotička lokalna samouprava je tako 2006. godine prvi put pomoću projekta javnih radova vaninstitucionalnim oblicima zbrinjavanja najstarijih obuhvatila i seoska naselja, što je naišlo na odličan odziv.
“Pokazalo se da postoji velika potreba za takvim servisima u prigradskim naseljima, u kojima smo uz pomoć ljudi iz mesnih zajednica došli do starih koji se nalaze u stanju socijalne potrebe i kojima je neki od vidova pomoći neophodan da bi normalno funkcionisali u svakodnevnom životu. Znate, održavanje lične higijene ili ishrana ljudima koji su radno aktivni ne predstavlja nikakav problem, ali ljudima koji su narušenog zdravstvenog stanja sve se vrti oko toga. A stari ljudi u selima žive jako teško, u izuzetno skromnim uslovima. Neke naše korisnike tokom dana obilazi samo geronto-domaćica ili medicinska sestra, proverava da li su u toplom, da li imaju šta da jedu”, kaže Vesna Pajić, organizatorka Službe otvorene zaštite pri Gerontološkom centru “Subotica”.
Međutim, od 2013. podrška lokalne samouprave takvim vidovima vaninstitucionalnog zbrinjavanja najstarijih se iz godine u godinu smanjuje, da bi se danas tiho govorilo i o njihovom mogućem ukidanju. Restriktivne mere prvo su osetili oni koji žive u ruralnim sredinama. Servis pomoć u kući opstao je samo u jednom vangradskom naselju, obuhvatajući svega 20 korisnika, dok je nega zadržana u šest vangradskih naselja za oko 100 korisnika. Malo, s obzirom na iskazanu potrebu.
Mesta gde se stari ne osećaju odbačenima
Upitan je i opstanak gerontoloških klubova. Od ukupno 10, koliko ih ima u Subotici, četiri se nalaze van grada.
“Klubovi su mesta gde se stari osećaju socijalno uključeni, a ne odbačeni, gde su društveno aktivni, gde su sa ljudima istih interesovanja, gde neki od njih provedu ceo dan jer je toplo i gde mogu dobiti kuvani obrok, koji im je jedini tokom dana. Nije klub hir, kako se često misli, nego potreba. Takva ulaganja su vid prevencije, ali naše društvo zbog nemanja novčanih sredstava samo gleda šta može da se ukida, a potrebe starih uvek nekako dođu prve na tom spisku“, kaže Vesna Pajić.
Korisnici čuju šta se dešava, i strepe šta će dalje biti. Jedna od njih je i sagovornica Autonomije M. M. Veoma je aktivna članica Gerontološkog kluba u Đurđinu, što joj, kako kaže, predstavlja jedinu razonodu u životu. A sad bi i to da joj ukinu.
Drugi deo teksta Mirane Dmitrović „Šta to beše dostojanstvena starost?“, objavljen na portalu Autonomija nastao je u okviru projekta “Antidiskriminaciono novinarstvo”, koji je realizovan uz podršku Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i javno informisanje.