Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Putovanje je režirano na osnovu legende – jedinstvenog događaja u Timočkoj krajini od pre 130 godina, kao retrospektiva istinitog događaja pripremljenog za snimanje kratkometražnog filma.
Ovo putovanje do smrtnog čina ima tri uslova:
- Da je putopisac-žrtva stariji od 70 godina
- Da više ne može da privređuje za sebe i svoju porodicu, drugim rečima – da nije za ništa!
- Da egzekuciju (ubistvo) mora da izvrši muški potomak.
Ovaj legendarni događaj zove se lapot, a ja sam bio „zadužen“ za žrtvu.
Put od starta do cilja iznosi nešto manje od pet kilometara, a traje nekoliko sati.
VEČE I NOĆ UOČI LAPOTA
Ležim sam u štali. Znam, moram sutra Bogu na ispovest. Ispunio sam uslove lapota- nisam za ništa, džabe leb jedem. Pomolio sam se Bogu i zamolio ga da mi da snagu. I molitva mi je bila uslišana.
U trenu, Bog mi se obratio:
„Imaš sveti zadatak, rekao je – moraš ispuniti želju i volju naroda. Daću ti snage za izvršenje lapota.“
– Ako ne ti – onda ko?
– Ako ne sada – onda kada?
– Ako ne ovako — onda kako?
Užas i nada! Raspeće i vaskrsnuće! Promenio se svet. A može li ko, kada i kako promeniti zakon lapota? Uz osećaj izmaglice, čuđenja i podizanja adrenalina, poče da puca zora.
ODLAZAK
„Ajde, sine, diži se, oblači se. Ponesi pogaču, motku – ispuni Božju volju. Probudi i povedi svog sina, mog unuka, neka gleda, nek uči, pa sutra i on da izvrši lapot.“
Buđenje!
Jutarnje nebo je još uvek bilo prekriveno teškim oblacima kada je dimnjak sa porodične kuće izbacio prve pramenove belog dima. Biserno beli oblaci su se uskovitlali prema nebeskom svodu i polako razvejali u sitan sneg.
I krenusmo.
Prvo smo morali da idemo uz zaleđeni potok. Gazismo onaj celac, pa sin reče:
„Tatele, crni tatele, ja ne mogu više ovaj led-celac da gazim. Men’ mi se noge smrzoše. Stavljaj pogaču na glavu da te ovde utepam u toplu sobu da begam.“
Poslušah nemo. Stavih pogaču na glavu. Sin zamahnu, ali zape motka za jednu granu od kruške rane i kvrgave.
„Ha, ovde te kruška ranka spasila. Ti siju ovde posasdio, kalemio, negovao – da ti glavu spasi!“
Krenusmo dalje gore u brda kod stare pojate, gde sam kao mlad išao za drva, pa u lov, da ubijem zeca, lisicu, vuka, da prodam kožu u varoši, da kupim neki slatkiš za dečicu, pa i slavsku sveću ili sveću za ne daj bože.
Kad stigosmo na kosu, stadoh i pogledah svoje selo u dolini. Sećanja navirahu i setih se jedne legende, koju su mi stari pričali.
LEGENDA U LEGENDI
Pored puta preko polja, gde je sada plantaža vinograda, bile su načičkane plodne njivice, a po tom miljeu mileli su, vredni kao mravi, naši seljani. Iznenada putem je naišao putnik namernik jašući na magarcu. Noge samo što se nisu vukle po zemlji.
„O,đi! Stani. rago jedna. Dobar dan, dobri ljudi. Kako poslovi?“
„Dobro!“, brišući znoj sa lica, odgovarahu mu seljaci.
„No, da vas nešto pitam: zna li vaš kralj za vašu muku? Šta bi mu vi rekli da se On pojavi ovde kod vas?“
„Izvol’te, kralju. Probaj našu seljačku muku!“
„Dobro, idem ja sad k njemu, pa ću mu preneti vaš pozdrav.“
I ode.
A to bejaše glavom i bradom kralj Petar prolazio prerušen ovim krajem da vidi kakav je život njegovih seljaka! Evo i ja prolazim danas putem kralja Petra. Eh, da je on živ pa da opet prođe ovim putem, da mu kažem kako putujem na put bez povratka, putem kuda je On prošao pre jednog veka.*
KORAČAM KLECAVIM NOGAMA
Čim smo zašli iza poslednjih kuća, počela se stvarati kolona ljudi, lica iskrivljenih od bola, zavisti, neizvesnosti, pognutih glava. Nikad pre na putu toliko ljudi nije bilo tako tiho.
Koračam klecavim nogama. Srce ustreptalo prkosom i, kao nikad ranije, ovladala je želja da se suprostavim istini, sudbini i ne pokorim.
Čudna i neočekivana i neshvatljiva misao jurnula mije kroz mozak: „Zašto moram umreti?“
Ali, moram! Šta bi rekao moj otac, nad kojim sam ja izvršio lapot, a šta će reći i moj unuk? A zar se nisam zavetovao Bogu?
„Čekaj, sine, evo ga izvor, da se umijem. Ovde se umivao i moj otac kad sam ga vodio gore. Ruke mi drhte, voda se razliva među drhtavim prstima, noge mi klecaju. Ali ne brinite, izdržaću. Moram! Odjednom se pojaviše muzikanti. Sviranju neki mrtvački marš. Sunce se pojavi iza oblaka. Ne smem ni da pogledam u njega, a ni u senku kad sin zamahne smrtonosnim maljem. Putovanje se oteglo. Kolona nemih svedoka u nedogled. Put posut nekom ružama, nekom trnjem. Umor nestade kad ugledah staru kolibu.
Dakle, uskoro odlazim u legendu!
Iznenada sam shvatio da život iza mene nestaje. Osetih blizinu ponora, nalet hladnog vazduha me zatetura i tog trenutka stigosmo na cilj našeg putovanja bez povratka.
SATI, MINUTI, SEKUNDE
Čas je kucnuo. Lapot može da počne. Bez daha sam se oteturao do provalije, kleknuo, pogledao u nebo da opet pozovem Boga, prekrstio se, setivši se poslednjih reči svog sina:
„Tato, ne ubijam te ja, već ovaj lebac!“
Odlučno stavih pogaču na glavu. Znao sam da će lobanja pući od prvog udarca, a šta će biti posle, nisam stigao da zamislim jer, desi se čudo. Nešto što nije bilo po scenariju Lapota, po legendi, po tadašnjoj istini…
Srce je lupalo kao pomahnitalo, dah mi je štipao nozdrve, kad se začu odlučan dečački glas:
„Daj mi, Bože, snagu. Podari mi čudo!“
Skoči moj unuk, odgurnu oca, baš kada je podigao smrtonosnu motku da zada smrtonosni udarac, obori pogaču s moje glave, zagrli me i reče:
„Ne dam te, dedice moj!“
Vreme kao da je izgubilo svako značenje. Uhvati me za ruku i odvede natrag istim putem u novi život!
Zvonimir Pavković,
pripovedač iz sela Štipina kod Knjaževca
* Napomena Penzina:
Glavni junak glavne legende nije mogao pre 130 godina ni da zna za kralja Petra Karađorđevića koji je krunisan 1903. godine