Početna Draganova nagrada Milka (Vizendangen, Švajcarska): Sa talasa Ligurskog mora

Milka (Vizendangen, Švajcarska): Sa talasa Ligurskog mora

Milka (Vizendangen, Švajcarska): Sa talasa Ligurskog mora

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Restoran na Sardiniji


„…pravo govoreći, ja sam uvek najviše želeo jedno,
da sve što vidim mogu da opišem i da sve što osetim mogu da izrazim.“
Ivo Andrić

Veći deo godišnjeg odmora provela sam na Piazetti Vincenzo Maglia u malom ribarskom mestu na Ligurskom moru. Bežeći od letnje žege, nalazila sam moj poslepodnevni mir u bašti restorana „Sardinija“. Trg je, ustvari, bašta restorana, a restoran toliko veliki da je obuhvatio ceo trg. Na ivici stare mediteranske kuće, okačena mermerna tabla sa uklesanim imenom vlasnika trga i restorana. Slova podsećaju na ona iz Starog Rima, koja još uvek krase nazive italijanskih ulica. Na prvi pogled sam pomislila da trg nosi ime neke značajne ličnosti tog malog mesta, ali sam kasnije saznala da je vlasnik trga i restorana Vinćenco Malja, poreklom Sarde.

Iz ljubavi prema rodnom ostrvu, dao je ime svom restoranu. Ta ljubav ga prati svuda i on kao da je svoje ostrvo poneo sa sobom i smestio ga tu, na tom malom trgu.

Vinćenco, ili kako bi ga moji Srbi prekrstili, u Vićentija ili Viću, vodi već dugo godina sa svojom porodicom restoran na samoj obali mora. Njegova prva pomoć Anđelo, majstor za pice koji se retko da videti, ustvari se samo čuje njegov glas kada najavi da je naručena pica spremna za serviranje. U kuhinji pomaže i Vašington, poreklom Urugvajac, advokat po profesiji, inače preko celog popodneva zabavljač usamljenih dama na plaži.

Pored trga i restorana, peščana plaža i po ceo bogovetni dan kolona razgolićenih šetača. Svojim veselim duhom privlačio je Vinćenco goste spontano hvaleći vino sa Sardinije, najbolju ribu na žaru. Među grajom dece i vatrenim diskusijama šetača, koja je svojstvena samo Italijanima, čuo se i glas našeg Vinćenca:

Gute Fische, Gute Preise„.

Služeći goste istovremeno je ponavljao narudžbe naglas, tako da su svi gosti restorana znali šta će ko za kojim stolom jesti. Činio je to sa izvesnom sigurnošću da će oni šetači koji su zastajali da se dive njegovoj umešnosti navratiti da probaju:

Der beste Muscheln, die in der ganzen Welt gibt„, u njegovom restoranu, na njegovoj piaceti, na piaceti Vincenzo Maglia.

Sa simpatičnim italijanskim naglaskom, pozdravljao je svoje goste i prolaznike na svim evropskim jezicima koje je mahom i naučio od svojih gostiju. Pre nego što bi zauzeli mesta osluškivao je Vinćenco njihovo poreklo i pozdravljao ih na maternjem jeziku, objašnjavajući istovremeno da je vrlo važno pozdraviti gosta „mit der Mutter Sprache„.

Njegova strategija se pokazala odličnom, jer je restoran uvek bio prepun. Rastom mali i dežmekast, obigravao je zadovoljan oko stolova, vikao na svim jezicima, mešajući i svoj sopstveni, italijanski, sa sardskim naglaskom.

Eine mit der Gas„, primao je porudžbu naglas, odlazio kod ćerke na bar i latinskim temperamentom viknuo: „Una gasata per questi Tedesci„.

Vinćenca sam bliže upoznala za vreme mojih svakodnevnih poslepodnevnih poseta restoranu „Sardinija“. Shvatila sam da se jedan jezik najbolje uči uživo i nalazila sam da je na malom trgu bilo idealno mesto gde se moglo „učiti“, slušajući uživo običan italijanski palaver. Vinćenco je dolazio ponekad za moj sto sa starom geografskom kartom Italije i crtao mi granice kraljevine Sardinije za kojom je još uvek tugovao. Reč po reč, hteo je da sazna nešto više o meni, interesujući se, za njemu nepoznata. slova moje lektire.

Izdala sam svoje poreklo Vinćencu rekavši da sam iz Jugoslavije, iz Srbije. Začuđen i iznenađen, na prvi pogled nije verovao, ali čuvši ime Srbija, po drugi put uzviknuo je oduševljen: „VIVA SERBIA UNITA“.

Predstavnike moje nacije sreo je Vinćenco sredinom pedesetih godina kada su hiljade južnih Evropljana pošle da izgrade porušeni Treći Rajh. Stanovao je sa Srbima u baraci napravljenoj za gastarbajtere. Sa Srbima je kuvao srpske i sardinijske specijalitete, zajedno su prali veš, pili, pevali i sanjali o Sardiniji i Srbiji. Otvorio je Vinćenco srce i pričao mi o godini dana koju je proveo u Nemačkoj, u Minhenu, kao najružnijem periodu njegovog života. Onih nekoliko reči nemačkog jezika sa kojima se vratio u Italiju, koristile su mu sada da pozdravi „questi Tedeschi„.

Suprug i ja smo ponekad provodili celo veče sedeći i diveći se ovom šeretu. Ponekad bi nas opazio među šetačima i doviknuo na sav glas iz svog restorana sa njegove piacete: „Buona sera Serbia, buona sera carra Serba“. Gostima je skretao pažnju na posebno poznanstvo pokazujući kavaljerski na mene komentarišući: „Gospođa je iz Srbije“. To predstavljanje moje malenkosti gostima „Sardinije“ ponavljao je na svim njemu znanim jezicima. Čuvši ime Srbija i Srbi, gosti su dizali poglede prema meni onako kako je kome reč maternjeg jezika dopirala do ušiju. Verovatno da su neki tog trenutka pomislili da ni na odmoru nemaju mira od ove nacije. Drugi su sigurno „dobro obavešteni“ očekivali da vide predstavnika ove nacije naoružanog do zuba, siledžiju i agresora koji je pošao u osvajanje sveta i Evrope i da je sada konačno došao red na njih baš u trenutku dok su uživali u specijalitetima „Sardinije“.

Dok je služio goste, Vinćenco je ponekad uzviknuo prolazeći pored našeg stola: „Viva Serbia unita, viva Yugoslavia„. Ponekad sam se i ja njemu revanširala sa „Viva Sardegna, viva Italia„. Za goste pripadnike nemačke nacije, prevodio je nesigurnim nemačkim „Es lebe eine Serbia„, šeretski ce nasmejao, namignuo i dodao „Es lebe anche Germania“ prilazio meni i završavao svoju misao „ali ne ova ujedinjena. I mali narodi treba jednom da žive u slobodi, ali sa ovom velikom Nemačkom…“

Dan pred naš odlazak na trgu Vincenzo Maglia, nije ce ništa posebno događalo. Od Vinćenca nigde ni traga. Njegova bašta i piaceta prazne. Sunce upržilo natpise sardijskih specijaliteta na zidu stare zgrade. Stari maslinov panj, okićen zastavicama Sardinije, Italije i Evropske zajednice spavao je svoj poslepodnevni san. U uglu je samo dremao Vašington. Vreme sieste u Italiji je vreme kada cela Italija miruje.

„Gde je Vinćenco?“, upitah dremljivog Vašingtona.

„Jutros smo bili u San Remo, na pijaci. Kupili smo školjke i ribu. Ja sam se vratio, a on je ostao u voćnjaku. Ne znam kada će doći.“

Pospani odgovor, kao i sam Vašington, ali ipak je donekle i odgovor. Jer, kakav takav, bio je za mene i obaveštenje da će ce Vićenco pojaviti i da mogu da ga pozdravim.

U restoranu je uveče bilo mirno i neobično bez Vinćenca. Bračni par iz Liverpula, koji do pre početka rata nije čuo za Srbe, Hrvate, Slovence, već samo za Jugoslovene, moj suprug i ja, bili smo jedini gosti. Ćaskali smo o svemu u prilično ineteresantnom, kasnom poslepodnevu, dok su ostali kupači napuštali svoje ležaje, sklapali suncobrane. Plaža je ostajala pusta. Sunčeva kugla je otišla na svoj dugi put, propadala je u svoj svojoj raskoši u morske dubine.

Tu neuobičajenu tišinu, kao i moje razmišljanje o događajima u otadžbini, prekinuo je zvuk automobilske sirene. Spretnim manevrisanjem pokušavao je Vinćenco da parkira auto na svom trgu i u bašti svog restorana.

Ah… Vincenzo is coming„, odleprša tanak glas Engleskinje u vazduh Sredozemlja. Kroz vrata automobila pojaviše se grane lorbera, ruzmarina, žalfije i jedna sa crvenim trešnjevim plodovima. Napokon ce iskobelja i naš Vinćenco sav prašnjav u gumenim čizmama i kupaćim gaćicama, izgreban i opaljen od sunca. Uspešnim manevrisanjem njegov buket mirisnih biljaka našao se na našem stolu.

„Izneverile ste me“, obrati se on Engleskinji i meni. „Ja sam očekivao da ću vas videti kasnije, hteo sam da vas iznenadim i da za vas spremim po jedan buket ove mediteranske lepote, ali kada je tako, evo… Pravite same bukete.
Nosite kući neka vas miris žalfije i ruzmarina podseća na moju Sardiniju, na Italiju…“

Milka Pantić Welker,
Vizendangen, Švajcarska