Početna Draganova nagrada Pavle (Azanja): Peške do Pariza

Pavle (Azanja): Peške do Pariza

Pavle (Azanja): Peške do Pariza

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Razglednica Pariza iz 1970. godine

Juli 1970…

Divan julski dan: oblačno, ne pretoplo, idealno za šetnju. Upravo sam to i radio sa svojim kolegom sa romanistike, a šetali smo tamo gde treba da šetaju studenti romanistike: po trgu Monmartr usred Pariza! Kako smo tamo dospeli podugačka je priča.

Da putujemo auto-stopom u Grad svetlosti, lako smo odlučili. Bili smo mladi, vreme hipi-pokreta, vreme relativne sigurnosti i blagostanja. Slušajući predavanja na Filoloskom fakultetu u Beogradu koje su nam držali francuski profesori (Leon Tapjero, Žaklin Kudela, Mišel Oben) bili smo impesionirani francuskim narodom i kulturom i lako samo doneli, na prvi pogled, logičnu odluku ne razmisljajući o rizicima takvog putovanja. Malo nas je osvestio vozač negde oko Zadra koji nas je primio i koji je čuvši gde smo se i kako zaputili, kratko rekao:

„Pješke u Pariz? Baš hrabro!“

U to smo se i uverili već u Veneciji spavajući na kamenom trgu. Rano izjutra, dok nas je obasjavalo izlazeće mediteransko sunce, a mi se protezali u našim vrećama za spavanje, videli smo zlatno-žutog škorpiona kako šeta preko naših vreća, srećom nije pokazao zašto ga se ljudi toliko plaše.

Put kroz Italiju pamtimo i po doživljaju iz okoline Vićence gde smo zanoćili na nekoj livadi a probudila nas je voda „do grla“. Vlasnici su navodnjavali livadu potapajući je…

A u Veroni nismo propustili da posetimo kuću Julije ispod čijeg prozora je Romeo pevao serenade.

U Alpima, u blizini Aoste, išli smo peške pustim putem komentarišući da tuda nije prošla jugoslovenska noga. Još nismo ni završili rečenicu, pored nas je projurio popularni „tristać“ subotičkih registracija. To nas je nasmejalo i obradovalo iako nije stao da nas poveze.

Kroz tunel ispod Mon Blana (tada najduži u Evropi – 22 km), vozili su nas u kombiju dvoje mladih Engleza koji su se vraćali iz Indije. Malo su se čudno ponašali, previše smejali, polivali vodom, pušili travu…

Pri ulasku na teritoriju Švajcarske, granica je bukvalno na ulici u Ženevi, policija je Engleze vratila ne dozvolivši da uđu u Švajcarsku jer su u pasošima imali pečate Avganistana i Indije, dok smo mi prošli bez problema, naravno, peške.

Od Ženeve do Pariza smo imali veliku sreću jer smo taj deo puta prešli u jednom autu a vozio nas je menadžer grupe Dors, Leon Bernar. Perfektno je govorio ruski jezik, a sa nama se odlično sporazumevao na francuskom jer, kao i nama, i njemu je francuski bio strani jezik, što je prednost za komunikaciju. Na našu konstataciju da je čudno da zna ruski jezik, odgovorio je da njega politika ne zanima, samo biznis. A za biznis mora da se zna i jezik, Rusija je velika zemlja.

Po dolasku u Pariz, on je otišao da spava kod svog prijatelja, a mi smo se snašli tako što smo pronašli napuštenu kuću u blizini španske crkve u ulici Andre Antoane, broj 4.

Nedugo pošto smo zaspali, neko je razvalio vrata i mi smo ugledali dvojicu policajaca od kojih je jedan držao baterijsku lampu a drugi uperen revolver u nas. Tražili su nam isprave, pogledali pasoše, poverovali u našu priču da smo studenti iz Jugoslavije i da smo tek stigli i da ćemo sutra naći smeštaj.

Tako je i bilo. Sutradan smo se našli sa Amerikancem a onda, bukvalno na ulici, upoznali nekolicinu mladih Francuza sa kojima smo nastavili da se družumo.

Menadžera Dorsa smo ostavili da radi svoj posao zbog kojeg je i došao u Evropu, a to je bilo ugovaranje turneje u Minhenu, Rimu i Parizu. Niko nije slutio da će to biti poslednja Morisova turneja jer je on u Parizu posle tog koncerta i preminuo, a sahranjen je na pariskom groblju Per la Šez. Kad god sam kasnije bio u Parizu, posećivao sam njegov grob, jer su nam se tu na čudan način ukrstile sudbine. Kasnije smo sa mladim Francuzima provodili puno vremena, družili se, spavali kod njih…

Jedne večeri smo u Latinskom kvartu doživeli i pravu policijsku raciju kada je moj kolega i priveden zbog svog sumnjivog izgleda (imao je dugu kosu, nosio vreću za spavanje).

Sa njim je pošao i jedan od Francuza rekavši mu da ne priča ništa kao da ne zna jezik a on će da im objasni o čemu se radi. Tako je i bilo, posle tri-četiri sata su se vratili iz policije.

Jednog dana, na trgu Monmartr, gde se okupljaju umetnici iz celog sveta, dvojica Španaca su ponudila da nam besplatno urade portrete tako da i danas čuvamo uspomenu na taj dan.

U Luvru smo proveli dosta vremena jer je to najveći muzej na svetu sa najbogatijom zbirkom umetničkih dela. Nismo zaobišli ni crkvu Notrdam i setili se čuvenog Kvazimoda, zvonara Bogorodičine crkve.

Sedeli smo na stepeništu ispred crkve Sakreker odakle se pruža najlepši pogled na Pariz. Prolazili pored Ajfelovog tornja, ispod Trijumfalne kapije, stigli i do Versaja.

Došlo je vreme i da se vratimo kući, moj drug je nastavio put u Englesku na koncert na ostrvu Vajt, a ja sam se vratio vozom da spremam ispite za predstojeći ispitni rok.

Ispraćaj koji sam doživeo na železničkoj stanici Nord nikada neću zaboraviti: došlo je dvadesetak mladih Francuza sa kojima smo se družili više od mesec dana, što je za mene bilo veoma dirljivo.

Prošlo je više od dvadeset godina kada sam ponovo otišao da obiđem mesta na kojima sam bio kao student, i od tada, kad god mi se ukaže prilika, bar jednom u pet-šest godina idem na svoj put mladalačkog hodočašća, ali sada ne autostopom… Tada sam i shvatio pravo značenje izreke: „Paris sera toujours Paris“ (Pariz će uvek biti Pariz), bar u mom srcu.

Pavle Pavlović, Azanja