Prvo mesto u kategoriji “Najbolja priča o putovanju u inostranstvo” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2017. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji “Šetnja kroz vreme” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Jurte, nomadski život u Mongoliji

Deluje nestvarno kad se kaže: zaparan julski dan u Sibiru. Ali, baš takav je bio taj dan kada smo iz Irkutska poleteli malim „Antonovim“ ka nama malo znanoj dalekoj Mongoliji, zemlji Džingis-kana, koja nam je sada tako blizu. Let do Ulan Batora nije dug i veoma je prijatan. Stjuardese Mongolke staraju se da nam let bude prijatan i svojim nasmejanim licima nam čine let još lepšim. Tu, u avionu, doživljavamo prvi susret sa Mongolijom. Avion leti nisko, pa po vedrom danu, kao na dlanu, vidimo predeo iznad kojeg preleċemo. Nepregledne stepe zamenile su zelene tajge Sibira. Ispod nas, videli smo ogromna siva prostranstva sa čoporima konja koji jure. Samo ponegde prostire se zeleni tepih od trave, a usred tog zelenila, kao velike rođendanske torte sa šlagom, bele se jurte.

Slećemo na aerodrom u Ulan Batoru i, posle obavljenih carinskih formalnosti, iznenađujuće brzo, krećemo prema gradu. Dok autobus vozi prema gradu, ne može a da nam se ne nametne poređenje između zelenih tajgi Sibira i ovog puta koji vijuga kroz stepu. Povremeno ugledamo čuvene jahače na konjima bez sedla. Sve deluje nekako bajkovito.

U daljini povremeno vidimo jurte, koje smo već zapazili dok smo leteli. Jurte su neka vrsta šatora koji su vrlo mobilni, jer ih njihovi vlasnici mogu vrlo brzo rasklopiti i ponovo postaviti. Napravljene su od platna, filca i drvenih letava. Obložene su spolja i iznutra tako da štite od žarkog sunca, suvih vetrova koji su česti u stepi i ljutih mrazeva. Ulazna vrata su često izrezbarena i obojena jarkim bojama.

Dok autobus odmiče prema gradu, naviru sva znanja o ovoj dalekoj zemlji centralne i istočne Azije, bez izlaza na more. Na severu se graniči sa Rusijom, a na jugu sa Kinom. Mongolija zauzima veliko prostranstvo od milion i petsto hiljada kvadratnih kilometara, ali ima samo milion i petsto hiljada stanovnika, što znači jednog stanovnika na kvadratni kilometer. Mongolija je planinska zemlja, gde je najviši vrh Altaja na 4362 m, a najniže je na jezeru Khukh Nora, na istoku zemlje 552 metara. Zanimljivo je da u ovoj zemlji ima više od 260 sunčanih dana, a u pustinji Gobi padne najviše 100 mm padavina godišnje. No, i pored te velike pustinje i nepreglednih stepa, u Mongoliji ima puno reka i jezera. Pored malih, ima i većih reka kao što su: Selenga, Orkhon, Onon, Tola. Na ovoj poslednjoj, leži i glavni grad. Broj jezera je preko 3000. Eto, to bi bilo malo informacija o Mongoliji.

Put od aerodroma do grada nije baš kratak, pa se slike sa dočeka na aerodromu vrte. Nasmejana lica nepoznatih ljudi kao da su svakom od nas poželela dobrodošlicu u ovu daleku, prijateljsku zemlju. Kada se posmatraju ta nasmejana lica, čini se kao da su bez ikakvih briga i problema, pa se zastidimo ponekad svog mrgodnog lica. Svakako da imaju svojih briga, kao i svi ljudi na ovoj planeti, ali imaju i samo njima svojstven način da ih prikriju od očiju gosta, da ih prevaziđu. Najzad nas iz razmišljanja u stvarnost vraća glas vodiča, koji nas obaveštava da smo stigli u hotel.

Smešteni smo u vrlo lep hotel u centru grada, nažalost i jedini. Odlučeno je da se posle ručka ide u Nacionalni park Terlež, udaljen oko 100 kilometara od glavnog grada. Put je samo delimično asfaltiran, a onda veliki deo čini poljski put. Ipak, pored nesnosne vrućine i prašine na putu, za nešto manje od dva sata, stigli smo na odredište. Na putu smo videli retka naselja sa kućama od drveta ili jurte. U daljini, na padinama brda, ukazale su se dve tvorevine prirode, „Čovek koji čita“ i „Džinovska kornjača“ , koje su stvorene vekovnom erozijom. Priroda je baš veliki umetnik!

U Terležu smo noćili u jurtama, što je bilo prava atrakcija. Noći su sveže, ali je veoma prijatno. Na visini od 1800 metara, čist vazduh i lepota prirode čine da se diše punim plućima. Nebrojeno je vrsta raznih travki i strukova cveća, čiji se miris širi po ovim padinama oko kampa. Proveli smo interesantnu i nezaboravnu noć u jurti. Kada smo se odmorni i sveži probudili, dočekalo nas je prohladno, ali sunčano jutro. Nije prošlo ni sat vremena, a sunce je pržilo. Morali smo da potražimo zaklon u hladu hotela koji je u ovom turističkom naselju. Dok smo šetali po proplancima, divili smo se skulpturama koje su tu rasute, pa iz daljine izgledaju kao živa bića. Sva ova lepota odmara um i oči, pa se čovek oseća kao da sanja jedan lep san.

Upoznali smo nekoliko porodica Mongola koji su bili na izletu. Među njima je bila mala dvogodišnja devojčica Under-Ma (na mongolskom znači Skakavac). Malena je svojim slatkim licem plenila sva srca saputnika. Ulaskom u autobus, kao da je čarolija boravka u jurti nestala. No, sećanja su ostala.

Vraćamo se u grad, gde nas čeka obilazak i upoznavanje sa glavnim gradom ove prostrane, maloljudne zemlje. Do 1911. godine, Mongolija je bila pod vlašću Velike Mandžurije. Postojale su samo dve zidane zgrade. Ljudi su živeli u neznanju i siromaštvu. Dolaskom kralja, ništa se nije bitno promenilo. Ljudi se stalno sele, žive nomadskim životom. Trinaest godina kasnije, 1924.godine, posle revolucije, padaju pod patronat SSSR-a. Počinju polako da se školuju i menjaju način života. Ali, i sada, mada je prošlo više od pola veka, nomadski život je i dalje prisutan, ali u gradu je dosta građevina. Zemlja je bogata rudom, ali stočarstvo je glavna grana poljoprivrede kojom se stanovništvo bavi. Kroz Ulan Bator prolazi železnička veza za Peking. Puteva gotovo da nema, te je avionski saobraćaj jedina veza sa svetom.

Dok smo prolazili ulicama, prilikom svakog susreta sa nekim detetom, pred očima mi je bila mala devojčica iz Terleža Under-Ma. Dečica su, kao i odrasli, stalno nasmejana. Očice kao da se stalno smeju. Imaju slatku dečicu. Uostalom, zar sva deca nisu slatka? Tužno je što u život startuju na različite načine.

Obilazili smo grad koji datira od 1639. godine, kada je Hon-Torč sagradio prvu kuću svom sinu Zai-Bazaru. Proglasio je sina za vođu plemena. Grad je dobio ime „Grad žutih haljina“, po odeći budista. Za oko 140 godina, grad je oko 20 puta menjao mesto. Tek 1778. godine naseljen je na mestu na kome se sada nalazi. Ime je više puta menjao. Današnje ime dobija po vođi ustanka 1924. godine Suha Batoru. Po istom vođi dobio je ime i prostran trg u centru grada sa njegovim spomenikom, kao sećanje na čoveka koji je doneo preporod ovom nomadskom narodu. Oko trećina stanovnika Mongolije živi u glavnom gradu, gde studira preko šest hiljada studenata na 14 fakulteta. Trude se da unesu tekovine civilizacije i razviju školstvo i zdravstvo, dve institucije bez kojih nijedno društvo ne može da opstane. Naš vodič Na-Van, pokušao je da nam dočara sliku grada, da nam pruži niz informacija. Ipak, svako od nas je doživeo grad na svoj način, šetajući i posmatrajući ljude i život u gradu.

Na prozorima i balkonima nije bilo cveća. Cveće je samo u parkovima, kojih je malo. Saznali smo da je vera razlog što cveće krasi samo parkove. Ostalo je verovanje da je greh uzimati cvet iz zemlje. Pored toga što nema cveća po balkonima, grad se ipak šareni od prekrasnih tradicionalnih haljina „del“. Mongolke ih rado nose i vrlo su jednostavne, ali u divnim bojama koje su veoma jake. Taj tradicionalni „del“ sa svojim prekrasnim bojama daje posebnu draž Ulan Batoru.

Dok smo obilazili grad imali smo prilike da posmatramo pripreme za Dan Republike koji se proslavlja 11. jula. Deca svih uzrasta pripremala su se da pesmama i igrama uveličaju ovu proslavu. Otišli smo do spomenika koji se uzdiže na brdu van grada. Podignut je 1971. godine kao sećanje na mongolske i sovjetske vojnike pale u ratu. Mongolski arhitekta Hi-Šiht izgradio je na brdu impozantan spomenik visok 28 metara. Sa ovog mesta puca predivan pogled na grad.

Obilazeći grad, obišli smo jedan aktivan hram i jedan hram-muzej, jedine koji nisu srušeni. U aktivnom hramu prisustvovali smo obredu lama. Sada ih je tek nekoliko. Sede na ćilimima odeveni u šarene odežde. U rukama su im ogromne knjige na starom tibetanskom pismu. Pred sobom imaju brojanice, šibice i zdelice iz kojih su jeli pre obreda. Veliki broj šibica oko lama su pokloni vernika, jer šibica je simbol svetla, vatre. Začuje se gong, a onda zatule trube. Neka čudna seta vlada u hramu. Lame pevaju, mole se, pa se opet čuju gongovi i trube. Čudni su glasovi, kao da ne dolaze od ljudi. Da nismo videli žive ljude, pomislili bismo da to nisu ljudski glasovi. Mnogo je mistike u vazduhu. Za nas je ova poseta bila veliki doživljaj, jer smo o budizmu malo, ili nimalo znali, a ovo je stvaran događaj i saznanje.

U rezidenciju Bog-da-Gegena otišli smo da posetimo muzej. Bio je zatvoren pa nismo mogli da ga posetimo, a nalazi se u samom centru grada, smešten između savremenih građevina i jurti.

Gledajući lame, nismo mogli da im odredimo godine. Svi gledaju u jednu tačku, meditiraju, u svom svetu su čak i kada nisu u samom hramu. U blizini hrama nalazi se fakultet na kome 20-tak ljudi uči da postanu lame. U ovom gradu je 1979. godine bilo zasedanje budista, na kome je bio prisutan i Dalaj Lama.

Odšetali smo do hrama muzeja u kome smo videli divne statue boginja u raznim pozama. Verovali su u 18 boginja. Izloženi su bili ukrasi i odeća verskih poglavara. Od svega najviše impresioniraju zgrade manastira. Jedna od tih malo očuvanih zgrada sagrađena je od drveta, bez i jednog eksera. Neobično su lepih boja. Na zgradama je došla do izražaja mašta i spretnost graditelja. Svuda su prisutni likovi iz budističke religije. Šteta je što je mnoštvo takvih zgrada srušeno i zauvek izgubljeno.

Napustajući ove prelepe kuće živih boja, krenuli smo u jednu sasvim običnu zgradu. Nacionalni muzej koji sadrži etnološke, istorijske i biološke eksponate. Koliko je spoljašnost zgrade bez nekog značaja, bogatstvo muzeja pleni. Pored mnoštva interesantnih eksponata, jedan je posebno važan, jer je retkost. To je kostur dinosaurusa visok pet metara, dugačak 11,5 metara. Ta životinja ovih razmera šetala je Zemljom u prošlosti. U južnom delu pustinje Gobi, 1946. godine pronađena su tri ovakva primerka. Ovaj jedan je ostao u Mongoliji, a ostala dva su u Americi i Rusiji. To je velika retkost, koju smo samo na slikama viđali. Još uvek se tačno ne zna na koji način su ovi džinovi nestali sa lica zemlje.

U muzeju smo imali priliku da vidimo portret Džingis-kana u ratničkoj i civilnoj odeći. Postavka u muzeju je izvanredna. Svaki eksponat je priča za sebe. Tu smo videli koliko je životinjama bogata ova zemlja koja na prvi pogled izgleda kao golet. Tu su neke interesantne vrste životinja koje mi ni na slikama nismo videli, a za koje možda imaju saznanje biolozi. Puni utisaka, napustili smo muzej. Interesantno je, posebno za nas koji nismo dovoljno upoznati sa etnologijom, biologijom i istorijom, nama kojima to nije struka. Mogu samo da naslutim kakvo bi zadovoljstvo bilo ljudima koji se bave nekom od ovih oblasti nauke, kad smo mi bili oduševljeni postavkama.

Krenuli smo u šetnju gradom. Za razliku od većine država, gde se rezidencije vladara nalaze van grada, ili su izdvojene u najlepše delove, ovde se rezidencija predsednika Cedenbala nalazi u samom centru grada.

Šetajući smo naišli na predškolsku ustanovu. Deca su uredna i negovana u jednoobraznoj odeći. Ali, još uvek, veliki broj dece se igra u grupama na ulici. Svi su ljupki i nasmejani. Nema ni malo agresivnosti u njihovom ponašanju.

Trudili smo se da u ovih nekoliko dana boravka vidimo što više i ponesemo što više utisaka.

Došao je i dan povratka. Na putu prema aerodromu osvrtali smo se da bacimo pogled i ponesemo još po neku sliku. Tada nisam ni slutila da ću imati tu sreću da ponovo vidim ovu zemlju na hiljade kilometara udaljenu od moje. Ipak, čuda se dešavaju.

Posle 35 godina imala sam sreću da ponovo vidim ovu divnu zemlju, koja mi je ostala u lepoj uspomeni. Ovoga puta maršruta je bila drugačija. Leteli smo preko Istambula i Biškeka za Ulan Bator. Prošlo je tri i po decenije i promene su bile vidne. Prijatno sam se iznenadila i radovala što ovi ljudi sada žive mnogo bolje. Broj stanovnika se udvostručio, ali još uvek nedovoljno za ovo prostranstvo. Sada je Ulan Bator moderan grad sa autobuskim saobraćajem, prodavnicama, restoranima, hotelima, izgrađenim putevima i zgradama savremenijeg tipa. Ali, jurte, ili kako ih još zovu ger, još uvek su prisutne. Tradicija, vekovima održavana, ostala je. Mongolija je zemlja stepa, planina i pustinja, divljih konja i plavog neba.

Promene su se desile i u Gandan manastiru. To je jedan od retkih manastira koji nije porušen ranih tridesetih godina prošlog veka. U njemu se nalazi budisticki univerzitet sa velikom bibliotekom koja sadrži retke knjige i rukopise. Gandan je centar budističke religije u Mongoliji. Teološki univerzitet je bogatiji ljudstvom. Oseća se u vazduhu da drugačije dišu.

Godine su prošle, dogodile su se promene, ali i pored svega, ljudi su ostali isti, nasmejani, gostoljubivi i spremni da se druže. Za razliku od pre 35 godina, sada govore strane jezike, tako da je mnogo lakše sporazumevanje i druženje. Trude se da idu u korak sa svetom, razmenjujući informacije sa svojim vršnjacima. Radujem se njihovom napretku. Na svim mestima koja sam posetila osetila sam kao da sam ponovo došla svojoj kući, mada nisam sretala ista lica. Još jedna poseta ovoj zemlji napunila mi je srce emocijama. Srećna sam što ljudi sada žive bolje, ali i zato što su, uprkos svemu, sačuvali svoju tradiciju i duhovnost. Do kraja života pamtiću njihova nasmejana lica i ponovo kroz uspomene proživljavati ove susrete koji se ne mogu zaboraviti. Imala sam veliku sreću da vidim ovu daleku zemlju dva puta. To je veliki dar sudbine. Put je dalek i naporan, ali vredno je bilo ponovo otići, jer svaka sekunda provedena na ovom putu bila je veliki poklon srcu.

Zlata Rakić, 73 godine, Novi Sad
dipl. matematičar i magistar tehničkih nauka u penziji