Početna Draganova nagrada Veroljub (Obrenovac): Ispunjeno obećanje

Veroljub (Obrenovac): Ispunjeno obećanje

Veroljub (Obrenovac): Ispunjeno obećanje

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja putopisna priča iz Srbije“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Šumadija je najsjajniji dragulj Srbije. Verujem da je, iz aviona gledana, tako lepa, uređena i sjajna kao mitski raj. Njene venačne planine povezane su prostranim žitorodnim ravnicama, a blage padine zasađene voćnjacima, vinogradima i malinjacima, koji se graniče sa listopadnim i zimzelenim šumama. Bogata je Šumadija rudama, mineralnim vodama, bistrim potocima, pticama i životinjama.

Postoje važni datumi i značajni događaji koji su vezani za nju i njenu prošlost. Ne bi smeli da se zaborave I i II ustanak, ubistvo Karađorđa i krvavi oktobar Kragujevca i okoline.

Posebno mesto zauzima tradicionalna Kosidba na Rajcu, događaj gde se nadmeću seoski mladići stasali za ženidbu i vojsku. Kosidba je vid pomoći rodbini i prijateljima. Najčešće su se organizovale nedeljom. Po završenom košenju, takmičari bi se ogledali u bacanju kamena s ramena, skoku iz mesta i zaleta, rvanju i nadvlačenju klipka. Ta takmičenja su pratile devojke spremne za udaju i stariji koji su procenjivali koji će kosac poneti laskavu titulu najboljeg.

Kosidba kojoj sam prisustvovao dogodila se 25. juna 2010. godine. Krenuli smo iz Obrenovca ka Rajcu autobusima.
Šumadija počinje čim se pređe most na Kolubari. Nekada su putevi bili udaljeni od naselja, prolazili kroz livade, poljane i šume. Sada su pored tih puteva divne planske kuće sa kompletnom infrastrukturom i pomoćnim objektima, a ispod dvorišta prostiru se voćnjaci i vinogradi.

Stigli smo na Ibarsku magistralu. Promičemo putem i usput uživamo u prirodnim lepotama.

Prvo zaustavljanje je bilo u živopisnoj dolini ispod Vračeg brda, ispred manastira u mestu Ćelije, kod Lazarevca. Divili smo se lepoti prirode i ptičijem horu. Slike svetaca posetiocima šalju blagorodne poruke.

Po završenom razgledanju manastira krećemo dalje preko Ibarske magistrale i skrećemo u bogatu i lepo sređenu Bogovađu. Do sela idemo kroz žitorodnu ravnicu u kojoj je usmerena setva. Dvorišta su čista, sređena, zasađena tankim stablima trešanja i višanja. Pored staza rascvetane ruže, različitih boja. Bilo je zadovoljstvo gledati kako zreli plodovi voćki dremaju na granama, čekajući berače.

Pri izlasku iz sela, na desnoj strani puta je manastir Bogovađa zadužbina Stefana Lazarevića i njegovog sestrića Grgura Brankovića, kao i objekti za odmor i rekreaciju dece predškolskog uzrasta.

Počinje uzbrdica kroz šumski predeo. Izlazimo na put koji vodi od Mionice ka Ljigu, najmanjoj opštini u Šumadiji, koja je, iako mala, veoma lepo sređena i čista. Ibarska magistrala ovu varošicu deli na dva nejednaka dela. Njegova su izletnička mesta Belanovica i Rajac na koji smo pošli. Krećemo se magistralom ka Rudniku. Posle nekoliko kilometara, skrećemo desno i prelazimo nabujalu Ljišku reku. Levo od mosta vidi se potočara, a desno je parking pun auta. Putnici kamerama beleže lepotu prirode.

Stižemo na Rajac.

Po izlasku iz autobusa, odlazimo do spomenika poginulim vojnicima i kaplarima 1914. godine u Kolubarskoj bici. Protokol organizatora nalaže da se pre takmičenja održi pomen i kratak kulturno-umetnički program. Tom pomenu i programu prisustvovalo je nekoliko hiljada gostiju. U autobusu i na pomenu bile su Vladina unuka Jelena i Mićina unuka Slavica, učenice četvrtog razreda osnovne škole. Prvi put prisustvuju takvoj svečanosti. Zapazile su da je sveštenik više puta naglasio reči: „…pokošenim rodoljubima , braneći Srbiju…“

Po završenom programu, prisutni su krenuli ka platou na kome će se održati kosidba. Vlada nas je poveo prema svojoj vikendici.

Sa obe strane puta poređane su kamp-prikolice. Na jednoj strani je garderoba, alati, muzički instrumenti, bicikli – jednom rečju tehnička roba, a na drugoj: hrana, voće, povrće… Na jednoj prikolici piše: „Kod deda Diće na pečene piliće“, a na drugoj: „Kod Lole na hladno piće iz Topole“. Iza tih kamp-kućica, šatre pune gostiju koji se vesele uz pesmu i svirku. Pravi narodni vašar – panađur.

Izdvojeni iz te gužve i galame, nekoliko kosaca otkiva kose i priprema se za takmičenje. Jednak, ritmičan, jednoličan, rezak zvuk čakanca koji bije u oštricu kose. Stapa se sa zvucima harmonike i violine.

Stigli smo do Vladine vikendice gde smo se odmorili i rashladili. Čuje se poziv preko megafona. Pozivaju se kosci da izvuku brojeve i zauzmu mesta. Takmičelje će uskoro da počne.

Veličanstveni poredak kosačkih vitezova. Njih pedesetak na otkosima , jedan do drugog, blago povijeni kao leskove pritke na vetru, na zamah kosom i korak napred. Ništa ne miriše tako tužno i divno kao pali otkosi, umrla trava. Planinski cvetovi dok ispuštaju dušu, mirišu kao svi tamnjani ovoga sveta. Mali predah dok kosci naoštre kose. Opet se čuje zvuk kose i nečujni lelek palih cvetova na otkos, tužnih, ali uzdignutih glavica što prkose koscima. Kao što su Mišićevi vitezovi prkosili Poćorekovim oklopnicima. Snažni kosci su od te bujne trave, poljskog cveća, pravili velike otkose.

Čuje se urnebesno navijanje, zaglušujuća svirka trubača i pesma kosaca. Jedan odustaje, drugi, trećem puca kosa. Plećati momak iz sredine pravi sve veću razliku od pratilaca.

Pucanj puške označava da je prvi kosac stigao do cilja. Stiže i drugi, treći, a ubrzo četvrti i peti. Svi su stigli do cilja.
Od buke i galame nisu se čula imena najuspešnijih. Kad se euforija stišala, voditelj je pozvao prvu trojicu kosaca i tri devojke u narodnoj nošnji i s maramama preko kojih su bili ispleteni venčići od cveća, da predaju medalje i nagrade koscima. Jedna od njih je momku dala obećanje da će tog dana na svečanosti primiti prsten i udati se za njega ako bude prvi i ako pogodi od njih tri koja koja je ona.

Tajac. Prvi silazi sa pozornice, prolazi pored devojaka jedan krug. U drugom obilasku staje ispred treće devojke. Moli je da skine venčić i otkrije glavu. Tišinu prekida vrisak i aplauz. Miloš iz Tresija je izabrao Roksandu iz Lisovića. Uzima je u naručje, diže na pozornicu i javno je prstenuje. Aplauz i poljubac su trajali nekoliko minuta.

Kosci odlaze na veselje i ručak, a kad se razišla gužva, prilaze mi Jelena i Slavica, sa venčićima na glavama i buketima cveća i trave u rukama. Pozvaše me da odemo do deda-Vladine vikendice da minutom ćutanja odamo počast i pomen pokošenim cvetićima.

Tog trenutka sam pokušao da utešim devojčice rečima : Posle kiše trava i cveće će opet porasti. Takva im je sudbina.“

Od tada svake godine idem na kosidbu na Rajcu.

Veroljub Lazarević, Obrenovac