Početna Magazin Godine Društvo U kandžama gerontokratije – kako zakone podređujemo starima

U kandžama gerontokratije – kako zakone podređujemo starima

U kandžama gerontokratije – kako zakone podređujemo starima

Mnogo je rupa u zakonima, koje osnažuju sistem „gerontokratije„, a šteta koja može da nastane zbog davanja prednosti starima u odnosu na mlade nadilazi granice nacionalnih ekonomija, piše Harold Džejms, profesor istorije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Prinston, u tekstu za list Danas...

Širom industrijalizovanog sveta vlade se utrkuju da daju novac pripadnicima starije generacije. Između ostalog, nemačka vlada ne samo da je učinila penzije dostupnijim, već je najavila povećanje od pet odsto, što je najveći skok od 1993, kada se Nemačka suočavala sa inflacijom.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

I jedan od prvih koraka poljske vlade, predvođena partijom Pravo i pravda, bilo je spuštanje starosne granice za odlazak u penziju i povećanje zarade. U vreme kada su državni budžeti „pod pritiskom“, navedeni trend može da zvuči začuđujuće.

S druge strane, britanska vlada otišla je u suprotnom pravcu, smanjivši invalidnine, zbog čega je resorni ministar podneo ostavku. Ali, preovlađujuća shema povećanja penzija ima jednostavno objašnjenje – politika.

Zbog starenja stanovništva u Evropi i Japanu demografska piramida se menja i sada je aktuelan „rat generacija“, umesto nekadašnjeg „rata klasa“, koji se u najvećoj meri vodi na glasačkim mestima, imajući u vidu činjenicu da glasovi starijih donose pobedu, dok mlađi ostaju kod kuće, kao i da ne postoji ravnoteža u nacionalnim budžetima između obrazovanja, penzija, zdravstvene nege i poreskih režima. Uporedo sa takvim „okršajem“, raskinut je međugeneracijski pakt, koji je dugo bio preduslov za društvenu i političku stabilnost.

Čuvena je sentenca konzervativnog filozofa Edmunda Burkea da društvo predstavlja ugovor „ne samo između onih koji su živi, već i sa onima koji su mrtvi, ili će se tek roditi“. U tom kontekstu, Burke je izražavao sumnje prema populističkoj politici, koja je davala prednost aktuelnoj generaciji u odnosu na buduće naraštaje, dok je otac ekonomije blagostanja, Artur Pigu, smatrao da će država na neki način zaštiti one koji tek dolaze i nisu deo aktuelnog „društvenog ugovora“, ali takvo gledište bilo je utopističko.

Usredsređivanje na sadašnjost nosi dalekosežne posledice, koje su naročito ozbiljne u kontekstu mobilnosti radne snage, gde „gubitnici na glasačkim kutijama“ – mladi, koriste drugo „oruđe“ – svoje noge.

Naime, iz država gde dominira „gerontokratična politika“, mladi uglavnom nameravaju da se isele. Tako se, zbog manjka mladih, stvaraju dugovi jer niko ne zarađuje za nove penzije. Moglo bi se zaključiti da su nejednake ekonomske šanse okidač za ovakvo stanje.

Ubrzan ekonomski razvoj, sredinom 20. veka, podrazumevao je da će svaka naredna generacija imati bolju budućnost od prethodne. Danas, međutim, ekonomska nestabilnost i mračne prognoze ukazuju na to da su nade o „boljem sutra“ varljive.

U mnogim državama, naročito na Mediteranu, ali i u drugim delovima Evrope, kao i u severnoj Africi, nezaposlenost mladih dosegla je rekordne stope, što je rezultat problematične makroekonomske politike i loših mera koje se primenjuju na tržištu rada.

Imajući u vidu težnju mladih da napuste maticu, sve više ljudi ima utisak da je uzaludno trošiti novac na obrazovanje, pa se smanjuje „ljudski kapital“.

Dakle, potreban je valjaniji pristup kako bi se sprečio egzodus mladih. To uključuje primenu prikladnijih mera, baš kao što je učinila Irska krajem 20. veka, kada su se, zahvaljujući brzom ekonomskom rastu, mnogi kvalifikovani radnici, koji su osamdesetih napustili državu, vratili.

Ali, da bi se taj zaokret odigrao potrebno je da i mladi u svojim matičnim zemljama postanu otvoreniji i inovativniji, što je veliko dostignuće u okolnostima kada starije generacije imaju političku kontrolu. Najkraće rečeno, mnogo je rupa u zakonima, koje osnažuju sistem „gerontokratije„.

Šteta koja može da nastane zbog davanja prednosti starima u odnosu na mlade nadilazi granice nacionalnih ekonomija. Možda najbolju ilustraciju za to predstavlja sklonost sadašnje srednje generacije da donosi odluke na globalnom nivou u vezi sa ekologijom, bez vođenja računa o mladima i onima koji će se tek roditi.