Uprkos činjenici da multinacionalne kompanije drže apsolutnu većinu kapitala u svetu, kult preduzetnika i preduzetništva ne samo da je živ, nego se čini življi nego ikad, zahvaljujući pojedinim primerima, mahom iz IT sfere biznisa. Međutim, naučnici su se pozabavili pitanjem da li je preduzetništvo uslovljeno talentom, hrabrošću da se rizikuje, ili nečim trećim, daleko predvidljivijim…
Ispostavilo se da većinu preduzetnika karakteriše dostupnost novcu koji nastaje u multinacionalnim kompanijama i koji dobijaju od investitora ili poznanika koji rade u takvim kompanijama. Pored toga, jasno je uočeno još jedno pravilo:
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Kada su ispunjene osnovne čovekove potrebe lakše je biti kreativan. Lakše je pokušati kada znaš da nećeš potpuno propasti, tada se lakše i podnose rizici.
Dvoje profesora ekonomije sa Berkli univerziteta u Kaliforniji, Ros Levin i Rona Rubenštajn, analizirali su u svom članku iz 2013. godine zajedničke karakteristike uspešnih preduzetnika i zaključili su da većinu čine visokoobrazovani muškarci bele rase:
– Zaključili smo da, ako nemate novac u vidu porodičnog novca, šanse da postanete preduzetnik drastično padaju.
Novo istraživanje Nacionalnog biroa za ekonomska istraživanja SAD, objavljeno početkom proleća 2016. godine, zaključuje da su faktori okruženja (a ne genetika) presudni da neko postane preduzetnik. Istraživanje je pratilo toleranciju na rizik učesnika na berzi i zaključilo da se ona stiče vremenom (nasuprot uvreženom mišljenju o urođenim osobinama).
Otpornost na razne uticaje, naročito negativne, neophodan je preduslov za uspeh. Naime, i uspešne preduzetnike karakterišu početni neuspesi, ali, oni su imali dovoljno resursa da probaju ponovo, dok oni manje bogati često nemaju ni drugu šansu ako im prva ne uspe.
Ipak se i dalje o uspesima i neuspesima priča kao da neko odustaje jer je gubitnik, a ne zato što je zbog neuspeha ostao bez stana, bez posla, bez ušteđevine, a nema ni novac roditelja ili porodičnih prijatelja koji može da iskoristi za novi pokušaj.
Takva je i popularna priča sa startapima – novim kompanijama koje se zasnivaju na polugotovoj ideji ili proizvodu (nekad ni na toliko). Ove kompanije pokušavaju da privuku investitore koji ulažu novac u nadi da će neki od njih uspeti, a zauzvrat dobijaju deo akcija budućeg akcionarskog društva.
Ceo proces podrazumeva i višemesečni rad bez ikakvih nadoknada za osnivače, a često i paralelno plaćanje skupih programera ili inžinjera i dizajnera koji treba da razviju novi softver ili proizvod. Od čega siromašniji mogu da žive za to vreme kada svaki mesec bez priliva od plate predstavlja potpuni jaz između srednjeg sloja i siromaštva?
Prosečan iznos za pokretanje startapa iznosi oko 30.000 dolara (izvor: Kauffman Foundation) a, iako se toliko priča o „investitorima koji traže priliku za ulaganje“, čak oko 80% novca u startapima dolazi od „lične ušteđevine prijatelja i porodice“, pa je jasno o kom društvenom sloju se ovde radi (izvor: Global Entrepreneurship Monitor).
– Opasni je „pratiti svoje snove“. Gomile ljudi zaluđujemo razmišljanjem da treba da krenu za svojim snom, ali to prosto nije tako – kaže za Kvarc jedna 31-godišnja žena koja se kreće u preduzetničkim krugovima i koja je želela da ostane anonimna.
Svakako, ostaje da za svako preduzetništvo treba posvećenost i puno rada, ali ipak, u većini slučajeva, to je i dalje samo igra istog kapitala koji nastaje u korporacijama, bez obzira da li dolazi od investitora, ili, što je češće slučaj, od porodice i bogatih prijatelja.
izvor: Quartz