Samostalni sindikat trgovine pokrenuo je inicijativu kod nadležnih da se zakonom reguliše nedelja kao neradni dan u trgovinama, pišu Novosti. Penzin podseća na urbanu legendu da smo nekada davno podrazumevali da i radnici u trgovinama imaju živote i porodice, kao i kupci, i smo uspevali da preteknemo i te duge gladne vikende nekako, dok se ponedeljkom radnje ne otvore…
Neki ekonomisti su za Novosti ovu incijativu komentarisali kao nepovoljnu, jer ekonomske računice govore da bi ovakav potez „samnjio broj radnika u ovom sektoru za oko osam odsto, a država bi izgubila dobar deo finansijskog kolaća od PDV“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Prema podacima sindikata u srpskim trgovinama radi oko 190.000 do 200.000 zaposlenih, a ovim poslom se uglavnom bave žene. Njihove plate niže su od republičkog proseka i iznose oko 29.000 dinara, dok kasiri, magacioneri i izlagači robe prihoduju oko 23.000 dinara. Oni zaposleni u privatnim piljarnicama prime daleko manje, a uz to mnogi nisu ni prijavljeni.
– Većina ne zna šta znači praznik, a kamoli uvećana dnevnica za rad na taj dan. Samo tamo gde su sindikalno organizovani za rad nedeljom i državnim praznikom dobijaju uvećanje od 26 odsto. Iako je radna nedelja u Srbiji 40 sati mnogi rade i više, vikend ne postoji, a onda dobiju, recimo slobodan dan u utorak. Ovaj predlog nije nikakav atak za poslodavce. Mislim da ne bi trgovci trpeli zbog toga i promet ne bi opao – kaže Radoslav Topalović, predsednik Samostalnog sindikata trgovine Srbije
Komentar Penzina
U dijalogu ovim povodom moraju se imati u vidu dve vrste trgovaca: oni koji su vlasnici svoje trgovine, i oni koji rade za poslodavca. Vlasnik jeste slobodan da radi koliko i kad želi jer je on i vlasnik celog biznisa, što uključuje i profit, i brend, i kontakte, itd. Sa druge strane, radnik radi za platu i ona se ne menja i kada se profit znatno uvećava. Ovo se često zaboravlja pa gazde vole da kažu: Pa i ja radim po ceo dan i vikendom! Da, i on/ona radi, ali ima za sebe i svoj biznis i svaki dinar preko osnovnog koji se zaradi, tako da je to potuno nebitno.
Druga stvar jeste to tiho uvođenje radnog vikenda, i naročito nedelje i praznika, koji se podrazumevaju. Kod nas je nastalo u poslednje dve decenije, razvojem peduzetničkog biznisa (kojima svaki zarađen dinar više ide u džep), a zatim i prihvatanjem ovog „radimo što više možemo“ modela i u velikim trgovinama, gde se to odnosi samo na zaposlene, ali ne i na one u vrhu kompanijske hijerarhije.
Treći faktor smo mi kupci, razmaženi. Mi koji smo zaboravili da su i prodavci ljudi, da njihova deca, baš kao i naša, idu radnim danima u školu i samo vikendom mogu duže da budu sa njima – samo kad ne bi morali da rade i vikendom. Koliko radnji znate koje rade i nedeljom do 10 uveče?
Razmišljamo li nekad kako izgleda porodica u kojoj se nedeljom ruča u podne da bi majka stigla na smenu od dva popodne do deset uveče?
Razmišljamo li nekad kako često izgledaju te smene nedeljom popodne? Šta mi tad kupujemo? Začine koji su nam nestali a baš su nam neophodni za nedeljni ručak? Čačkalice posle ručka? Neki gazirani sok ili vodu da lakše svarimo nedeljni ručak? Sodu bikarbonu?
Rad trgovina nedeljom biće prekinut do polovine ovog veka najkasnije, a verovatno i mnogo ranije. Ako se mi, svi, ne uljudimo, onda ćemo prosto sačekati vreme automatizacije i interneta stvari – neće biti prodavaca, samo sajtova i naručivanja, pa možemo kupovati i u dva noću, mašinama je svejedno, one nemaju decu i ne moraju da spavaju.
A što se tiče današnjeg argumenta da će radnici izgubiti poslove ako se ne radi vikendom – zvuči kao da će gazde odbiti da uvedu automatizaciju jednog dana kad bude jeftinija od radnika, samo zato da radnici ne izgube posao. Isti argumenti, evo već vekovima.
Za kraj, evo samo inserta iz jedne od sjajnih priča koje su bile objavljene na blogu Vladimira Miletića – Dnevnik jednog direktora, a koje toplo preporučujemo da čitate i u knjizi Na putu do vrha, istog autora – GMO kapitalizam:
Prošle godine bio sam u Austriji. Subotnje popodne iskoristio sam da posetim veliki tržni centar. Naviknut na radno vreme kod nas, opušteno sam došao u pozno popodne, računajući da ću imati nekoliko sati za kupovinu. Sačekalo me je neprijatno iznenađenje. Subotom rade do šest!? Da vam ne pričam da nedeljom uopšte i ne radi.
Čekajte, braćo, povikah očajnički, zar u kapitalizmu radnici ne bi trebalo da budu izrabljeni do kraja. Kod nas, u prodavnicama istih brendova radi se po ceo dan. I nedeljom. Jašta! Naše kasirke me nikada nisu tako oterale iz radnje pri kraju radnog vremena. Žure i one na poslednji autobus, čekaju ih kući muževi i deca, ali šta da rade, ćute i trpe.