Početna Draganova nagrada Tomislav (Niš): Uspomene – Putopis sa Krfa

Tomislav (Niš): Uspomene – Putopis sa Krfa

Tomislav (Niš): Uspomene – Putopis sa Krfa

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Srpska kuća na Krfu


2009. godina

Ostvario se moj životni san iz detinjstva i mladosti, jer smo krajem avgusta i početkom septembra, supruga i ja boravili na ostrvu Krfu. Od deda Dimitrija smo još u najranijem detinjstvu, sredinom dvadesetog veka, slušali o povlačenju srpske vojske i dela ostalog stanovništva na ovo grčko ostrvo, kao i o stradanjima koja su preživeli. Nažalost, mnogi se nisu vratili.

Mnogo je knjiga napisano o ovim događajima. Za mene, kao da je u to vreme postojao samo jedan pravi put u životu, put kojim su išli iznemogli srpski vojnici pri povlačenju preko Albanije, put bola i užasa, ali i put ponosa.
Ako je trebalo pisati neku slobodnu temu za vreme školovanja, uvek su to bila dva ostrva, ili Krf ili Vido. Sinu Miljanu, kada je bio u osmom razredu osnovne škole, predložio sam da za nagradnu temu, po slobodnom izboru, odabere Krf i Kajmakčalan. Dobio je prvu nagradu.

Danas je 29. avgust. Prekjuče smo obišli ostrvo Vido. I sada, kao i svih ovih dana, svakog trenutka bacam pogled ka njemu.

Naviru mnoga sećanja iz mlađih dana. Na mah sam se setio poslednjeg gimnazijskog dana u Pirotu. Naš razredni starešina, profesorka geografije gospođa Ljubinka Popović bila nam je kao majka. Za uspeh odeljenja borila se kao lavica. Uvek je govorila da se nama ponosi, jer smo se svi do jednoga trudili da budemo dobri i primerni u svemu. Kada je došao trenutak rastanka, poklonili smo joj knjigu „Plači, voljena zemljo“, jer nisam našao u knjižari ništa o Krfu i Solunskom frontu. Pogledala je naslov knjige i pročitala dugu i dirljivu posvetu. Zaiskrile su suze u njenim očima.

Dok gledam ostrvo Vido, razmišljam: zašto se baš sada sećam naše drage profesorke? Svakako je to zbog toga što je na času geografije, kada smo govorili o Grčkoj, samo prvih dvadeset minuta istakla geografske karakteristike ove zemlje, a u drugoj polovini časa nadahnuto govorila o srpskoj tragediji u Prvom svetskom ratu, o Krfu i Vidu, o bolu i ponosu našeg naroda.

Prošlo je od tog časa mnogo godina.Zaboravili smo mnogo podataka iz geografije i drugih predmeta, ali je jedno nesumnjivo: baš na ovom času naše rodoljublje je podignuto na znatno viši nivo.

Italijani kažu: Vidi Napulj, pa umri! Što se tiče Krfa, treba reći: Vidi Krf, pa živi! Živi i sećaj se tragedije koju nijedan narod na svetu nije imao, a ipak je uspeo da vaskrsne iz pepela, kao feniks…

Kao što sam rekao na početku, ostvario se moj životni san, a sve vreme koje smo proveli na Krfu imali smo utisak kao da živimo u snu. Evo, danas je 27. avgust 2009. godine. Nalazimo se u Srpskoj kući u gradu Krfu. Govori Ljubomir Saramandić. Dugo ćemo pamtiti njegove reči.

Gledamo slike naših slavnih predaka. Prva slika, blizu ulaznih vrata, skreće mi pažnju. Ispod slike piše: „Pripreme ranjenika za odlazak u Bizertu“. Počeh da govorim poluglasno: „Ooo… Deda, deda, moj deda!“ Grunuše suze i stihovi, koji se rodiše u bolu:

„Ovo na slici niko drugi nije
To je moj deda Dimitrije!
Ove moje tvrdnje bez osnova nisu
Deda se tri godine lečio u Tunisu…“

Odjednom, u mislima sam se vratio u svoje detinjstvo. Dok su se ostala deca igrala, ja sam sedeo sa dedom i slušao ga sa velikom pažnjom kada je govorio o teškoćama pri povlačenju, o svojim drugovima koji su umirali u velikim mukama, o svom trogodišnjem lečenju u Bizerti, o povratku kada je pešačio skoro sto kilometara od Vranja do našeg sela. Tada je imao 37 godina. Srećom, živeo je još 53 godine i doživeo duboku starost. Umro je 1971. godine u 91. godini života. Neka mu je slava i hvala!

Iz daleke prošlosti, na trenutak sam se vratio u sadašnjost. Evo, kupam se, sedim na plaži i često pogledam ostrvo Vido i Plavu grobnicu koju je pesnik Milutin Bojić ovekovečio. Zatim čitam, i, moram da priznam, počesto plačem… Zašto?

Evo odgovora:

„Vojnik je imao trebovanje za tain. Uzeo je još jedno trebovanje svog umrlog druga… Dobauljao je do svog mesta, do svoje postelje, legao i umro gladan između dva hleba…“ (Lj. Saramandić: Hodočašće na Krf; strana 25)

„Mi smo izgubili naše teritorije, ali nismo izgubili naše duše… Preko vrleti i dubodolina, uz ledeni i teški vijor, uz snegove koji nas pokriše, uz glad koja nas ubijaše i stršnu tugu koja nas obhrvaše, dođosmo, gotovo samo na svojim dušama, na ova stara ostrva koja sličnu tugu ne doživeše…“ (Branko Lazarević: Zabavnik, broj 4, 15. avgust 1917. god)

„Ponećemo u nedrima, u krajičku jedne maramice pregršti zemlje srpske, ponećemo te, Otadžbino, sobom… Kraj te ćemo pregršti zemlje paliti kandilo, kraj nje ćemo slaviti i proslavljati, iz nje ćemo odvajati mrvice i bacati u grobove koje budemo kopali u tuđini; na toj ćemo se pregršti zemlje kleti, na njoj zavetovati, iz nje crpeti potkrepljenja u danima tuge i snage, u danima pouzdanja i vere.“ (Branislav Nušić: Devetsto petnaesta)

„Za mene ne brini. Bog se stara o svima, pa kao on dosudi. Samo bih jedno žalio, kada bih umro ili poginuo van Otadžbine, te me ne bi pokrila srpska zemlja, koja mi je od svega najmilija…“ (Ljubomir Saramandić: Hodočašće na Krf, strana 93; Iz pisma jednog srpskog vojnika)

Posle dvanaestodnevnog boravka, rastajemo se sa ovim prekrasnim ostrvom. Gledamo panoramu Krfa i ostrvo Vido sa suznim očima. Odlazimo bogatiji za mnoga saznanja iz prošlosti naše voljene Srbije. Odlazimo sa uverenjem da će se o ovim događajima govoriti, kako se to kaže, dok je sveta i veka…

2016. godina

Od našeg boravka na Krfu prošlo je više od sedam godina. Sada još češće obilazim dedin grob. Dugo se zadržavam pred njegovom slikom na spomeniku. Razmišljam i, često, tiho prozborim:

„Deda, imao si mnogo teškoća u životu. Tvoju prvu suprugu su u junu 1913. godine lišili života tvoje prve komšije. Došao si sa fronta u Makedoniji da je sahraniš, a već sutradan si se vratio na front zbog napada Bugara na Bregalnici. Imao si sina i kćerku od 14 i 16 godina. Kada si se vratio krajem 1918. godine iz Bizerte nisi ih mogao pronaći. Govorilo se da su otišli sa nekim pečalbarima u Rumuniju. Pričali su mi da si to teško podneo, a i ti si mi više puta sam potvrdio.“ Nikad se nisu vratili…

Deda Dimitrije je kasnije sa drugom suprugom Perkom imao sina Ljubomira, četiri unuka i više praunuka. Doživeo je mirnu starost, okružen onima koji ga vole.

Sećam se, dok po ko zna koji put odajem poštu dedi, i jedne epizode iz Drugog svetskog rata. Naš kraj je u to vreme bio pod okupacijom Bugarske. Kada je 1943. godine umro bugarski car Boris, krenuli su bugarski oficiri na pomen u crkvi u Velikom Bonjincu. Usput su stigli deda Dimitrija koji je kasnije pripovedao:

„Bilo je hladno, oči su mi suzile… Odjednom, pored mene, stade fijaker. ‘Ovoj momče plače za našiot car i pošlo na pomen!’ Popeše me u fijaker i odvezoše do crkve. Po podne smo se zajedno vratili u Svođe.“

Opet sam na dedinom grobu. A iz onog Nušićevog grumena srpske zemlje kao da čujem tihe, ali odlučne reči:

„Pamtite ko smo i odakle smo… Narodi koji imaju ovakvu prošlost, ne mogu se izgubiti, a šta god se sa njima zbiva, iz semenke se mogu obnoviti…“

Tomislav Spasić, Niš