Početna Draganova nagrada Nada (Banjica kod Čačka): Tamo gde lepota počinje

Nada (Banjica kod Čačka): Tamo gde lepota počinje

Nada (Banjica kod Čačka): Tamo gde lepota počinje

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Planina Tara

Tamo gde lepota počinje su visovi planine Tare, koja se naslanja na dva stasita momka, Zlatar i Zlatibor, baš onako kako se beli bor naslanja na jelu, a crni na smrču, pa tako zajedno plešu sa omorikom, zakićeni cvetom mirisnog jeremička na prolećnom lahoru.

Blago onom koji ume šumor šume da razume, baš nekako u vreme kada se mart stidljivo povlači, a april se širi svom silinom po okolišu.

Šapat i šumor šume remeti graja prica, tražeći smeštaj za porodicu. Vratile su se i laste. Graja, graja, što od ptica, što od dece. Odjekuje Tara!

Usred planine su Kaluđerske gare, a malo dalje je Mitrovac, Dominira hotel „Beli bor“, a kontra je brvnara koja nas podseća na arhitekturu prošlog vremena sa pročeljem (ognjištem) i krovom pokrivenim šindrom.

Na poljani oivičenoj mešovitom šumom Sunce bije bitku sa Sneškom Belićem. Iz tog dvoboja nastaju potoci bistrookani koji lenjo meandriraju kroz dalju preko trave koja je od lane ostala, ili se obrušavaju dole do Drine i modrozelene Tare, remeteći šumski mir satkan od stoletnih stabala.

Priroda je napravila nebeski štit i 3000 hektara lepote – skrila od zlih očiju sa visine, a dozvolila nama, ovozemaljcima da uživamo svim čulima.

U tesnacu između litica, nazire se kozja staza koja vodi ka vidikovcu, odakle se, kao iz aviona, vidi jezero Perućac i meandri Drine.

U blizini se nazire kupola manastira Rače iz XIII veka, odakle se širi miris tamjana.

Iz utrobe ove lepotice, provlačeći se kroz granje, praveći raskošne slapove, izvire reka Vrelo. Dužina ove reke je 365 metara, pa je iz milošte zovu Godina. Odvažiš li se da pratiš njen tok do kraja, stići ćeš do vodene zavese koju pravi uliv u Drinu, a čiji buk odzvanja do bosanskih planina koje su se prućile niz reku na drugoj obali.

U čestarima planine stanuje mrki medved. Majka Božana je okotila dva mečeta, Musu i Marka, ali ih je zla sudbina odvela u nepoznato.

Tu, na obroncima planine, živeli su proroci, braća Tarabići, koji zapisaše u „Kremanskom proročanstvu“ sudbinu ljudi ovog kraja.

Najpoznatija misao je ona koja se sada polako obistinjuje:

„Kada livade ostanu bez mirisa,
Kada potoci ostanu bez života,
Kada ljudi prestanu da se vole,
Onda ni nas neće biti, ili će biti,
Onoliko da možemo da stanemo pod jednu šljivu.“

Nadalje, pisalo je i to, da će gvozdenim putem ići šporet i za sobom vući šifonjere. Nisam mogla odoleti, a da ne pogledam ono šta su ljudski um i ruka stvorili zarad bolje komunikacije.

Mokra Gora u podnožju planine Šargan. „Šarganska osmica“, pruga uskog koloseka je ’izrešetala’ planinu, a voz „Ćira“ brekće prevozeći turiste do Višegrada.

Moj cilj je bio vidikovac ili železnička stanica Jatare, usred planine.

Lepota okoliša prolazi, pokatkad zaklonjena smešom dima i prašine, što lokomotiva izbaci kad se oglasi.
Puca pogled na sve strane, a onda okom „zakačiš“ ćuvik na kome se nalazi Drvengrad ili Mećavnik.

Na mestu gde se lokomotiva okreće, nalazi se izvor „Bele vode“ i manastir novijeg datuma posvećen Sv. Jovanu.

Sa Mećavnika, iz poslastičarnice „Kod Zarkana“ dopire miris – baklava.

Tim tragom krećem i ja.

Stižem na bulevar, popločan kamenom na kome dominira crkva.

Sa jedne i sa druge strane oseća se miris smole iz čamovine od čega su napravljeni Dom kulture, biblioteka, bioskop i restorani.

Na kraju puta, puna utisaka, od sakupljenih dragulja, cveća i noga umeća, napravila sam sliku u znak zahvalnosti, za sve što mi je Tara dala.

Nada Sretenović, Banjica kod Čačka