Drugo mesto u kategoriji “Najbolja priča o putovanju po Srbiji” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2017. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji “Šetnja kroz vreme” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Crkva Presvete Bogorodice
Na jugu Srbije, u srcu Balkana
Kad se krene našom južnom magistralom, put Vranja prema granici sa Makedonijom, tamo negde, iza Rujan planine, ostaće da teče, huči i prkosi plahovita i bistra Pčinja. A u njenom gornjem toku smestila se, ovome svetu malo znana, planinska oblast istog naziva – Pčinja.
Pčinja… Za njenog pesnika i pevača ona je srebrnasta kap jutarnje planinske rose i biserni trešnjevi cvet u rodnoj dolini. Nezaboravnik uspomena, snova i sećanja na detinjske radosti i prve mladalačke ljubavi.
Za geografa, Pčinja je planinski predeo juga Srbije čijih se nekoliko desetina naselja razasulo po kotlinastim proširenjima reke Pčinje, sve od Dukata do Kozjaka, spram Čupine i Đerman planine.
Istoričari će, pak, reći da je istorijska zemlja Pčinja poznata i pre dolaska Slovena, a naročito iz doba Nemanjića, da su Pčinju, tokom njene burne prošlosti, mnoge tuđinske i carske vojske pohodile.
A za same Pčinjane, ma koliko daleka i sirota, znana ili neznana, Pčinja je njihov rodni dom – komad ove svete srpske zemlje i deo vascelog nebeskog svoda pod kojim su svet ugledali.
Niska od sedam bisera
Pčinja reka i Pčinja planina… Obe svojom lepotom zaslužuju jedna drugu: nedirnutom prirodom, kristalnim nebom i bistrim planinskim izvorima i potocima.
Sama Pčinja je biser od reke. Izvire pod nazivom Tripušnica podno planine Dukat, na visini od blizu 1500 metara, a uliva se u reku Vardar nedaleko od Katlanova. Na svom putu od izvora do ušća, teče kroz predele neobične lepote.
Naš zapis počećemo, odakle ako ne od samog izvora. I to baš ovako: iz penušavo belih dotoka sa padine Doganice, obraslom gustom i oštrom planinskom travom, teku i dotiču jedno drugo izvori i izvorčići, virovi i virčići, kladenci i kladenčići. Pa kad krenete dolinom Tripušnice i zavirite u njene pritoke i dotoke, ukazaće se pred vama pašnjaci, šume i proplanci, poneki čobanin kraj stada i poneka kuća u kojoj se nekad živelo.
Male planinske kućice sagrađene od zatečenih kamenih oblica, bukovih greda, pruća, slame i blata. Kraj ognjišta pod slamenim krovom igralo se i pevalo do ranih zora, nastajalo i stasavalo i po desetoro dece, a da nikome nije bilo tesno u toplom sobičku.
Nastavljamo svoj put dolinom bistre i plahovite Pčinje, pa na tom putu, nizvodno od Trgovišta, kraj sela Donja Trnica, srećemo još jednu neobičnost: uzdignute kamene gromade, visoke i po pedeset metara, prkose vremenima negdašnjim, pa i ovim današnjim. Neki đavo ili neki vrag iz nekog dalekog i malo znanog doba kumovao je ovoj steni svoje tajnovito ime – Vražiji kamen.
A na samom vrhu ove kamene stene, čini se potkraj samog nebeskog svoda, smestilo je neko daleko vreme jedno neveliko crkveno zdanje – hram Presvete Bogorodice. Odolela je ova crkvica svih proteklih šest vekova od naleta studenih vetrova i snežnih oluja, ali i od tuđinskih čizama koje su ovim drumovima i puteljcima nebrojeno puta gazile. Stanovita i dugovečna kazuje kako je u to dalečno vreme ovde živeo i svoje tragove zapisao neki isto toliko dalek i dugovečan srpski rod. I ostavio u večnost za neke njihove potonje i neznane. Da se koreni ne zaprtaju u tmini surovih vekova, da neki današnji i ovdašnji imaju čime sebe kazivati.
A Pčinja, teče li, teče… Praćakaju njene bistre vode po belom planinskom kamenjaru i ređaju se sela: Šajince, Novo Selo, Barbace, Mala Reka, Vogance, Jablanica. I opet jedan neobičan prizor u dolini divlje lepote: manastirsko zdanje svetoga Oca Prohora. Čini se kao da je ne car, već sam Bog našu Pčinju darivao.
Prvu crkvu na mestu današnje svetinje podigao je 1070. godine vizantijski car Roman Diogen posvećen jevanđelistu Luki i u njoj položio mošti Svetoga Prohora Pčinjskog. Rušen je ovaj manastir više puta, najviše 1412. pod naletom turske vojske, stradao u zemljotresu, a potom obnavljan i do današnjih dana ostao jedna od najpoznatijih svetinja u našoj zemlji.
Treba li reći na kraju još i to da je Pčinja jedna od onih bisernih niski gde se prirodne i duhovne lepote sreću na najbolji mogući način?
Za nezaborav, za sećanja duga…
Nebrojeno puta me mladalačka znatiželja odvela do najudaljenijih pčinjskih sela: Surlice, Prolesja, Kalova, Novog Gloga, Goločevca, Lesnice, Trnice. Nagledao sam se zvezdanih noći i bisernih zora, rosne trave i kosača, zrelih ječmova i mladih žetelaca. Slike koje sam poneo ostaće večno u meni.
Najčarobnije je bilo putovati šumom kraj surličke reke u dubokim jesenjim večerima kada se mesečina prospe pod nebom Čupine planine i obavije gole bukove krošnje na liticama Rajinog krajišta. Na putu šuštaj lišća, kraj puta žubor reke, kraj reke vodenica – jedna, druga, treća… Čuješ s puta klepet vodeničnog kamena i glas koji odzvonjava dolinom: „Ej, učo, ti li si?“. Pa potom, umoran sedneš kraj vodeničnog ognjišta i uz klepet kamena, do ko zna koje vreme, slušaš vodeničarevu ispovest o tome kako je i „kude je sve mlados’ trošija, a tatko ga lošo oženija, ali dečica stanali pa trebe na put da se izvedev“. Voleo sam da slušam kako su naši planinci, iako bez neke škole, tako razumno i predano govorili i razmišljali o budućnosti svoje dece:
„Da izučev škole, da otidev iz ovej skrkle, da se ne mučev kao mi stari“.
To što se kraj vodeničnog ognjišta nekada kazivalo, danas je ovdašnja stvarnost. Jedino što vodenice više nije i ne čuje se glas vodeničara. Ostao je još samo mesec da rasipa svoje guste niti kroz proređeno bukovo granje nemajući kome da osvetli pute.
***
Svi smo se ovde poznavali i znali jedni za druge. Znali smo svaki kutak, svaki kamen, svaki grm. Drugovali sa crvenim bulkama kraj puteva, sa gustim jesenjim maglama i dubokim snegovima po osojima i prisojima. Svaki korak, svaki osmeh, sve radosti mojih najlepših godina, poneo sam u svoj nezaborav. I pesmu devojačku: „Dig se, dig se, lisna goro…“
Trebalo je oslušnuti taj božanski zov i poziv pčinjske pesnopojke, tu stvarnu ljudsku potrebu da se snagom i lepotom duha nadvlada težak fizički napor, u vremenima ne tako dalekim, kada se seno kosilo i žito žnelo sve od Petrova do Krstova dana; taj neprestani damar srca i duše čovekove, tu istinsku i iskonsku, nepresušnu i neugaslu čovekovu potrebu da peva, peva i peva. Silno, glasno i neumorno. Da gore odjekuju, da nebo zatreperi, da vode zastanu. I taj glas, „divlji“ i rastresit, tugaljiv i treperiv, čiji zvuci dosežu iz nekih davnašnjih i malo znanih vremena, iz samog srca Balkana:
„Ne žali Stano, mori, ne plači, ne kaškaj sajče, mori, šareno…“
Tako se pevalo tih davnih i dalekih godina: po livadama i pašnjacima, na slavama, svadbama i vojničkim rastancima. A bilo ih je napretek. Naslušala se pčinjska brda i pesme i gajda, a putevi i dolovi nasitili i konja i svatova. Danas su svi oni željni jedni drugih – niko da zapeva svatovsku i komitsku „Goro le, goro zelena“ ili da zaigra kolo kraj ognjišta: „Nišni se, nišni, Nede“.
… Ni ognjišta ni preslice, ni gajda ni kemana, ni žetvarki ni ječmova, pa ni sela više nema. Ostala je samo pesma da samuje i boluje svoje boli. I njen milostivi glas, otegnut i tugaljiv: „Ne mogu gazdo da pojem, teško mi gajle na glavu…“
I u snu zagledani…
Oduvek su ljudi iz sirotih pčinjskih brda nekuda odlazili: u ratove, u pečalbe u seobe… Na puteve znane i neznane, duge i daleke. Ostajale bi za njima i u njima, kao večni beleg u snovima i sećanjima: zavičajne livade i pašnjaci, žita nežnjevena i sena nekošena, devojke neljubljene i pesme nedopevane u dugoj zimskoj noći podno Dukat i Đerman planine.
Zime su ostajale sa tišinom dubokih snegova i vrućom rakijom, proleća sa žutim maslačcima kraj puteva i belim trešnjevim cvetovima u rodnoj dolini; leta su ostajala sa večernjom žetelačkom pesmom i tek raspuklim crvenim bulkama u zrelom ječmu; jeseni sa zadimljenim kazanima, natovarenim kolima i jatima gavranova da nadleću gole bukove krošnje u večernjoj izmaglici bledog novembarskog sunca… Noći i zore, besane i beskrajne, u snovima nedosnevanim i suzama neisplakanim.
Danas, niko i nikuda ne odlazi. U oronulim domovima, tek po jedno ili dvoje nemoćnika. Nigde dečijih kolevki i đačkih torbica, nigde svadbi i svatova i vojničke pesme rastanka u strnu i ranu jesen kada se zarumeni i zemlja i nebo nad planinom…
Deca, njihova najveća radost i nada, danas su daleko odavde – u neki drugačiji i novi život. Vratiće se katkada, možda – i nikada. A oči njihove ostaće i u snu zagledane u sve one prtine i staze što su ih u svet odvele… Zauvek.
Planino moja, planino…
Prolazile su godine. Mirne, vesele godine. Selo je počivalo po dolinama i šumarcima, snevalo svoje snove u tišini dubokih snegova, radovalo se prvoj lasti, mirisalo na proleće svežinom planinskih vetrova i zanosnim plavetnilom prvih ljubičica.
A sada je došao čas rastanka… Pozdrav, i suzne oči moje majke. Zbogom oče, zbogom majko! Zbogom svi vi koji ovde ostajete!
Odlazim… Odlazim iz mojih rascvetanih sunčanih padina u čijim su toplim nedrima prve gugutke već odavno svile svoja gnezda. Videću vas, daleko odavde, kako se radujete i kako tugujete. Osluškivaću u tišini nekih dalekih i tuđih noći kako tiho pod mesečinom izrastaju crvene bulke u mojoj dolini i kako se moje gugutke veselo premeću u oku tvoga plavetnila. Povrh Čupine planine, gore moje nezaboravne…
Spavaj spokojno i mirno, planino moga zavičaja! Čuvaće te u svojim snovima i sećanjima najdraži, rođeni tvoji.
A ptice koje se premeću u oku tvoga plavetnila, neće presahnuti pesmu za tebe.