Početna Draganova nagrada Stojan (Ljubovija): Učiteljica Nena

Stojan (Ljubovija): Učiteljica Nena

Stojan (Ljubovija): Učiteljica Nena

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Kozarac, Bosna i Hercegovina

Još kao petogodišnji dečak gledao sam modrozelenu Drinu sa jednog brda sa srbijanske strane. Ostala mi u sećanju upečatljiva slika široke reke čija se voda bljeskala na suncu. Rekom su plovili splavari sa svojim neobičnim teretom. Bili su to, možda, poslednji splavari na ovoj reci, jer je ubrzo potom na Drini izgrađena hidrocentrala i ovaj vid transporta jelovih trupaca otišao je u istoriju.

Dalje iza reke uzdizala se planina Čauš kao piramida obrasla bujnom vegetacijom. To je za mene tada bio neobičan i dalek svet u koji sam želio zaviriti. Nisam tada ni sanjati mogao da ću dobar deo života provesti s druge strane Drine, a pogotovo nisam mogao pretpostaviti da će jednog dana Bosna za mene biti inostranstvo.

Sticajem okolnosti, dvadesetak godina kasnije obreo sam se u Kozarcu, malenoj varoši u podnožju Kozare, naše legendarne planine opevane u mnogim pesmama. Došao sam po konkursu u ovaj živopisni kraj da učim i vaspitavam mališane što sam s ljubavlju i činio.

Trebalo mi je dosta vremena da se priviknem na varoš koja je mirisala na ćevape, prženu kafu i loj. Varoš je bila naseljena mahom Muslimanima. Bilo je tu nešto Srba, Ukrajinaca, Hrvata, Crnogoraca, a u okolini Kozarca beše pripadnika raznih nacionalnosti. Dobri poznavaoci prilika kažu da je bilo čak jedanaest-dvanaest različitih nacionalnosti. Svi su živeli u miru i slozi.

Kad se stane na sredinu varošice i pogleda okolo, moglo se videti ravno šest visokih minareta džamija i jedna pravoslavna crkvica, lepo uređena glavna ulica na čijim trotoarima su bili tek posađeni divlji kestenovi i koja vodi od magistralnog puta Prijedor-Banjaluka, prolazi dužinom celog Kozarca da bi nastavila da vijuga kroz jelovu šumu uz Kozaru, sve do njenog najvišeg vrha Mrakovice. Na Mrakovici je monumentalni spomenik vajara Dušana Džamonje posvećen stradalim Kozarčanima tokom Drugog svetskog rata od strane Nemaca i ustaša. Kozarac je u tom ratu važio za jedno od značajnijih ustaških uporišta.

Levo od Mrakovice lako se može videti drugi, lako prepoznatljiv vrh Kozarački kamen, a do njega Kotlovača sa planinarskim domom. Nešto udesno od Mrakovice ka Banjaluci dominira drugi vis Lisina gde se nalazio TV repetitor. Inače, cela Kozara je pitoma planina ispresecana šumskim putevima. Pored spomen-kompleksa, izgrađeni su hoteli, prodavnice suvenira i drugih proizvoda neophodnih mnogobrojnim turistima. Sve je to izgrađeno uz ogromnu pomoć opština iz skoro cele bivše SFRJ. Tu se, pored sportskih manifestacija, održavaju i brojne kulturne manifesracije od kojih je najpoznatija manifestacija – Susret književnika SFRJ. Ovu herojsku planinu posetili su mnogi pisci: Branko Ćopić, Kulenović, Mladen Oljača, Rade Bašić, Desanka Maksimović, Mira Alečković i mnogi drugi.

Škola beše ogromna, puna dece tako da se radilo u tri smene. Preko puta škole beše oveća zgrada na dva sprata. U prizemlju su bile prodavnice i jedna kafanica, a na spratu su bili stanovi za prosvetne radnike i lekare. S druge strane ulice, odmah do škole, beše još jedna slična zgrada sa stanovima, apotekom, frizerskim salonom. Tu, često sedeći pred kafanom, pio sam kafu iz fildžana i svoje omiljeno piće čekajući da naiđe neko od poznanika. Sto je, uglavnom, uvek bio pun. Tu sam upoznao skoro sve svoje kolege i mnoge meštane. Družili smo se međusobno ne pitajući ko je koje nacije. Svako od kolega bio je zanimljiv na svoj način. O svakom bi se mogla napisati bar dobra priča ako ne i ceo roman.

Ja sam se posebno zbližio s Mišom Erom. Tako smo zvali nastavnika koji je predavao opšte tehničko obrazovanje, OTO, ali se pored redovne nastave bavio fotografijom, streljaštvom, lovom, održavao voćnjak na svom placu, imao svoju baštu, čak je nabavio pčele. Bio je svestran i od njega se moglo mnogo toga naučiti. Bio je rodom od Užica, te je po tome dobio nadimak. Beše vesele naravi i bez dlake na jeziku. Jednom sam bukvalno zinuo od čuda kad je bez pardona prisutnim Muslimanima rekao da su Turci.

„Hamdo, jes’ da si mi kum, ali i ti si Turčin!“

I onda bi tu nastala rasprava kako su u Bosni nastali Muslimani. To beše nekako one godine kad je Ustavom Muslimanima priznato pravo na nacionalnost. Niko mu to tada posebno ne zameri, već sve okrenusmo na šalu.

„А ti, zemljače, posle nastave navrati kod mene da te upoznam sa mojom Nenom. Red je. Zemljaci smo.“

Prihvatih poziv rado. Na vratima lepo sređenog dvosobnog stana dočeka nas njegova suruga Nevenka – Nena, jedna fina, uglađena gospođa, prilično mlađa od Miše. Pošto sedosmo u fotelje za stočić u dnevnom boravku, ona nas posluži po srbijanski slatkim od šljiva, a onda stavi kafu. Usput, razgovara s nama. Zapitkuje odakle sam, kog imam, otkud da sam baš došao ovde.

„Zemljače, hoćeš popiti nešto? Može li votka?“

„Može“, kažem ja, a on će: „E, j*bi ga, nema!“ i pršte u smeh.

„А bi li viski!?“

Ja bojažljivo klimnem glavom, a on opet u smeh i veli: „Baš mi juče nestalo.“

Nena ga grdi što me zafrkava. Ustade i ode do regala. Evo ga nosi tek načetu flašu nekog pića i dve malecke čašice. Nasu obe i kucnu smo se. On nagnu i samo malo liznu onu čašicu. Gledam čašicu, pa mislim koliko je mala, to ni u oko ne može stati. Nagnem je i jednim potezom saspem u usta, a bolje da nisam. Suze mi udariše na oči, ne mogu doći do daha, toliko je rakija bila jaka. Brat bratu, imala je sedamdeset stepeni. A on se uhvatio za stomak i ne može da obuzda smeh. Nena ga opet kori.

„Sad ćemo, ženo, da se popravimo. Neno, naseci malo one pršute i čajne da mi zemljak malo zamezi. Znam ja da su mu dosadile one Senine pite što ih guli svaki dan.“

E tu je bio u pravu. Hranio sam se kao samac kod jedne Muslimanke, divne, uredne žene, ali hrana beše jednolična: svaki dan bar jedan obrok beše neka pita, kuvani pasulj ili kupus s ovčetinom koji oni zovu kalja. Naučio sam bar dvadeset različitih vrsta pita i prosto sam pitu zamrzio. Kad sam kasnije napustio Kozarac, pitu nisam hteo pogledati, a kamoli da je probam.

To veče mi je brzo prošlo uz prijatan razgovor sa Nenom i Mišom, a uši su mi bridele od jake rakije. Ero je, za razliku od tamošnjih Muslimana, pekao rakiju mnogo jaču. To mu je ostala navika iz rodnog kraja.

Kasnije sam zasnovao porodicu, dobio decu, ali sam s Mišom i Nenom ostao u dobrim odnosima. Posle par godina dobio sam od škole mali stan koji je koliko-toliko zadovoljavao moje potrebe, a Mišo je sazidao lepu kuću na svom placu i preselio se u nju. Malo je trebalo, pa da se ugledam na Mišu. Htedoh kupiti plac odmah do njega da gradim kuću. Ali, kao da nas neka nevidljiva ruka vodi kroz život.

Ukaza mi se neočekivana prilika, dobih posao u zavičaju i prelomih – vraćam se kući. Potrpam sve što sam imao na jedan šleper, vratih stan školi i pravac Srbija. Komšije i kolege me ispratiše kao najrođenijeg. Pade i po koja suza i moje obećanje da ću ih posećivati sigurno jer mi supruga beše iz tih krajeva. Tako je i bilo godinu-dve. Sećam se prve godine – sretoh na ulici Kozarca Bećira Medunjanina i Antu Slutaja. Izljubismo se nasred ulice kao da se sto godina nismo videli.

A onda su se moji odlasci proredili, stigle nove obaveze, novi problemi. Nije se baš moglo tako daleko putovati. A onda poče da se nešto iza brda valja. Bosanski lonac proključa. I desi se ono čega su se svi plašili da će se desiti. Poče rat u Sloveniji, pa u Hrvatskoj, da bi se najžešće rasplamsao baš u Bosni. Bio sam te sreće da me niko nije tražio da ratujem, a dobrovoljno i bez poziva ni u svatove ne idem.

Preko štampe i TV-a pratim šta se dešava u Kozarcu koji sam toliko zavoleo. Nisam ništa lepo mogao čuti. Pale su prve žrtve – četvorica vojnika iz prijedorskog garnizona poginuše u zasedi što im Muslimani postaviše blizu Kozarca. Kasnije čujem da su meštani organizovali odbranu Kozarca od jedne tenkovske kolone koja se kretala od Banjaluke ka Prijedoru. Bećir je bio taj koji je preuzeo organizaciju odbrane. Usledio je ultimatum od komandanta jedinice JNA da se odmah preda sve oružje koje poseduju Muslimani i da se omogući slobodan prolaz kolone kroz Kozarac. Ultimatum je odbijen, a onda je usledio pakao. Kozarac je ubrzo bio u plamenu, pale su mnoge žrtve, neki su pohapšeni i smešteni u logore Trnoplje i Omarska.

Tih nekoliko godina, dok je rat harao Bosnom, s desne strane Drine gledao sam kako gore sela, čas srpska, čas muslimanska što je zavisilo od toga koja strana je bila u ofanzivi. Ponekad bi neki zalutali kuršum profijukao nad mojom glavom. Toliko je to bilo blizu. Obližnja fabrika nameštaja preorjentisala se na proizvodnju mrtvačkih sanduka. Radila je u dve smene. Sanduci su bili veoma tražena roba. Izbeglice su bile redovna pojava. Bežali su i Srbi i Muslimani.

Kad se rat završio Dejtonskim sporazumom, pomislili smo da je tu kraj, a onda je Srbija doživela neverovatna razaranja koja su trajala punih 78 dana. „Milosrdni anđeo“ beše nemilosrdan. I to istrpismo, te krenusmo dalje, skoro od nule.

Napokon dođe vreme da krenem dobro znanim putem od svog zavičaja put Kozare, da pogledam šta je ostalo od Bosne, da potražim stare znance i prijatelje, da se međusobno porazgovaramo i izjadamo.

Putujemo samo supruga i ja tek kupljenim novim stojadinom. Na bosanskoj strani granice pitam carinika kuda bi bilo najbezbednije putovati. Malo me čudno pogleda, pa reče da su putevi dobri, da nema nikakvih problema i da možemo kojim hoćemo putem. Idemo onda kuda sam desetinama puta prolazio. Put znam napamet, karta mi ne treba.

Već od Bratunca vide se još tragovi rata – rupe od metaka po zidovima, poneka srušena i zapaljena kuća sablasno izgleda. Oko Konjević Polja podignuta nova naselja sa istim, tipskim kućama skoro uniformisanim. To međunarodna zajednica tako pomaže povratak izbeglica. Pred Kalesijom stoji kraj puta natpis „Minsko polje“, znači još tragovi rata postoje i za neupućene postoji opasnost. Ide se nekim zaobilaznim putem.

Oko Tuzle skoro da nema tragova borbi, ali tamo od Doboja do Dervente s desne strane puta skoro da nema čitave kuće. Vidi se da tu malo ljudi živi. Polja zarasla u korov, voćnaci zapušteni. Od Dervente pa sve do Klašnica smenjuju se muslimanska, srpska ili hrvatska sela. Lako se prepoznaju po verskim objektima. Vidi se da ljudi prvo obnavljaju takve objekte. Nikle su nove džamije, veće nego one koje su porušene. Takve iste i crkve samo što ih je manje i manjih su dimenzija. Jasno je da je Saudijska Arabija bila posebno izdašna u donacijama. Od Klašnica do Banjaluke dobar autoput. Stojadin ide 150 km na sat bez problema. Do Kozarca je još 50-60 km. Nižu se nazivi poznatih sela: Šargovac, Ramići, Simin Han, Ivanjska, levo je Piskavica, pravo su Verići, a onda Omarska i Lamovita. Već se vidi Lisina, ali ne uočavam repetitor – njega su srušili NATO-bombarderi kad su hteli primorati srpsku vojsku na povlačenje i prihvatanje nametnutih uslova.

„Evo Kamičana“ , kaže supruga, „u sam radila. Sećaš se Čampare?“

Ko će zaboraviti Čamparu. Bio je simpatičan na svoj način. Tvrdio je da će to selo jednog dana nositi njegovo ime – Čamparevo. Na breščiću iznad nove džamije, veliko novo muslimansko groblje, sve istovetni beli nišani, siguran znak da je protekli rat odneo mnogo ljudskih života.

Evo ga i Kozarac. Rešismo da navratimo u njega. Izbacujem desni žmigavac i vozim lagano da bih možda mogao videti nekog poznatog. Ulica skoro pusta. Na ulazu je pilana, nekad značajan privredni objekat sablasno prazan. Sve gvozdeno zarđalo. Katanac na kapiji. Produžismo glavnom ulicom. Škola stoji čitava sa par rupa od metaka u zidu, ali su okolne zgrade srušene, popaljene. Od moje omiljene kafane ni traga. Svaka druga kuća spaljena ili srušena. Iza razraslih kestenova prepoznajem netaknutu kućicu Ostoje Tadića, jednog od dva-tri partizana iz Drugog svetskog rata. Ostali su bili na drugoj strani. Ranije sam čuo da je Ostojin sin Duško bio prvi Srbin koga je Haški sud osudio na deset godina zatvora zbog navodnih zločina koje je počinio nad Muslimanima u logoru Omarska. Skrećem desno ka zgradama gde smo nekad stanovali. Stadoh da pogledam. Nijedna zgrada nije ostala čitava. Sve popaljeno i porušeno. Samo štrče zidine. Ogromna topola nikla iz naše spavaće sobe. Bio sam potresen viđenim. Nastavismo dalje. Svuda isto, mada se vidi po neka obnovljena kuća, znak da se neko ipak vraća u Kozarac.

Odlučismo da potražimo Mišu i Nenu. Ne mogu da potrefim uličicu. Stanem i upitam jednog prolaznika za Mišu. Čudno me odmeri i rukom pokaza u pravcu jedne malo izdvojene kuće. Stadosmo ispred kapije. Tišina. Niko se ne pojavljuje. Pozvonim, a posle nekog vremena škljocnu ključ i proseda žena otvori vrata. Odmah sam je prepoznao. To je učiteljica Nena, učiteljica koja mi je učila kćerku u prvom razredu. Poznade i ona nas. Obradova se i iznenadi. Zove nas da uđemo. Uđosmo. Sve je skoro kao nekad – sve na svom mestu, samo ona beše sama.

Služi nas kafom, nudi ovo i ono, a mi bismo da pričamo. Ne znam šta bih pre pričao. Najposle zapitah za Milutina, gde je, šta radi…

„Е, moj Milutin se zagubi negde u Beogradu. Pred rat ode na studije. Kad ovde poče rat, mi mu ne dadosmo da se vraća. Šta ćeš, jedinac, a na jedinca nesreća najčešće nabasa. Bolje što je ostao tamo. Nešto petlja i radi, a šta će biti od studija, bog će znati.“

Pitao bih za Mišu, ali se ustežem. Oseti ona šta hoću i poče kroz plač:

„E, Mišo mi pre tri godine naprasno umre. Iz čista mira u toku noći pozli mu. Zovnem hitnu i oni brzo dođoše, ali nije stigao ni do Prijedora, sve je bilo gotovo. I tako sad sam sama. Kako ću i dokle ću , bog zna.“

Ćutimo neko vreme. Ona se pribra i nastavi priču:

„Eto, ostadoh sama ovde. Niko mi skoro prag ne prelazi. Muslimani me mrko gledaju. Ono Srba što ima, to su Srbi koji su izbegli iz Hrvatske. Većina Muslimana koje ste znali sad žive negde na Zapadu. Neki se dobro snašli, zidaju supermarkete, kafane, bazene i najčešće leti dolaze ovde. Namik je otišao u Ameriku, radi u fabrici nameštaja. Husein je negde u Nemačkoj ili Austriji. Njega je Mišo noću izveo iz logora u Trnopolju, odveo ga kući da pokupi marke što ih je krio u đubretu. Sutradan su konvojem napustili Bosnu. Osman, njegov brat, vratio se i sad živi ovde. Šarić je direktor škole. Hamdo se nije mnogo petljao u politiku. Eno ga, tu je živ i zdrav. Antu Slutaja i Antu Mugića su streljali. Niko ne zna ko, kako i zašto. Bećir, njegova žena Sada i sin su likvidirani. Utvrđeno je da su sa svojim sinom bili glavni organizatori otporu JNA. I sin im je likvidiran. Za mnoge druge ne znam gde su i šta im se izdešavalo.“

Dugo smo tako pričali, ali moralo se dalje. Poželi nam srećan put, a mi obećasmo da ćemo opet navratiti.
Ali, život je takav da ne zna čovek šta ga čeka. Nekoliko godina kasnije, doživeo sam pravu zdravstvenu havariju i od mog putovanja nema ništa.

Međutim moderna tehnologija, internet, društvene mreže omogućiše mi da stupim u kontakt sa jednom drugom koleginicom iz perioda službovanja u Kozarcu. Među njenim prijateljima pronađem Milutina i stupim u kontakt s njim. Neizmerno sam se obradovao. Redovno se dopisujemo. Poslao sam mu neke fotografije njegovog oca Miše.

Nedavno mi Milutin napisa da mu je majka teško šlogirana. Vezana je za krevet, nepokretna. Zavisi od njegove pomoći, a on se nije ni oženio. Ogroman je teret na njegovim plećima. Kaže da razmišlja da majku smesti u neki dom za stara lica, a on, on bi se otisnuo u svet. Kaže da u Bosni nema perspektive, jer to je jednostavno Bosna, zemlja koja liči na bosanski lonac napunjen svim i svačim, lonac koji stalno krčka, vri i nikad se ne zna kad će da pokipi. Zato svako ko može, želi da je podalje od te vatre koja može žestoko da opali i dužne i nedužne.

Pa, sretno ti, Milutine. Oprosti, Neno, što te još jednom ne mogu posetiti.

Stojan Zarić, Ljubovija