Srđan (Apatin): Ničiji

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba “Draganova nagrada”, kategorija “Najbolja muška putopisna priča”.

Ove redove posvećujem svim gubitnicima, emigrantima, azilantima, useljenicima, svim ljudima bez svog krova nad glavom i bez domovine, onima koji nisu nigde a svuda su, ljudima koji su izgubili zavičaj i domovinu, a nisu ni u jednoj zemlji primljeni za ravnopravne članove društvene zajednice, takozvanim raseljenim licima.

Skoro ceo juli 1973. proveo sam u Krombi Holu (Crombie Hall) Univerziteta u Aberdinu, u Letnjoj školi Britanskog saveta (The British Council Summer School).

Sa još pedeset dva srednjoškolska profesora engleskog jezika iz dvadeset zemalja Evrope, Južne Amerike i Severne Afrike, trudio sam se da osvežim i poboljšam znanje engleskog jezika. Englezi imaju prigodan izraz za ovu aktivnost. Nazivaju je „Iščetkaj svoj engleski“ (Brush up your English).

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

***

Svideo mi se način rada na časovima. Razgovarali smo o pročitanim delima savremene britanske književnosti. Uostalom, to smo činili i na studijima davnih pedesetih godina sa dr. Olgom Humom, dr. Rankom Kujić (koja je kasnije postala i akademik), dr. Ivankom Kovačević, profesorom Borivojem Nedićem, dr. Vidosavom Janković i profesorom Meri Stenfild Popović, koja je sa dr. Vladetom Popovićem, svojim suprugom, i osnovala Katedru za engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Mada smo svako pre podne bili „đaci“, odnosno „prekomorski članovi“ (overseas embers) škole, imali smo i druge sadržaje i aktivnosti kao golf, stoni tenis, odbojku, badminton i kriket, i naravno, šank.

***

Pozivani smo u domove nastavnika i zvaničnika Univerziteta i grada. Posetili smo poznatu destileriju viskija „Tičers“ (Teachers). Gledali smo kako se u ribarskom delu luke prodaju na akciji bakalari, lososi, haringe i bela riba. Aberdin već odavno izvozi zaleđenu, dimljenu i konzerviranu ribu.

Prvi su ovde došli Rimljani i njihovo naselje se zvalo Divene (Devona), a grad izgrađen kasnije, u Norveškim hronikama (the Norse Chronicals) pominje kao Eparajn (Apardion). Zovu ga još i grad zamkova, pošto ih u gradu i okolini ima dvadeset i sedam.

Smatra se da je pravi grad osnovan osamsto dvadeset i treće godine, a da je hrišćanstvo prisutno u ovim krajevima od sedmog veka.

Jedno prepodne smo bili na maršu po okolini i brdima između reka Dona i Di (Don and Dee) na kojima nema ni jednog jedinog drveta.

***

Najznamenitije građevine, zgrade gradske uprave i mnoge stambene kuće su od sivog granita i grimiznog porfira iz obližnjih kamenoloma. Grad ima više od dvadeset preduzeća za obradu kamena i proizvodnju građevinskog materijala.
U Aberdinu se gaje čuvene ruže i izvoze, kao i njihove sadnice. Kao i Norvežani, i naši domaćini imaju platforme za pronalaženje nafte pod morskim dnom. Ovde je razvijena i mašinogradnja. Tu je i brodogradilište za novogradnju i remont, a i proizvodnja hartije. Tekstilna industrija je obnovljena. Proizvodi tkanine od čiste vune (čuvene „krombi“ štofove) od njihovih ovaca sa mnogobrojnih farmi iz bliže i dalje okoline.

Aberdin održava vezu sa gradom pobratimom iz Norveške, Stavangerom. On mu je uostalom i najbliži, pošto se nalazi upravo preko puta i udaljen je samo dvesta sedamdeset šest morskih milja.

Već po dolasku, osmog jula, ujutru, probudio nas je gajdaš koji je u tradicionalnoj nošnji (suknjica kao kod Grka) marširao ispod naših stanova i svirao buđenje. Setio sam se tada naših trubača iz Guče i guslara. Mogli bi i oni tako da dočekuju naše goste u Srbiji.

***

Upoznao sam i domara univerziteta pana Janeka Bandrovskog, jednog od mnogobrojnih Poljaka u Velikoj Britaniji. On je visok, plav čovek vojničkog držanja, star oko pedeset godina.
Pitam ga zašto nema na ovom skupu nijednog njegovog zemljaka, a svi profesori iz zemalja oko Poljske su došli.
Pan Janek se tužno osmehnuf, pa reče:

„Gospodine, ja to ne znam jer sam davno otišao iz svoje zemlje. Ja sam čovek bez domovine, azilant, raseljeno lice (a dіѕrlased person). Napustio sam Poljsku još 1939. godine.“

A ja i moj sused, Mađar Bela Danko smo se sinoć, posle nekoliko viskija, pitali kako bi bilo da i mi postanemo Škotski azilanti. Ima ovde lepih Škotlanđanki.

Na to će Pan Janek:

„Moj deda, koji je bio legionar i borio se pod generalom Dombrovskim i prošao mnoge zemlje, ovako me je savetovao:

„Svuda prođi ali se vrati tamo odakle si pošao. Tako ti je najlepše, najbolje i najsigurnije, a tamo treba i da umreš.“

***

Već godinama trčim pa sam i u Aberdinu svako veče bio pored obale Severnog mora. Sutradan posle onog nezavršenog razgovora sa panom Janekom, vidim da neki čovek stoji na molu i čujem kako plače. Ne da plače, već plače iz glasa, nezadrživo rida. Siđem sa obale, i vidim pana Janeka. Seo na ogradu gata i drži na krilu neki kofer. Pitam ga:

„Pane, kud ste to vi naumili?“

„Gospodine, idem u nigde. Jedan niko i ništa ne zna kuda da ide.“

Pan Janek malo poćuta pa nastavi:

„Vidim da ste zadihani i znojavi. Videćemo se doveče u biblioteci i sve ću vam reći.“

Evo šta mi je to veče moj novi poznanik ispričao.

„Ja sam čovek koji je sebe izgubio i nikada se više nije našao. 1939. sam se u Poljskoj odazvao pozivu vojske da branim zemlju. Kod nas je otadžbina na prvom mestu, a porodica na drugom. Tako ja na roditelje, braću i sestre nisam ni mislio kad smo odlazili.“

Prošao sam razne frontove i bio u mnogim zemljama. Bio sam legionar koji se borio za druge, kao i moji preci. Oni su se u svojim jedinicama borili u francuskoj revoluciji protiv Prusije. U celoj našoj istoriji uvek smo se borili protiv Prusije, Rusije i Austrije jer su nas stalno komadali. Bio sam u Rusiji, Africi i Italiji a rat smo završili ovde u Britaniji. Tu nas je naš komandant general Vladislav Anders i raspustio. Tako i ja ostade ovde, kao riba na suvom, kao glista na asfaltu. Rekoše nam da smo raseljena lica ili azilanti.

Pitate se, sigurno, zašto se nisam vratio u Poljsku. Novi režim tamo nije baš voleo nas „andersovce“, a još 1941. nacisti su spalili moje zavičajno selo. Zato što su „pružali otpor“, stanovnici su ili streljani ili završili u logorima Osvjenćimu, Majdaneku i Treblinki.

Hitlerovci su smatrali Poljake za narod nevažan i nepotreban Rajhu, njihovoj novoj državi.

Pan Janek nastavi svoju priču.

„Eto me u Aberdinu gde mi nađoše radno mesto. Tu i upoznah Meri Grem (Mary Graham). Ustvari, prvo sam u jednom pabu“, uz kriglu Ginisa upoznao njenog oca, kapetana duge plovidbe, Marka. Hvalio se svojim četvoricom sinova, a kćerku Meri je samo pomenuo.

***

Kasnije mi reče da je lepa, ali svojeglava. Ona upada u zubarsku ordinaciju ne čekajući red. U školi i kod kuće njena je reč prva, glavna i poslednja. Kaže da je još kao dete tukla dečake u školi. Deca iz drugih ulica nisu smela ni da se pojave u njenom kraju.

Kapetan smatra da je za to sam kriv jer ju je kao jedinu ćerku razmazio. Ipak, veruje da će kad se uda da se promeni i bude smerna supruga kao što je i njegova žena, njena majka Doris.

Međutim, ne ispade tako. Pošto smo stanovali u njihovoj porodičnoj kući, ja se izgleda ne oženih, nego udadoh, jer sam bio domazet. Za sve u kući ja sam bio kriv. Meri se ponašala kao njena imenjakinja, kraljica Meri І, zvana krvava (Bloody Mary) jer je spalila mnoge protestante kao jeretike.

Prve godine braka je bila pažljiva i učtiva. U svemu mi je ugađala, a njen otac bi govorio:

„Šta sam ti reko“.

Dobili smo od grada kredit, pa smo sagradili kuću.

Mnogo su nam pomogli i njen otac i braća. Kad nisam bio na poslu, bio sam do kasno u noć na našem gradilištu.
Međutim, kad nam se rodio sin. Merino ponašanje se promenilo. Prvo me je zvala „ded“(dad-tata), a posle Poljak (Pole): Neko je mogao da pomisli da se zovem Pol (Paul).

***

Počela je da mi naređuje.

„Hej, ti, Poljak! Nacepaj drva! Donesi ugalj!“

Kasnije da vodim dete u školu i da idem posle nastave pred njega.

Kad je zbog nečeg ljuta, Meri stavi moje stvari, a nemam ih mnogo, u kofer i vikne:

„Poljak, marš u tvoju zemlju! Mnogo vas je u ovoj Britaniji. Gde god pođeš naletiš na nekog Poljaka.“

A nije tako. Mojih zemljaka je bilo najviše u Londonu. Šta ću, kud ću, pokupim se i kao prebijeno pašče odem na obalu mora i tako sedim i plačem.

Nekad je i cinik. Kaže mi:

„Ukrcaj se na neki brod pa idi u Stavanger. Možda će te neka usamljena, jadna, ružna Norvežanka prihvatiti.“

Detetu je dala ime Robert, a zovu ga Bob. Prezime nosi njeno devojačko Grem. Mene, naravno, nije ništa ni pitala.
Posle je sa jednom prijateljicom otvorila kafanu sa manjim restoranom, što se njenima nije svidelo. Kao ni njeno ponašanje prema meni. Tešili su me da će te njene ludosti vremenom da prođu. Ja, nisam. Narod kaže:

„Što dikla, navikla“.

Jedno popodne pan Janek me pozvao na piće i da upoznam tu njegovu „Krvavu Meri“. Bila je, i preko našeg očekivanja ljubazna. Pošto sam ja učitelj engleskog (teacher of English), donela mi je „Teachers Whiskey“, a suprugu „bloody mary“ (sok od paradajza sa Votkom)

„Eto, svakom svoje! Nasmešila se i ostavila nas.“

„Vidite, profesore! Ponaša se po sistemu vruće-hladno.“

Zna da sina obožavam, ali da sam, kako bi rekli šahisti, u neodbranjivom matu.

***

Naša letnja škola je završena. Pozdravio sam se sa svima, a panu Janeku savetovao onu narodnu „strpljen, spašen“.
Već 29. jula sam bio u „Letećem Škotlanđaninu“. Napustio sam ga u Grinzbiu, i tu sačekao voz za Donaster. To je industrijski grad u južnom Jorkširu, veličine našeg Sombora. Tu je u bolnici za mentalno obolele osobe bio jedan naš čovek. Trebalo je da ga posetim jer je bio ženin rođak.

Ekspresni voz koji ide od Londona do severa Škotske.

Dane Bursać je iz Like, iz nekog sela u brdima između Srba, Lapca i Gospića. Bio je to čovek smeđ, visok, jake građe, star oko šezdeset godina. Mene nije ni pogledao, mada sam se predstavio i njemu i upravniku bolnice dr.Henri Edemsu (Henry Adams). Čekali su me na ulazu u prostrani bolnički park.
Pošto Dane nije želeo da razgovara sa mnom, obraćao sam se samo doktoru. Rekao sam ko sam, ko me je poslao i kuda idem. Dok smo mi pričali, Dane je nedaleko od nas grabljama skupljao otkose nedavno pokošene trave. Potom ih je vilama ubacivao u traktorsku prikolicu.

***

„Gospodine doktore, poslala me Danetova sestra da vidim kako je, da li mu treba da mu nešto pošalje od kuće i kad će se vratiti.“

Doktor mi odgovori da se Dane povukao u sebe i da priča samo kad mora. Plaši se mene i misli da su me poslali da ga na silu vratim.

Pre vas je pre nekoliko godina bio i jedan njegov rođeni brat, baš iz vašeg grada. Izgleda da Dane nije bio zadovoljan vestima od kuće. Kaže da neće zbog stanja u porodici i pretnji nekih ljudi da se vrati. Želi da ostane ovde.
Onda se setim Miloša Crnjanskog i muke oko njegovog povratka. I njegovog stalnog straha da ga prate i progone.
Pozdravim se sa doktorom, a Dane me je ignorisao. Odem na voz koji me odveze do „Letećeg Škotlanđanina“ i vratim se u London.

***


I posle toliko godina često sam u mislima sa panom Janekom i našim Danetom. Pitam se kako imaju snage da žive usamljeni i nesrećni, nepoznati i nepoznati u dalekoj i tuđoj zemlji. Kako opstaju bez ikakve radosti utehe i zadovoljstva. Bez nade da će ikad da vide svoje roditelje, decu, bivše devojke, susede i poznanike, svoj zavičaj.
Ivo Andrić je pisao u „Ex Pontu“ da je čoveku najteže da je negde daleko, tamo gde mu nije mesto, i da su mu „dani koji prolaze uzaludni“. Taj osećaj „piše Andrić,“ dobro je poznat ljudima koji nisu našli svoje mesto „ili su ga izgubili“

Srđan Šerer, Apatin
Profesor engleskog jezika i prevodilac, 86

Fotografija: en.wikipedia


Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.

Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG Snaga prijateljstva – Amity, možete naći ovde: “Putujući spomenar“.