Srbija – Što starije, to tužnije?

U Srbiji žive 1.770.202 starije osobe, od kojih je svaka treća ispod ruba siromaštva. Ne treba biti vrstan matematičar da bi se došlo do poražavajućeg rezultata – čak pola miliona starijih ima mesečna primanja ispod svakog minimuma. Prenosimo tekst iz dnevnog lista Blic

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Malo je starih koji se mogu pohvaliti dobrim zdravljem, materijalnim statusom, životom u skladnim porodičnim odnosima. A u našoj zemlji, nažalost, ne postoji kultura starenja. Živimo u društvu koje je potpuno okrenuto mladima, a duh i telo koji u tom, populistički rečeno, trećem dobu podsećaju na mašineriju koja je zarđala, ne mogu da prate takvo ubrzanje.

„Starije osobe se marginalizuju, guraju u stranu i ne koriste se u dovoljnoj meri resursi u znanju i iskustvu koje oni imaju. Dok imaju novca i drugih materijalnih vrednosti da daju mlađima, dobri su, a kada to više ne mogu ili nemaju, onda nam ne valjaju. Dobri su dok pomažu mlađima u kućnim poslovima, dok obrađuju zemlju oko vikendica i donose namirnice sa nje, a kada se razbole, onda je situacija, u ne malom broju slučajeva, potpuno drugačija“, rekla je za dnevni list Blic Nadežda Satarić iz Udruženja građana Snaga prijateljstva – Amity.

Nije neobično i nesvakidašnje to da starije osobe odlazak u penziju doživljavaju kao prekid normalnog života. Poseban problem imaju stari ljudi koji prekinu radnu aktivnost, a nemaju nikakav hobi. Za novi period u životu oni ulaze potpuno nepripremljeni.

„Iako često dok rade kažu da jedva čekaju da odu u penziju, činjenica je da se prekidom radnog odnosa njihovo životno funkcionisanje dramatično menja. Posebno kod onih koji nemaju drugu vrstu okupacije“, objašnjava Aleksandra Janković, klinički psiholog.

Odlaskom u penziju, starije osobe računaju da će ući u mirniji period života, da bi se kasnije ipak suočile sa priličnom izolovanošću i usamljenošću. Jer, telefon koji je doskoro zvonio zbog radnih obaveza više ne zvoni, koga god da pozovu, taj neko je zauzet…

„Deca imaju svoja očekivanja, koja se, nažalost, svode na to da ih stari roditelji što manje opterećuju. Situacija je gora ako je bračni partner odsutan, ili preminuo. Tada nastupa veoma depresivna situacija, koja može da rezultira pravom depresijom“, upozorava Aleksandra Jankovićev.

Oni koji imaju dobra primanja, koji su materijalno situirani, imaju stabilne porodične odnose i druge društvene veze, a usput ih i zdravlje dobro služi, imaju dobar kvalitet života ili bar sve uslove da kvalitetno žive. Ipak, to kod većine nije slučaj.

„Najčešće se stariji žale na loš materijalni položaj i nemogućnost da sebi priušte normalne uslove za dostojanstven život u starosti. Oni koji žive sami žale se na usamljenost. Nisu uspeli da očuvaju stare socijalne veze i kontakte ili da stvore nove ako drage osobe nisu više među njima, a članovi šire porodice su rasuti po svetu ili na drugim lokacijama u Srbiji, u potrazi za boljim životom“, objašnjava mr Nadežda Satarić.

Prema mišljenju Vesne Tomić, socijalnog psihologa zadovoljavajući tretman u društvu za staru osobu znači pomoć na svakom nivou (fizička, novčana, zdravstvena…), ali podrazumeva i strpljenje i toplinu, pozitivnu emociju prema njima.

„S jedne strane, domovi za stare predstavljaju olakšicu, jer u tim ustanovama stare osobe dobijaju svu medicinsku negu i pomoć, međutim, u ta četiri zida, stari ne mogu da dobiju toplinu i ljubav“, mišljenja je  Vesna Tomić.

Odsustvo materijalnih mogućnosti dovodi dotle da ti ljudi ne mogu da, poput Amerikanaca, idu na krstarenja, putovanja, pa im i odlazak u banju predstavlja luksuz… Zato je važno napraviti kampanju protiv uzrasne diskriminacije, smatra psiholog Aleksandra Janković.

„Treba vratiti socijalno poštovanje, tako da osoba koja je vrsni stručnjak, bez obzira što je u penziji, može negde da nađe svoje mesto ili da bude ispoštovana“, objašnjava.

Odlaskom u penziju, stare osobe se izmeštaju iz svoje rutine. I to im veoma teško pada. Još ako (zbog bolesti ili porodice u drugom gradu) moraju da budu smešteni u dom za stare, svakodnevica im postaje još teža. Smeštaj u državnim domovima mogu da koriste ako lično oni, ili njihova porodica, nisu u mogućnosti da na drugi način organizuju zbrinjavanje u kućnim uslovima. U privatne domove mogu da se smeste ako imaju novca.

„Svako izmeštanje iz rutine za stare ljude je mnogo teško. To je jako lično jer uz doživljaj da ih je porodica možda odbacila, posebno u tradicionalnim sredinama, u manjini su oni kod kojih postoji mogućnost da dom dožive kao mesto gde su okruženi sebi sličnima“, kaže psiholog Aleksandra Janković.

A ono što se jako često javlja, kako naglašava Vesna Tomić, jeste da kada se stare osobe prebace u institucije (bolnice ili domove), vrlo često upadaju u demenciju.

„Zbunjeni su, ne znaju šta se dešava… Bez obzira da li je demencija pre toga bila izražena kao medicinski problem ili nije, dolazi do zbunjivanja. Neki se iz te demencije izvuku, ali mnogi, nažalost, tamo ostanu“, kaže Vesna Tomić.

Domove za smeštaj koristi oko 15.000 – 16.000 starijih na nivou jedne godine.

„Kapaciteti u državnim ustanovama za smeštaj odraslih i starijih su oko 9.000 mesta u 42 državne ustanove, a oko 4.000 mesta u oko 120 privatnih licenciranih privatnih ustanova. Ukupni kapaciteti za smeštaj starijih su za ispod jedan odsto, a prema procenama, potrebe su za oko dva do tri odsto starijih“, kaže Nadežda Satarić.

Usluge gerontodomaćica koristi tek nešto više od 15.000 starijih u 120 lokalnih samouprava u Srbiji. Nažalost, više ih ima u gradskim nego u seoskim sredinama, mada nedovoljno i u jednim i drugim.

„Na teritoriji grada Beograda, Gerontološki centar broji 647 gerontodomaćica koje svakodnevno pomažu u 2.383 domaćinstva“, za Blic kaže direktor Gerontološkog centra dr Srđan Dimitrijević.

Sredstva koja stari dobijaju putem socijalne pomoći, nažalost, veoma često nisu dovoljna ni za suvu egzistenciju. Sa njom mogu da plate dažbine državi i da kupe nešto malo da pojedu. I to je to. Socijalna pomoć, praktično, nikoga od njih ne izvlači iz siromaštva, već ih samo „održava u životu“.

„Novčana socijalna pomoć u Srbiji za jednočlano staračko domaćinstvo je 9.939 dinara na mesečnom nivou. Prima je oko 10.000 osoba starijih od 65 godina, iako potrebu za njom ima još najmanje oko 100.000 osoba“, objašnjava Nadežda Satarić.

Dakle, ako gledamo visinu ove pomoći u odnosu na visinu linije siromaštva, ona nije na zadovoljavajućem nivou.

„Prag rizika od siromaštva u 2016. godini iznosio je 15.416 dinara za jednočlano domaćinstvo. To znači da oni koji imaju ispod tog iznosa žive u siromaštvu“, naglašava Nadežda Satarić.

A ako se iznos novčane socijalne pomoći gleda u odnosu na iznose penzija, onda i ne možemo mnogo da se žalimo, jer su i penzije niske – oko 105.000 penzionera prima penzije niže od 10.000 dinara i još 371.000 njih ima penzije između 10.000 i 15.000 dinara. Nažalost, iznosi novčane socijalne pomoći ni ne mogu da budu veći jer su penzije niske, te ne bi imalo nikakvog smisla da neko ko nije uplaćivao doprinose za penziju prima više od onoga ko je to činio.

Prema podacima Izveštaja o radu Gradskog centra za socijalni rad u Beogradu za 2017. godinu, na evidenciji je bio 1.101 korisnik socijalne pomoći starosti 65 godina i više.

Starije osobe koje primaju novčanu socijalnu pomoć imaju povlastice na plaćanje troškova električne energije i komunalnih usluga. Ne plaćaju participaciju za lekove koji idu na recept i participaciju za lekarske preglede. Zavisno od lokalnih samouprava i njihovih odluka, starije osobe imaju povlastice u korišćenju gradskog, a ponegde i međugradskog prevoza, ali i u korišćenju usluga biblioteka, pozorišta i drugih kulturnih manifestacija.

„Takođe, imaju pravo na jednokratnu novčanu pomoć u slučaju krajnje potrebe. Penzioneri u Beogradu i još nekim lokalnim samoupravama imaju senior-kartice uz koje mogu da ostvare popuste i do 10 odsto određenih dana u mesecu u nekim trgovinskim lancima i apotekama. No, starijim osobama su najpotrebnije veće penzije i minimum materijalne sigurnosti za one koji ih nemaju, pa će oni onda sami sebi da priušte što im je potrebno“ smatra Nadežda Satarić.

Svi oni koji stare sami, bez najbližih pored sebe, najviše strahuju od „pada negde napolju“, odakle neće moći da ustanu i potraže pomoć. Seoske zdravstvene službe, ako ih u malim mestima uopšte i ima, obično su kilometrima udaljene od njihovih kuća. A sa godinama, usamljenosti se pridružuju i povišen pritisak, bolesti srca, demencija…

„Usluge zdravstvenih ustanova pristupačne su starijima koji su pokretni i koji mogu da dođu do zdravstvene institucije, odnosno apoteke. Pristupačne su i onima koji imaju novac da plate participaciju za lekove, laboratorijske analize, da plate lekove koji ne idu na recept ili da plate specijalistički pregled u privatnoj klinici ako im je baš hitno pa ne mogu da čekaju na red na pregled u državnoj ustanovi“, kaže Nadežda Satarić.

S druge strane, u ruralnim brdsko-planinskim sredinama gde su najčešće zatvorene zdravstvene stanice i gde lekari ne dolaze redovno da budu na usluzi starima koji su ostali tamo da žive, stare osobe imaju velikih problema.
A u banju, koja im je za oporavak ponekad od vitalnog značaja, teško mogu da odu u privatnoj režiji. Fond PIO omogućava penzionerima sa niskim primanjima, a kojima su lekari preporučili rehabilitacione tretmane da jednom u četiri godine mogu da odu besplatno u neku od banja.

Prema istraživanju Crvenog krsta Srbije, oko 20 odsto starijih osoba pretrpelo je neki vid nasilja u prethodnoj godini.

„Među ukupno 23.218 slučajeva nasilja prijavljenih centrima za socijalni rad u 2016. godini, svega u 3.050 slučaja žrtve su bile osobe sa 65 i više godina, a među njima češće žene. Dakle, minimalni broj prijava, a samim tim i šansi da se žrtve zaštite“, smatra Nadežda Satarić.

Stari nasilje ne prijavljuju iz više razloga. Najčešće, nažalost, zbog toga što su nasilnici uglavnom osobe koje su im bliske, iz kruga porodice ili oni koji im pomažu (negovatelji). Ne znaju kome i kako da prijave ili nemaju mogućnosti da to učine. Možda su izgubili poverenje u službe zaštite da će im stvarno pomoći, ako su ranije prijavljivali nasilje, pa je nasilnik samo opomenut i ništa se suštinski nije promenilo.

„Najčešće su prisutne razni oblici psihičkog nasilja i/ili emocionalnog nasilja (počev od verbalnog zastrašivanja, ponižavanja ili ismevanja, pa neverbalnog – ignorisanja, izolovanja od prijatelja i dragih osoba ili aktivnosti). Zatim, tu je zanemarivanje potreba starije žene: nedostatak adekvatne ishrane, obuće, odeće, sredstava za higijenu, pomagala; kada im nije pružena neophodna nega i pomoć; kada joj nameću odgovornosti i obaveze koje nisu u skladu sa njenim psihofizičkim stanjem“, objašnjava Nadežda Satarić.

Prisutno je i fizičko nasilje – u 2018. godini među 25 ubijenih žena u Srbiji u porodičnom nasilju deset njih su starije žene (koje imaju 60 i više godina). Njihove ubice u tri slučaja su sinovi, u tri kćeri, u dva njihovi unuci i u dva partneri.

„Prošle godine donet je novi Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, koji ima preventivni karakter. Nasilnik se odmah po prijavi, najčešće izmešta iz stana do 48 sati, kako bi se smirilo stanje u porodici, bez krivične prijave. Sud može da produži meru izmeštanja iz stana i do 30 dana, a i dalje da ne piše krivičnu prijavu prema počiniocu. Ovo je važno da stariji znaju, zbog prijava nasilja, jer oni uvek strahuju da će, u slučajevima kada su nasilnici njihovi najbliži, oni krivično odgovarati ili ići u zatvor, pa zato, između ostalog, i ne prijavljuju nasilje“, zaključuje Nadežda Satarić.

Po Šekspiru, starost je zima života. Hladna, ali kristalno jasna. Smirena, i ako se znaju koristiti njene prednosti – lepa. Pojedina najveća dela u nauci i umetnosti kreirana su u godinama nakon osamdesete. Uostalom nije bitna hronološka, već biološka starost.

Pokojni akademik dr Dušan Kosović, koji je više od četiri decenije živeo i radio u Americi i afirmisao se kao stručnjak antiejdžing medicine ili medicine protiv starenja, rekao je svojevremeno:

„Starenje je proces oštećenja ili trošenja organa i ćelija u svakom živom organizmu. Postoje dva pristupa teoriji starenja. Prema jednom, starenje je programiran proces, dok je prema drugom, starenje u suštini incident.“

„Ako se prihvati prva teorija, onda se na starenje gleda kao na biološki časovnik kojim su vremenski utvrđene pojedine promene u ljudskim organizmu, pa se tako može tačno ustanoviti kada dolazi do oslabljenog sluha, pada nivoa kalcijuma u kostima, pada hormona, smanjenja funkcije pluća i slično. Prema teoriji starenja kao incidenta, organizam se sam od sebe, pukom funkcijom življenja troši, što dovodi do oštećenja ćelija i gubljenja njihove vitalnosti da se same od sebe oporave, odnosno revitalizuju. Većina ljudi pokušava da odbaci razmišljanje i razumevanje starenja i smrtnosti. Shvatanje i prihvatanje neumitnosti tog procesa, međutim, trebalo bi da bude stimulans za duhovno buđenje i zrelost.“

Osmislio sam meru po kojoj mogu pouzdano da odredim da li neka osoba stara ili ne. Ta mera je radoznalost. Smatram da tamo gde radoznalost prestaje, starost počinje. Zrele godine donose razložnije i razboritije rezonovanje o svemu što se tiče čovekovog postojanja, njegovog života u prošlosti i sadašnjosti. Na posletku, onaj ko zaboravi da se raduje, da se igra, da se smeje, taj je već starac. Onaj ko je izgubio radosti života i vrednosti življenja, taj je već star. U plemenitosti, u kulturi, u kultivisanosti – sadržana je strategija života starih lica“, rekao je dr Dušan Kosović.

Rad, stvaralaštvo produžuju vek: Platon i Gete, Leonardo i Ticijan, Lav Tolstoj i Viktor Igo, Desanka Maksimović i Konjović… živeli su dugo i do poslednjeg daha – stvarali.

Izvor: Blic
Fotografija: Chat Des Balkans, „Watching You in the Dark“