Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2017. Snežana (Beograd): Put u inostranstvo

Snežana (Beograd): Put u inostranstvo

Snežana (Beograd): Put u inostranstvo

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: San Dijego, Kalifornija

Priznali ili ne, verujem da nema običnog čoveka koji nikada nije poželeo da vidi Ameriku, svestan da je to samo pusti san. Meni se to 2004. godine, interesantnim spletom okolnosti, desilo. A ta uvertira i celo putovanje su gotovo interesantniji od samog boravka u San Dijegu.

Bilo je otprilike ovako: negde sredinom maja te godine pozove me na kafu drugarica sa kojom se nisam videla duže vremena. Nađosmo se jednog popodneva u restoranu i između ostalog mi kaže kako je dobila poziv da u San Dijegu prisustvuje značajnom američkom kongresu i to kao jedna od pet naučnika pozvanih iz Evrope.

Naravno, bila sam oduševljena njenim uspehom, ali sam joj još više zavidela što ide u San Dijego, što sam joj u varijanti „Blago tebi“ i rekla. Na to dobijem pitanje: „A da li bi ti pošla sa mnom?“. Ja to shvatim kao šalu i odgovorim da naravno bih. Ona kaže da me pita ozbiljno, ja odgovorim da i ja mislim ozbiljno, samo ne znam kako bih to finansijski izvela. Dalje me pita, ako ona obezbedi sredstva, da li bih išla sa njom. Ja i dalje shvatam celu stvar kao šalu, i kažem da naravno bih. Ona pita – ozbiljno, ja kažem „Da“. Kaže, javiće mi sutra. Ja u neverici, ali i u sjajnom raspoloženju vezanom za samu ideju, ukućanima pričam o dogodovštini.

Sutradan se javlja i kaže da je obezbedila veći deo potrebnih sredstava, a ja imam jedan sat na raspolaganju da se odlučim da li stvarno idem, jer mora da potvrdi rezervacije za avion i hotel. U deliću sekunde, potpuno impulsivno i iracionalno donosim odluku i kažem – idem. Pita ona – kako. Ne znam kako, ali idem. Ona pita – šta ćeš za vizu, kažem – to je moj problem.

Onda dolaze dani ludila kako i gde pozajmiti novac, prepiska sa mojim američkim poznanicima sa molbom da mi pomognu oko vize. Da ne dužim, vizu sam imala u roku od sedam dana, za sredstva je išlo malo teže. Dobrostojeći prijatelji na koje sam računala za pozajmicu, nisu se pokazali, ali neki kojima bih se samo u krajnjem očajanju obratila, ne samo da su mi pozajmili nego, srećni zbog mene i prilike koja mi se ukazala, i poklonili.

Ako slučajno ovo budu čitali prepoznaće se, a ovom prilikom im se još jednom mnogo zahvaljujem što su mi omogućili da steknem jednu od najlepših uspomena iz svog života.

I jednog lepog junskog dana, eto nas zorom ranom na beogradskom aerodromu. Ja sam veoma uzbuđena, predstoji mi prvi dugačak let u životu. I moram priznati, bojim se. Nije isto leteti sat-dva ili 12 sati.

Prolazimo aerodromske procedure i već smo na pola puta ka avionu čije sletanje je već najavljeno, kada sa razglasa pozivaju putnike Lufthanse na letu za Minhen (gde se preseda za LA), da se jave na šalter. Svi stojimo u čudu uključujući i aerodromsko osoblje, ali u grupi krećemo nazad. Dobijamo obaveštenje da je došlo do kvara na avionu i da se on se vraća za Minhen, ko može neka odloži let za sutra, ostale će rasporediti drugim kompanijama.

Mi odlučujemo da se vratimo sutradan. Nije nam prijatno, ali obe ćutimo. Znate, kad od starta krene naopako… Sutradan dolazimo ponovo, ali maršruta se unekoliko menja, letimo za London. Let treba da traje oko tri sata.

Stižemo do Londona, najavljuje se sletanje za 15 minuta. A onda ulazimo u maglu da se ne vide krila aviona, čuje se neko čangrljanje, vreme prolazi, niko ništa ne javlja. U avionu tajac. Posle nekih pola sata kruženja i jednog jakog bočnog udara vetra koji je prosto zaneo avion, obraća nam se pilot i kaže da smo verovatno primetili da je bilo nekih problema, točkovi su se zaledili pa smo morali da kružimo dok se led nije otopio i za par minuta slećemo na Hitrou.
Mislite da je kraj avanturi? Nije!

Nastavak putovanja je predviđen za 17 časova. Muvamo se po aerodromu, pijemo kafu, ja kao pušač povremeno odem u one njihove staklene kaveze da zapalim cigaretu, a nervoza u meni raste jer sada ide ono pravo –11,5 sati leta do Los Anđelesa.

Vreme odmiče, opet neko zakašnjenje, niko ništa ne javlja. U neko doba moja drugarica odlazi da se raspita o čemu se radi i dobija informaciju da se popravlja točak aviona i da krećemo uskoro. Sad se već stvarno pitam šta mi je sve to trebalo, ali nemam kud. A moja drugarica koja se u tom periodu svog života više vozila avionom nego ja tramvajem, kaže da joj se tako nešto nikada nije desilo.

Konačno poziv za ukrcavanje. Let do Los Anđelesa protiče fantastično, za ne verovati–11,5 sati leta bez i jedne jedine turbulencije i konačno čvrsto tlo pod nogama.

Kraj avanture? Ne! Kako smo iz Londona u startu kasnili skoro dva sata, imamo samo 20 minuta da prođemo proceduru za ulazak u SAD, podignemo prtljag i uhvatimo naredni avion za San Dijego. Nemoguća misija – mi onako po srpski, uz izvinjenja na engleskom, protrčavamo pored bukvalno 200-300 ljudi, primaju nas preko reda, onda novo iznenađenje – njenog prtljaga nema, stići će verovatno narednim letom.

U međuvremenu, avion za San Dijego odlazi, a nas posle izvesnog vremena smeštaju u tzv. šatl – neki džip, naravno o trošku kompanije i umesto da budemo na odredištu za 15-20 minuta, vožnja traje dva i po sata. Vozi jedna prilično krupna crnkinja.

Ja sam se jako obradovala jer mi je bilo dosta aviona i mislila sam da ću malo uživati da sa zemlje vidim ono što se ne može videti iz vazduha. Međutim, stres koga nisam ni bila svesna uzeo je svoj danak i ja sam u šatlu zaspala čim smo krenuli sa aerodroma. Do dana današnjeg ne mogu da prežalim što sam propustila priliku da vidim Los Anđeles noću, ali nije bilo sile koja je mogla da me natera da se probudim i progledam.

U naše odredište – San Dijego stižemo oko jedan sat po ponoći po njihovom vremenu (što je devet sati iza nas). Šatl nas ostavlja pred aerodromskom zgradom i odlazi. Novi šok – zgrada aerodroma je zatvorena i nigde u vidnom polju nema žive duše, ali se po nizu žutih taksija poređanih ispred aerodroma ipak da zaključiti da poneki avion sigurno mora da sleti i u toku noći.

Prvi vozač u tom redu je jedan veoma korpulentan crnac. Izuzetno uredan, uljudan i zgodan čovek srednjih godina, odelo, kravata, namirisan, odvezao nas jena odredište.

Usred noći i sa par sati zakašnjenja, stižemo u hotel “Ramada Gaslamp” ali “naša” soba je već izdata. Smeštaju nas u trenutno jedinu slobodnu, za pušače na trećem spratu, što je kod njih već tada bilo skoro ponižavajuće (mada je meni posle svih uzbuđenja od prethodna dva dana, to izuzetno odgovaralo). Sutradan dobijamo tu “našu sobu”na 5. spratu, gde ostajemo narednih devet dana.

Prva informacija odnosno upozorenje koje smo zvanično dobile na recepciji hotela čim smo se prijavile bila je da nije preporućljivo da idemo dalje od 7. avenije, jer posle toga počinju crnačka i gej naselja i tamo više nije bezbedno. Verovale smo i nismo proveravale.

Izgubljeni prtljag moje drugarice je stigao tek trećeg dana našeg boravka, kada je njen kongres već počeo. U međuvremenu je naravno morala u šoping – ne možete ići u farmerkama i patikama na kongres na kome predstavljate svoju zemlju, imate prezentaciju i kome prisustvuje nekoliko hiljada ljudi iz celog sveta. Kongres je američki utoliko što su predavači i prezenteri stručnjaci i naučnici iz cele Amerike, ostalo je publika koja je došla sa svih krajeva planete da nešto novo čuje i nauči.

Sam grad San Dijego se nalazi na obali Pacifika na krajnjem jugozapadu Amerike nedaleko od granice sa Meksikom, drugi je po veličini grad u državi Kaliforniji i smatra se jednim od najlepših gradova SAD. Ima nešto preko 1.300.000 stanovnika. Poznat je kao i “Rodno mesto Kalifornije” (Birthplace of California) jer je bio prvo organizovano i trajno evropsko odnosno špansko naselje na ovom prostoru s obzirom da je od 1769.-1821. godine pripadao španskoj imperiji, zatim u raznim previranjima koja su usledila i menjala geopolitičku kartu ovog dela sveta, do 1848. bio je deo Prvog pa Drugog meksičkog carstva, kada biva pripojen SAD.

Pored toga što je poznat kao velika ratna luka (nisam mogla ni da zamislim kolike su to grdosije od brodova dok nisam uživo stala blizu jednog), nabrajanje znamenitosti i zanimljivosti grada bi zauzelo kompletan prostor namenjen ovoj priči, a par dana boravka, pogotovo kada ste tamo prvi put, nije dovoljno da se vidi ni delić onoga što ima da ponudi. Najpoznatije turističke atrakcije su: Balboa Park, SeaWorld, Zoo Safari Park, San Diego Zoo (koji se smatra jednim od najlepših u svetu), Air&Space Museum i puno drugih muzeja, prepoznatljivi Coronado Bridge, gigantski i istorijski drveni Roller Coaster iz 1895. godine, šuma eukaliptusa, ogromni i fantastično uređeni golf tereni, lepe plaže i mesto gde sam provela najveći deo svog vremena jer mi je to bilo najbliže i nekako sam se osećala najbezbednije, Seaport Village, o kome ću kasnije pričati malo opširnije.

Dobar deo znamenitosti grada se može obići jednim prelepim starim autobusom koji se zove Old Town Trolley. Pre nego što sam ga ugledala, prvo sam u daljini čula neki motor koji brekće i stenje, a kad je prošao pored mene, ostavio je za sobom oblak dima koji se razilazio još nekoliko minuta nakon što se “Vozi Miško” izgubio iz vidnog polja. Tako sam registrovala još nešto što mi je u startu promaklo: San Dijego je pun automobila, a nigde da se oseti miris benzina. Kako je Beograd u to vreme još uvek bio pun “oldtajmera”, a ja nisam imala prilike da putujem u urbanije zemlje, za mene je to stvarno bio “a-ha doživljaj”.

Vraćam se na“Ramadu”: ovaj hotel se smatra istorijskim zdanjem i prvi je luksuzni hotel koji je San Dijego dobio još 1915. godine. Smešten u 6. aveniji i udaljen par stotina metara od obale Tihog okeana i isto toliko od njihovog čuvenog Convention Centra koji je na samoj obali Pacifika gde se održavao kongres zbog koga smo se moja drugarica i ja, svaka iz svojih razloga, zaputile “preko sveta”. Za američke pojmove, spada u staro zdanje, a u prospektu posebno ističu kao znamenitost da se u njemu nalazi i najstariji lift u celom gradu.

Na vrhu hotela je velika otvorena terasa oivičena žardinjerama sa nešto cveća i zelenila, opremljena suncobranima i dekorativnim belim stolovima, stolicama i dvosedima. Tu nema usluge već donesete sami iz restorana šta vam prija i uživate u fantastičnom pogledu koji se odatle pruža na dobar deo grada. Na toj terasi sam započinjala i završavala svaki dan isprobavajući kafe sa raznoraznim dodacima tipa cimeta, čilija, mente i drugih začina koji su mi nepoznati. Takođe sam saznala od jednog ljubaznog Amerikanca da sirene koje su zavijale na sve strane, ne znače jurnjavu policije i kriminalaca i lupanje kola, već da je u pitanju manifestacija “Nedelja Vatrogasaca”. Bi mi lakše pri duši.

Odmah iza ugla “Ramade”, na potezu između 4. i 5. avenije je Macy’s Shopping Mall. Da li je i koliko taj mol poznat ili se razlikuje od ostalih ne znam, ali gotovo da nema filma čija se radnja odvija u San Dijegu, a da bar neka scena nije tamo snimljena. Međutim, fasciniralo me je to što je on sred leta izgledao kao da smo pristigle za Božić. Figure od šimšira oblikovane u vilin konjice, mede, zeke, patuljke, ošišane pod konac kao da neko sedi pored i štricne svaki put kada nekom listiću slučajno padne na pamet da promoli vrh više nego što treba. A sva ta zelena dekoracija je očigledno cele godine okićena novogodišnjim svećicama i osvetljena lampionima.

Pored toga što je grad noću raskošno osvetljen i divno je za posmatranje, mnogo više me je fascinirala jedna prirodna pojava koja ima veze sa izlaskom Sunca i stalno prisutnim modrim oblacima koji sami ne menjaju boju (nema ih u nijansama kao kod nas – bar u vreme našeg boravka), ali bukvalno menjaju boje građevina. Zgrade koje su, inače, u osnovi svetle, kako jutro odmiče dobijaju prvo svetložućkastu boju koja do podneva postaje intenzivna topložuta, dok popodne i predveče ponovo počinje da bledi. Ali još je neobičnije što delovi zgrada koji su u senci, budu plavi. Pretpostavila sam da je u pitanju optička varka pa sam fotografisala jednu prelepu kolonijalnu građevinu – i gle čuda – i na fotografiji, donji deo fasade je plav, a gornji u toj prelepoj žutoj boji.

Moj prvi veliki kulturološki šok usledio je već prilikom naše prve večernje šetnje duž 5. avenije pa prema obali. Za nas je jako neobičan prizor kada na malom prostoru, a u velikom broju, vidite ljude svih rasa – bele, žute, crne, crvene, čokoladaste… Neverovatna slika… Odmah mi se nametnulo pitanje kako je moguće sve te baš kulturološke različitosti pomiriti a da funkcionišu, da se ne ometaju, ne ugrožavaju jedna drugu… Tu mi je definicija demokratije došla u pitanje jer stvar je čini mi se, bez “čvrste ruke” prosto nemoguća. Jedini logičan zaključak koji sam mogla da izvedem je da imaju “demokratski” mehanizam kojim postižu da se neka pravila poštuju bez obzira odakle dolazite, kom se bogu molite, kako se oblačite, koju muziku slušate… Kada bi se svakome pustilo na volju da živi po svome, pre ili kasnije bi prošli kao naša bivša Juga. Samo što ta velika zemlja može sebi da dozvoli da ima i sprovodi svoju definiciju demokratije.

Druga i treća stvar koje su mi privukle pažnju u toj istoj ulici, koja se u večernjim satima pretvara u pešačku zonu, bile su jako veliki broj izrazito debelih ljudi i veliki broj invalida u kolicima. Kada sve to vidite pojedinačno prosto primetite ili ne, ali kada dobijete koncentrat, slika je mnogo upečatljivija.

Pušenje je naravno zabranjeno u svim zatvorenim prostorima, a što se tiče restorana, provereno je bar tada bilo dozvoljeno u baštama italijanskih i istočnjačkih restorana kojih ima u izobilju, ali dosta ljudi puši idući ulicom. Opušaka, a ni drugih nama tako dragih rekvizita za bacanje gde im mesto nije, jednostavno nema. Kao ni grafita po zgradama. Možda ja malo idealizujem, ali to je ono što sam videla – uz napomenu da sam se kretala samo po strogo poslovnom centru grada.

Porcije u restoranima su veoma obilne, tako da smo uglavnom uzimale po jednu i delile i bilo nam je više nego dovoljno. Cene hrane su i za naše pojmove, bar na ovim “običnim” mestima, sasvim prihvatljive, međutim, neke druge stvari su za nas prosto nepojmljive. Npr. ulaznice za muzeje i poseta zoološkom vrtu iznose oko 70 dolara . Feniranje kose –sreća moja što nisam imala zakazano i nisam sela na tu stolicu – 300 dolara. Dva puta sam proveravala da li sam dobro razumela.

S obzirom da sam preko dana bila sama jer je moja drugarica bila na kongresu, radijus kretanja mi je bio ograničen. Otpratim nju do Convention Centra, zatim se ogromnim pokretnim stepenicama popnem na vrh te zgrade koja kao i naš hotel ima svoju terasu koja gleda na Marina Bay prepun čamaca, jedrilica, jahti, brodova, i deluje neverovatno, ali gotovo sve su bele, što u kontrastu sa plavetnilom mora, daje fantastičnu sliku. Malo uživam u pogledu na pučinu, pristanište i stotine galebova koji kruže i nadleću tražeći, naravno, hranu. Zatim, pre nego što siđem na obalu Pacifika (ja na obali Pacifika – zvuči nestvarno), prođem kroz prelep park koji okružuje luksuzni hotel “Marriot Marquis” i zaputim se u Seaport Village.

Jednom sam dozvolila sebi da uđem u predvorje ovog hotela i ostala sam bez daha. Pored enterijera koji sam imala prilike da gledam samo u filmovima, kroz veliki stakleni zid vidi se bazen namenjen samo njihovim gostima, i odjednom imate utisak da se nalazite na Plitvičkim jezerima: stene koje se izdižu do nivoa bar prvog sprata, prirodno zelenilo, puzavice, nahereno drveće, vodopadi i onda – zeleni bazen. Ne znam koliko treba da bude dubok džep koji to može sebi da priušti.

Seaport u prevodu znači morska luka, a village je selo. Znači to bi bilo selo-luka na obali mora. Međutim, to je jedan veliki, slikoviti i bajkoviti park, sjajno osmišljen kao grad u minijaturi. U raskošnom zelenilu palmi i drugog drveća koje ne poznajem, potpuno uklopljeni u ambijent smešteni su perivoji i niz kućica u španskom i viktorijanskom stilu i svaka od njih je galerija, prodavnica suvenira, restoran, kafić…

Park je kompletno popločan veoma zanimljivim kamenom bele, svetlo sive i roze boje, ispresecan “rečicama” u kojima vidite stene, drvene mostiće, patke i plovke, mnoštvo biljaka što u vodi što pored. Betonske žardinjere prepune raskošnog cveća sa pažljivo uklopljenim bojama, božanstvene fontane, a autentični i u prirodnoj boji drveta burići koji se nalaze u svakom mogućem uglu – to su kante za smeće koga jednostavno nema. Volela bih da slično izgleda naš Kalemegdan.

Kroz ovu lepotu možete se provozati starinskom belom kočijom sa pokretnim krovom, koju vozi kočijaš u narodnoj nošnji, a vuče je jedan prelepi, izrazito krupan beli konj.

I za kraj ove priče, pretposlednjeg dana boravka, vozom stižem u Los Anđeles da posetim, pa slobodno mogu reći prijatelje – jer su se tako pokazali, i bez čije pomoći u ono vreme ne bih imala ni teoretsku šansu da za tako kratko vreme dobijem vizu. Idem u posetu na Keck University of L.A. Zoe-Anne koju sam kao i ostatak ekipe upoznala službeno februara te godine u Beogradu (i bila im domaćin – da ne kažem domaćica jer nije adekvatan termin), čeka me na Union Station-u negde u centru L.A. Ljubimo se kao najbolje prijateljice koje se nisu dugo videle, a nismo ni očekivale da ćemo se ikada više u životu uživo sresti.

Zoe me vodi prvo na jutarnju kafu u luksuzni Millennium Biltmore Hotel koji se nalazi tačno preko puta čuvenog Pershing Square-a, koji nam je takođe poznat iz mnogih filmova (uglavnom se tu u varijanti filmskih ucena, vrši primopredaja novca u kesama koje treba ostaviti u kantama za smeće).

Hotel je fantastičan, a pored prospekata dobila sam i listing od oko 220 filmova, uključujući “Kazablanku”, koji su delom u njemu snimani. Međutim, kao i svugde, i tu je pušenje zabranjeno. Posle obilaska i fotografisanja enterijera, pitam je možemo li tu kafu popiti negde gde mogu da zapalim cigaretu. Ona iznenađena, ali kao dobra domaćica, vodi me negde u neposrednu blizinu gde se jako dugačkim pokretnim stepenicama penjemo do otvorenog prostora u nivou drugog sprata, sa otvorenim ukrasnim bazenom i letnjom pozornicom za večernja zbivanja. Kafu uzimamo u plastičnoj ambalaži i pijemo je za plastičnim stolom. Godinama unazad se pitam koja normalna osoba bi se zarad jedne cigarete odrekla jedine prilike u životu da odsedi i udahne vazduh u prostoru u kome su boravila najveća svetska imena. Eto– ja!

Zatim odlazimo do Univerziteta gde nas čeka profesor. Tu sam počastvovana obilaskom službenih prostorija, upoznavanjem i satom vremena priče sa koleginicom koja je tamo radila isti posao kao i ja u Beogradu i na kraju ranim ručkom u univerzitetskom restoranu. Tu sam mojim dragim domaćinima uručila i neke sitne poklone koje sam im ponela iz Beograda. Zoe je dobila ručno rađenu tkaninu koju je tkala moja prijateljica- industrijski dizajner, a profesoru sam ponela, opet iz radionice moje prijateljice, jedno ručno preparirano i oslikano uskršnje guščije jaje sa likom Bogorodice i drvenu vazu sa ručno rađenim duborezom.

Potom smo Zoe i ja otišle podzemnom železnicom do Holivuda, do Sunset Boulevard-a koji me je, moram priznati, nekako razočarao. Videla sam zgradu Kineskog pozorišta koje je začetak Holivuda, fotografisala stope Hemfri Bogarta i Ričarda Vidmarka, tu smo se se muvale sa gomilama turista, eventualni budući glumci izvodili nekakve horor performanse koji mi se ni malo nisu dopali, ali u svoj CV mogu da upišem da sam bila tu.

I veliko finale koje me je zaista oduševilo: u predvečerje stižemo do zdanja sačinjenog od odbačenih avionskih krila, studio Volta Diznija. Opet ogromne pokretne stepenice, nivo drugog-trećeg sprata i predivan park na naličju fasade. U parku, pored divnog zelenila, nama malo poznata ali prelepa fontana u obliku rascvetale ruže, od plavo-belog kamena iz Delfta – Holandija, koju je njegova supruga Lilijan dala da se napravi u čast filmskog velikana a njenog pokojnog supruga.

I evo nas ponovo na aerodromu, na putu za Beograd. Sada sam iz nekog razloga mnogo opuštenija, a prvu tableticu za smirenje uzimam tek posle pet sati leta. Ovaj povratni koridor je malo džombastiji nego onaj pri odlasku, pa su i turbulencije učestale. Međutim, to me više uopšte ne uzbuđuje. Bila sam gde sam htela, videla sam što sam mogla, pa dalje kako bude. Osećam se fenomenalno, duša mi je puna utisaka. Letimo satima po danu, onda se smrkne, noć bude sat vremena, pa opet sviće (promena vremenskih zona). Kroz prozor aviona fotografišem veličanstveni izlazak Sunca negde iznad Grenlanda. Boje nestvarne.

Stižemo u Minhen, a potom i u Beograd bez ikakvih problema. Oni koji putuju često verovatno misle da preterujem sa utiscima, ali kada vam je to jedini takav doživljaj u životu, to je dragoceno.

Snežana Dedović, Beograd