Pesma sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja putopisna pesma“.
Ja prelazim reku Drinu,
idem, braćo, u Krajinu,
da obiđem rodno selo Suvaju, svoju dedovinu,
lepu Unu i Grmeč planinu.
Prolazim kroz Hrvatsku,
nekad davno, republiku bratsku.
Kad sam stig’o do Novoga grada,
eto, braćo, tu tuge i jada.
Sva su podgrmečka sela opljačkana, popaljena, uništena.
Svom ognjištu u Suvaji što prilazim bliže
srce tuga steže, suza suzu stiže.
Oj braćo moja, sestre, roditelji mili
na ognjištu našem mi smo srećni bili.
Imali smo što nam srce želi,
sad po svetu molimo da nam se udeli.
Razišla se rodbina po celome svetu,
kao pčele u proleće po šarenom cvetu.
Oluja sa napadima na srpsku krajinu nije stala
dok Srbe nije iz Krajine proterala.
U Grmeču, po drveću nema više ptica,
ne čuju se pesme mladih čobanica,
ni na Uni više nema vodenica.
Od Bihaća pa do Sanskog Mosta
mnogo je srpskih sela uništeno, popaljeno
baš ni jedna kuća čitava ne osta.
Prolazim kroz selo Hašane,
gde je Branko Ćopić rođen
i gde je provodio mladalačke dane.
Selo Hašani je uništeno.
Od Brankove kuće ostala je zidina oskrnavljena,
a na zidini Brankova bista razbijena.
O, Branko, krajiška kruno mila,
opet se Petrovačka cesta dogodila.
Ha Petrovačkoj cesti, na traktorima
hiljade izbeglica u koloni,
njih su bombardovali hrvatski avioni.
Mnoge izbeglice na Petrovačkoj cesti
život su ostavile,
a za ništa nisu krive bile.
Izgoreli su traktori
i na njima mnoge izbegličke stvari
za to danas niko i ne mari.
Srbija, naša majka mila, raširila je svoja krila,
izbeglice mnoge iz Krajine spasila.
Oj, Srbijo, voljena naša druga mati,
svaki Krajišnik će te do kraja života
drugom majkom zvati.