Početna Draganova nagrada Petar (Brčko, BiH): Skok preko bare

Petar (Brčko, BiH): Skok preko bare

Petar (Brčko, BiH): Skok preko bare

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Fotografija: Atlanta, Džordžija, SAD

Tanja, ask Piter!“, čuo sam opet kratku uobičajenu rečenicu koju je Teri po ko zna koji put upućivao djevojci koja je sjedila s nama u istoj kancelariji i bila službeni prevodilac.

Teri je bio šef američke ekipe za uspostavljanje lokalne administracije u mjestu koje je u arbitražnom postupku, poslije katastrofalnog građanskog rata, proglašeno posebnom lokalnom zajednicom. Ja sam radio kao savjetnik novoizabranog gradonačelnika i u neku ruku pomagač Teriju. Bilo mi je šezdeset.

Teri je bio pun znanja, ali naš prethodni društveni sistem mu je bio velika nepoznanica. Osim što je bio Amerikanac, bio je mnogo mlađi od mene. Nije mogao, na primjer, da poveže pojmove i odnose između komunalnih službi i lokalne uprave. Komunalno i komuna su mu bili nepoznanice. Zato je tražio ponekad i moju pomoć. Lijepo smo se slagali, čak smo išli u lov sa gradonačelnikom i drugim lovcima. Volio je da ja budem s njim i kada ima, pa i kad nema prevodioca. Ja sam natucao po neku englesku, a on je nejasno izgovarao poneku srpsku riječ, a sporazumijevali smo se uspješno i gestikulacijom.

Nas dvojica smo nenaoružani išli za lovcima. Jednom prilikom, dok smo navijali za zeca koji je bježao ispred lovačkih cijevi, Teri me upita na engleskom, ali sam ga dobro razumio:

“Piter, šta na srpskom jeziku znači riječ ‘jabuka’, ili ‘jebuka’ i zašto ovi lovci tu riječ često spominju?”

Shvatio sam da je zapazio čestu psovku ovdašnjih ljudi i nisam mu preveo psovku nego sam ostao na tome da je jabuka apl ili epl. Kasnije, dok smo ručali, psovku mu je preveo gradonačelnik uz smijeh prisutnih.

Pomenuto Terijevo obraćanje Tanji bilo je smišljeno i usmjereno na to da se meni dodijeli neka vrsta nagradnog putovanja. Naime, po programu USAID-a, trebalo je da mješovita grupa iz BiH (normalno, pretežno mlađih ljudi) otputuje u SAD, da bi prošli kroz posebnu obuku i bili osposobljeni za normalizaciju odnosa u ratom zagađenom i novom društvu, kakvo je bilo naše. Ja to nisam ni očekivao, a ni pokazivao želju. Bio sam usredsređen na rješavanje stambenih i drugih porodičnih problema umnoženih nakon ratne katastrofe.

Kada sam saznao za taj prijedlog, nećkao sam se i govorio da bi bolje bilo da ide neko mlađi, mada nisam bio sasvim iskren, jer od saznanja za mogućnost da putujem avionom u Ameriku krio sam želju za putovanjem, a Teri nije odustajao. Piter ide i gotovo, naravno ako to prođe kod viših instanci. I sada mislim da je to bilo gotovo samim njegovim prijedlogom. Formalnosti su obavljene u predstavništvu USAID-a u našem glavnom gradu, odakle je naša multinacionalna grupa od dvanaest članova poletjela avionom za Budimpeštu, pa odatle za Frankfurt.

Bože moj! Bio je to moj prvi let avionom, pa sam i zbog toga osjećao skriveno uzbuđenje. Bilo mi je neprijatno da pokazujem svoja jača osjećanja pred grupom prilično mlađih ljudi, uglavnom muškaraca, a s nama su bile samo dvije takođe mnogo mlađe žene. Zato sam krio i uzbuđenja i velika oduševljenja.

Kako rekoh, bio sam samo lagano uzbuđen, ali se nisam ničega plašio. Poslije preživljenih ratnih strahota, bilo je malo šta što bi moglo biti prijetnja mojoj ličnoj sigurnosti i šta bi me plašilo. Zato sam samo pažljivo pratio sve u tim novim okolnostima. Ponio sam fotoaparat, najnoviji Kenon, pa sam nastojao da snimim što više detalja. Snimao sam i iz ptičje perspektive, pri niskom letu aviona, panorame predjela iznad kojih smo letjeli. Počeo sam od Blatnog jezera u Mađarskoj pa dalje. Snimio sam i sve događaje na našem putu. I sada čuvam sve te fotografije.

Pravo uzbuđenje vožnjom u avionu osjetio sam kada smo poletjeli sa Frankfurtskog aerodroma. To je let preko dijela Evrope i cijelog Atlantika u ukupnom trajanju oko deset časova. Avion je bio veliki Boing, druga klasa ima sjedišta u tri reda, prostrana je i liči na salu manjeg doma kulture. Tu među putnicima ima i mladih roditelja sa sitnom djecom. Bilo bi me sramota da pokazujem strah za svoj život, a da ne pomislim na mališane koji svoj život tek započinju.

Kako da skratim to vrijeme letenja? Razmišljao sam naduboko i naširoko o situaciji u kojoj sam. Sasvim slučajno iskrsnuše mi u sjećanju drage uspomene iz prvog mog putovanja od rodne kuće do grada. Valjda su me na to podstakli dječiji glasovi.

Bilo je to kad sam imao osam ili devet godina. Jedne zime tetka Nevenka je morala da ide kod svoga sina koji je bio u domu za ratnu siročad u obližnjem gradu. Grad je bio udaljen više od dvadeset kilometara, a putevi su bili meki i blatnjavi. Doduše, bio je snijeg i put zamrznut pa se moglo i moralo ići na saonama koje vuku volovi. Tetkin cilj je bio da sinu odnese nešto pletene zimske odjeće i malo hrane kao i da još nešto proda na pijaci da bi došla do novca i nabavila sve što je najnužnije. Bila je udovica palog borca, imala je samo tog sina koji je bio malo stariji od mene.

Zamolila je moje roditelje da ja idem s njom kako bi imala društvo, a i ja sam nestrpljivo očekivao da me puste. Pružila mi se prva prilika u životu da odem negdje dalje od našega i atara susjednih sela, gdje sam čuvao goveda, igrao raznih dječačkih igara ili išao kod rodbine. Bio je to moj prvi susret s gradom. Krenuli smo u cik zore, a do grada smo se sporo kretali i stigli tek nakon nekih pet sati vožnje.

Na putu je bilo bezbroj zaleđenih bara. To su udubljenja na kolovozu ispunjena blatom i granjem, jer su ljudi zbog zaglibljivanja sjekli živicu kraj puta i trpali granje u žitko blato kako bi točkovi imali oslonac i volovi mogli izvući kola na tvrđi put. U jednoj nedovoljno smrznutoj bari, saone su se nakrivile i ja sam skliznuo. Uhvatio sam se za prednji stupac na saonama i pokušao da preskočim baru, ali nisam imao dovoljan odraz i đipio sam pravo u glib. Noge sa gumenim opancima su potonule u ledenu smjesu. Bilo mi je hladno kada sam ponovo sjeo na svoje mjesto pa me je tetka Nevenka pokrivala debelom ponjavom i na noge mi navlačila sinove vunene čarape koje mu je te zime isplela. Moje mokre čarape Nevenka je negdje sklonila. Brinula se da ne nazebem. Tako da nisam bio od neke pomoći osim što sam joj pravio društvo i ponekad stajao pred volovima dok se ona po potrebi udaljavala.

Ne sjećam se svih pojedinosti ali znam da sam imao jako pažljive slušaoce kada sam u selu prepričavao svoje doživljaje sa puta i utiske iz grada koji sam prvi put vidio mada sam malo šta od viđenog razumio. Razmišljajući o svemu tome dok su mnogi moji saputnici spavali, skratio sam tih deset sati leta. Moja razmišljanja prekidana su samo kad bi se avionska grdosija zatresla i propadala kao da vozi mojim drndavim seoskim putevima. Konačno sletili smo u Atlantu.

“Čika Piter, vidi nebodere Atlante!”, Uzvikivao je Anto kada smo bili nisko iznad grada, i vrtio se na sjedištu koje je kada smo ulazili u avion prvi ujagmio do prozora i kraj mene. Mnogo se plašio leta avionom pa je do tada bio nečujan.

“Da, tu je na tim neboderima sniman film o King Kongu”, odgovorio sam i dodao: “Ovdje je nedavno bila i Olimpijada, pa ćemo sigurno vidjeti mnogo interesantnih stvari u Atlanti i državi Džordžiji.”

I vidjeli smo.

Vrijeme provedeno u Džordžiji ne može se zaboraviti. Neprekidno uzbuđenje i oduševljenje. Gradovi Atlanta, Medison, Atens, Dalton i bezbroj lokaliteta značajnih po flori i fauni ili kao istorijska mjesta.

Obuka je programski bila tematizovana kao „Osnovi javnog zagovaranja“. Na prvu pomisao nešto zbunjujuće nejasno. Mada kad se počne o tome razgovarati dođe se do nama već poznatih javnih rasprava sa očekivanim prijedlozima, primjedbama i sugestijama kako bi se postigao usaglašen zajednički stav većeg broja ljudi i uticaj na ključne faktore odlučivanja.

Bili smo podijeljeni u dvije grupe, svaka je imala svoga vozača koji je ujedno i univerzitetski profesor i po jednog prevodioca koji su rodom iz naših krajeva i dobro poznaju naš jezik. Profesori su nas čak posluživali kafom, vodom i sendvičima u salama u kojima su nam držali prezentacije i predavanja, odnosno gdje smo vodili tematske rasprave i iznosili vlastite utiske o posjećenim mjestima događajima.

Pomagali su nam da odaberemo poneki krupniji problem u našoj lokalnoj zajednici te da ih, uz angažovanje i pomoć ljudi koji to žele, zajednički rješavamo šireći krug pristalica na svim nivoima odlučivanja i u najboljem slučaju postignemo konsenzus.

U Atlanti smo posjetili olimpijske objekte, takmičarska mjesta i gradske institucije. U Atensu smo posjetili tamošnji Univerzitet i gradsku vlast. U Medisonu su nam govorili o motivima iz romana “Čiča Tomina” koliba i vodili nas u ulice sa pretežno afroameričkim življem. Bili smo i u sobi Margarit Mičel u kojoj je pisala roman “Prohujalo sa vihorom”. Tu su nam predstavnici gradske vlasti ispričali zanimljive detalje iz Američkog građanskog rata. Tvrdili su da je Atlanta i sva okolna naselja u tom ratu bila sravnjena sa zemljom, samo je Medison ostao čitav pošto je sjevernjački visoki oficir koji je komandovao operacijom bio rodom iz tog mjesta. U Daltonu smo posjetili tamošnju fabriku tepiha, po kapacitetu proizvodnje naveću na svijetu, u kojoj radi trideset hiljada radnika pretežno Meksikanaca. Tu su nam predstavili i “Džordžija projekat”, na osnovu koga su riješili problem socijalizacije i amerikanizacije djece meksičkih došljaka…

Nezaboravni su susreti sa ljudima po naseljima, malim preduzetnicima, objektima i spomenicima kulture i turističkim mjestima. Teško je sve nabrojati.

U povratku kući, umorni i zadovoljni, doživjeli smo skraćenu noć u prelasku preko Atlantika. Naime, iz Atlante smo krenuli po mraku u devet uveče po njihovom vremenu, a to je tri ujutro po našem. Već poslije dva ili tri sata leta ugledali smo izlazak sunca iznad Evrope. Fantastični doživljaji!

Kada sam stigao kući nestrpljivo sam, ali uzalud, tražio sagovornika, odnosno pažljivog slušaoca da bih mu ispričao barem nešto od doživljenog. Vremena su se izmijenila. Interesantnija je mojim bližnjim nekada bila priča o prelasku preko male bare. Zato čuvam sve fotografije i prebirem povremeno po sjećanjima kako bih sačuvao uspomene za prvog pravog i zainteresovanog slušaoca kome ću ispričati moju priču o prelasku preko velike bare i najzanimljivijim doživljajima sa još jednog putovanja.

Petar Rajin Vasić,
Brčko, BiH