Početna Draganova nagrada Slavka Saša (Beograd): Volim te, Beograde

Slavka Saša (Beograd): Volim te, Beograde

Slavka Saša (Beograd): Volim te, Beograde

Pesma sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja putopisna pesma“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Skadarlija, Beograd

Volim te, Beograde.
Volim tvoju čednost.
Volim što kaldrmu u Skadarliji ne menjaš…
Ona je naša vrednost.
Boemsko sastajalište čuvenih… poznatih lica.
Korzo lepih devojčica.
Cveće na sve strane viri,
Skadarlijom se miris cveća širi.

Kod Nebojšine kule Sava i Dunav,
Dve prelepe reke,
Ljube se kao bračni par.
Moj Beograde imaš:
Tvrđavu, Košutnjak,Topčider,
Tu su i prelepe Terazije,
Arena, Ada, Srpska akademija nauka,
Pozorišta i puno sređenih cvetnih staza,

Beograde, mostove imaš,
Velika putanja ovog grada.
Ha Brankovom mostu stojim smelo,
Od radosti drhti moje telo.

Ptice verno stižu u letu,
Na ostrvu dom traže.
Labudove gledam sa ponosom,
Kao svoje najdraže.
Saša, vidim u letu pticu,
Vidim radost na tvom licu,
Vidim tvoj mio lik,
Vrati me tvoj osmeh sa slike u stvarnost,
Vrati me tvoja odsutnost u tamu,
Vrati se ne ostavljaj me samu.

Tvoja Avala gleda me sa visine,
Najlepša je kada zora sine.
Pošumljena jelama, a ima borića
I puna je živih bića.

Beograde, volim te, ti si čvor Evrope,
Sa divnim aerodromom,
U zagrljaju dveju reka.
Nigde me radost opijala nije,
Kao tvoja rosa kada me jutrom mije

Volim te, Beograde
Mnoge si mi radosti pružio,
Dok je moj Saša sa mnom bio.
Ne znam zašto nisam ranije počela da pišem,
A pisala bih o našoj velikoj ljubavi, o druženju
I naše šetnje kroz predele fine,
Sada pišem da me za njim želja mine.

Ljubav ćuti. Ja misaono plovim.
Plovim morima i okeanima.
Tražim tvoj lik, šetajući bulevarima.
Tužna usamljena, u parku sedim, među javom i snom.
A volela bih da zajedno sedimo,
Kao u ona vremena stara,
Kada se budućnost za novi život stvara.

Sada sam stalno u pokretu.
Dok me stare noge nose, životu prkosim.
Jurim kao rečni tokovi, kad oluja vlada,
A oluja tada livadu kosi, a obala strada.

Uživam u lepoti zalene trave.
Živim kao vuk, ponosita i sama.
Pišem pesme…pesma je u meni,
Cvetna livada bez mana.

Livada gde cveta ljutić žuti,
Bela rada i spomenak plavi.
Miris poljskog cveća,
Sređuju misli u mojoj glavi.

Nema Saše, a mene bujica nosi,
Nosi me u zalutalo stado, što strada,
U bele papire, kroz ne napisanu pesmu,
A napisane reči lepe su, kada u meni pesma vlada.

Beograde, od kada ga nema, otuđih se od sveta.
Od kada ga nama, bujica me nosi.
Narušava misli u tišini…misao strada,
A ipak u meni pesma vlada.

Posle trinaest godina odlučih se,
Da sa društvom Ratkom, Dragoslavom i Ljiljanom,
Krenem na putovanje,
Da sredim svoje misli,
Da odbacim svoju tugu,
Da napišem pesmu posebnu…drugu.

Krećemo za dva dana.
Radujem se neću biti sama.
Mi smo društvo iz Niša, južna pruga.
Radost me obuze, valjda zato, srećna sam sva,
Što južnjakinja sam i ja.

Videćemo polja krasna,
Naše stare domove i obići grobove,
Cvetna polja, talasanje vetra,
Kroz žita rodna, talasanja blaga
Videćemo, voljena bića draga i mlada.
Videćemo Nišavu, lepo uređenu, kada pada kiša
Tvrđavu, Ćele-kulu, centar grada
I mnoge znamenitosti Niša.

Krenuli smo na put, Draganovim kolima.
Put udoban. Naša lica vedra, nasmejana.
Lepo vreme je za nas, da se želje šire.
Sunčevi zraci jutarnji, sa svih strana vire.

Svi smo stara generacija.
Ratka nam je najmlađa.
Ona je jedino Beograđanka.
Možda se i ona seća,
Bila su drvena kola upregnuta,
Sa dva konja ili vola veća,
nekad se tako putovalo dugo
A kasnije bili su fijakeri.
Ranije, puno ranije,
Bio je tramvaj do Niške banje.
Tad je bilo divno stanje.
Preko leta otvoreni prozori, i bez vrata,
Kondukteri ljubazni, zamoliš ga, a on stane,
Ljudske potrebe sa radošću shvata.

Ova kola – limuzina
Kao po loju klizi.
Radosne smo, put nam prija,
Pevamo nismo u krizi.

Moj kum Dragoslav Simonović, pun je sreće.
Napraviće nam iznenađenje, sa Dorćola kreće.
Kasnije smo primetilie,
Vozi Ibarskom magistralom,
U glas povikasmo kakvo iznenađenje… kakva šala,
Želudac ne može da svari,
Sele smo u kola vedre, vesele sa puno poverenja,
A ti nas prevari.

Dragoslav reče: „Sad je kasno da se pravdam.
Hteo sam u Kraljevo, na tren da svratim,
Da Spomenik i Ibar vidim,
Molim vas ne daj te da se vratim.“
Tišina zavlada. Oprostismo, on se stidi.

Kraljevo je divno sa tri reke.
Spomenik, istorija ne sme da obriše,
U mojoj glavi misli proradiše,
Nove stihove podariše.

Ti vojniče mladi,
Što držiš zastavu i pušku u ruci,
Uspravno stojiš visoko,
U centru grada Kraljeva,
Tvoje oko, telo i žile svoje,
Dade za sutrašnje bolje.

Stojim kraj spomenika nemo
Moja tuga i znojavo čelo,
Neprijatelju poručujem
„Proklet bio što mu uze mlado telo“

Vojniče, pored tebe i tvoje čete,
Stradalo je i naše dete,
Stradaše i nedužni ljudi.
Crna ruka neprijatelja odluči
Da rafalima sudi.
U pesničkom životu,
Krećem novom trasom
Kroz napisane pesme oživim prošlost
Ti vojniče mladost dade,
U centru grada Kraljeva blistaš,
A bio si stvoren da se rodiš
Ovaj narod u miru da vodiš
Spomeniku se poklonismo,
Sveću upalismo, da heroju osvetlimo put,
A cveće putem toka reke Ibra
Poslasmo da mu legne u skut.

Nastavljamo putovanje.
Niš se pojavi. Prolazimo lagano,
Pored stanice Crvenog krsta. Tu, preko puta
Postoji Memorijalni muzej, dokaz šta se dešavalo,
Za vreme Drugog svetskog rata.
Tu su naši dragi bili mučeni, deca žene i drugi,
Ha Bubnju streljani, samo zato što su Srbi, Romi ili Jevreji.

Radujem se ovom društvu i putovanju
I ako sam želela nešto manje,
Dobila sam ogromno saznanje.
Lepo druženje i još lepše,
S prijateljima sastajanje, uz pesmu, zagrljaje i pevanje.
Kućo moja, nikad nećeš moći,
Da ostaviš u mraku zaborava Sašine oči.
U meni su se svile. Oči roditelja,
Cele rodbine, što odoše Bogu
I iskrene mlade oči, moje Tenke mile.

Radujem se što se svi skupa vraćamo.
Obišli smo tvrđavu, Ćele-kulu, Nišku banju,
Sićevačku klisuru, Nišavu pogledom mazili,
Posebno smo tugovali u vinogradima, kod Kamenice.
Tu su borci sa vođom, zemlju gazili.
U mislima vidim, Stevana Sinđeliđa,
Da u hladnoj buri, vinogradima juri,
Juri da spasi mladost, da Turcima ne padnu u ruke,
Trči da ih privije u svoje skute.
Gorak je bio kraj.
Spomenik Stevanu Sinđeliću, hrabrom vođi.
I mladosti hrabroj.
Bože dragi blagoslov im daj.
Počivaj te pevajući.
Moje tužne misli oseti će te,
Kroz pesmu tu, niste slutili sudbu zlu.

Posle provedenih pet dana,
Vratismo se u naš dragi Beograd.

Slavka Saša Kostić, 84 godine
Članica Crvenog krsta Savski venac, Beograd