Porastom broja starijih, sasvim je normalno da se razvijaju i sindikalne organizacije koje će štititi njihove interese. One postoje da bi se osiguralo da se čuje i poštuje i glas starijih i penzionisanih lica, ali njihovim delovanjem unapređuje se i čitavo društvo.
U Srbiji se, često i sasvim pogrešno, smatra da je udruživanje penzionera u sindikalne organizacije neprirodno i nelogično. Ova zabluda proističe uglavnom iz uverenja da su sindikati samo organizacije trenutno zaposlenih osoba i da je njihov jedini način borbe štrajk tj. obustava rada.
Prema odrednici „Sindikalizam“ u „Enciklopediji političke kulture“:
„Sindikat je dobrovoljna, masovna i, u odnosu na poslodavce, državu i dr. klase i slojeve, samostalna radnička organizacija koja se bori za poboljšanje njihovog društveno-ekonomskog položaja i prava na rad i na osnovu rada.“
„Funkcije su uglavnom: pregovaranje sa poslodavcima i državom o nadnicama, uslovima rada, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, penzijskom osiguranju; posredovanje pri zapošljavanju; ravnopravna zaštita; razvijanje raznih vidova solidarnosti (u slučaju nezaposlenosti, bolesti, invaliditeta, smrti itd.); podizanje obrazovnog i kulturnog nivoa radnika.“
„Sredstva sindikalne borbe su: kolektivni ugovori koje u ime radnika zaključuju sa poslodavcima; učešće u arbitražama koje nadgledaju ostvarivanje kolektivnih ugovora i rešavaju sporna pitanja; delovanje predstavnika sindikata u zakonodavnim i drugim državnim organima; bojkoti, zauzimanje fabrika, štrajkovi.“
„Finansiraju se iz članarine, a u novije vreme i iz komercijalnih aktivnosti njihovih specijalizovanih organizacija (sindikalne banke, uslužne organizacije…)“
„Enciklopedija“ je izdata 1993. godine, one godine kada je u Madridu održan Osnivački kongres Evropske federacije penzionera i starijih osoba – FERPA. Prema rečima Bruna Kostantinija, generalnog sekretara (2007-2015), FERPA je, od svog osnivanja, bila glas miliona penzionera i starijih osoba u Evropi, glas koji je izražavao njihove zahteve i osiguravao da se na osnovu tih zahteva i deluje.
Ali zašto bi uopšte interesi penzionera i starijih osoba bili zastupani putem posebne sindikalne organizacije? Zato što se vremena menjaju, menja se političko-ekonomska situacija i dolazi do izrazitijeg raslojavanja stanovništva.
Krajem XX i početkom XXI veka, mnogo je veći procenat starijih od 65 godina nego krajem XIX i početkom XX veka kada se klasični sindikalizam razvijao. Pojam „međugeneracijski jaz“ nije postojao ranije. Danas se on forsira, kao i druge podele, zbog ekonomske krize (uvek neko drugi mora da bude kriv, pa što ne i stariji građani), ali i zbog namere da se razbije jedna od retkih prednosti koju imaju „obični“ građani – brojčana nadmoć.
U prethodnom periodu, sindikalne organizacije radnika slabile su širom sveta. One često nisu mogle da se izbore ni za prava osoba koje su u tom momentu u radnom odnosu, a dešavalo se da se sami radnici, prinuđeni lošom ekonomskom situacijom, strahom od gubitka posla i sl, odriču onih prava koje su polako i mukotrpno sticale generacije pre njih i za koje se verovalo da su neprikosnovena. Jedan od primera je i odricanje radnika kompanije Boeing u Vašingtonu od prava na štrajk i prava na penziju.
Ovo utiče negativno (da li je potrebno naglašavati u kojoj meri?) i na generacije koje tek stasavaju i koje treba da zauzmu svoje mesto na tržištu rada i na one generacije koje su svojim radom stekle pravo na penziju.
Porastom broja starijih, sasvim je normalno da se razvijaju i sindikalne organizacije koje će štititi njihove interese. One se, upravo kao i sindikati zaposlenih, bore za „pravo na rad“ – onih starijih osoba koje nisu stekle pravo na penziju ili žele da nastave da rade i „pravo na osnovu rada“ – pravo na penziju je jedno od osnovnih prava nastalo na osnovu rada.
Što se funkcija tiče, sve funkcije koje ima sindikat zaposlenih može da ima i sindikat penzionera. Tako je i sa sredstvima sindikalne borbe, sa izuzetkom – štrajkova i zauzimanja fabrika.
Sindikalne organizacije penzionera ni na koji način nisu suprotstavljene sindikalnim organizacijama zaposlenih. Njihovi ciljevi su zajednički i/ili komplementarni.
Ciljevi FERPA-e su:
- Evropa potpune zaposlenosti, koja na odgovarajući način brine o budućim generacijama
- Evropa koja vraća solidarnost u središte svoje politike
- Evropa koja ponovo postavlja osnovna socijalna prava ispred ekonomskih sloboda i slobodnog kretanja radnika i usluga putem usvajanja protokola o socijalnom napretku
- Evropa koja poštuje kolektivne ugovore i nezavisnost socijalnih partnera
- Evropa koja se bori protiv tekuće diskriminacije na svim nivoima, sa posebnim fokusom na diskriminaciju žena, imigranata, stranaca, osoba sa invaliditetom i siromašnih osoba
- Evropa koja brine o starim ljudima, Evropa koja im garantuje dostojanstven život u ekonomskom i socijalnom smislu. Drugim rečima, Evropa u kojoj je dobro stariti.
FERPA veruje da je ovakva socijalna vizija moguća: njen cilj je da pomogne uobličavanje ove vizije i da je učini stvarnom za svakoga.
Zašto smo u priči o sindikalnom udruživanju penzionera ovoliki deo posvetili upravo FERPA-i? Zato što ne samo što je ona dobar primer, već i zato što je Udruženje sindikata penzionera Srbije (USPS) na 7. kongresu FERPA u Budimpešta, održanom od 9. do 11. septembra 2015. godine, postalo punopravni član ove evropske organizacije.
Rezolucija koja je usvojena u toku ovog kongresa postala je i rezolucija kojom će se u svom radu voditi USPS. Neautorizovani prevod ove rezolucije možete pročitati ovde: Strateška rezolucija 7. kongresa FERPA, Budimpešta, septembar 2015.