Početna Draganova nagrada Šadija (Novi Pazar): Doživljaj koji se pamti

Šadija (Novi Pazar): Doživljaj koji se pamti

Šadija (Novi Pazar): Doživljaj koji se pamti

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Dobila sam vrlo lepu vest dana 15. septembra da ću učestvovati na Olimpijadi „Treće doba“ u Vrnjačkoj Banji 2017. godine. Sa još dve drugarice i dva druga. Uzbuđenju nije bilo kraja, radovala sam se kao malo dete.

Kada je došao dan da pođemo na put, okupili smo se ispred opštine Novi Pazar gde smo dobili putnički automobil da nas poveze do odredišta, to jest do Vrnjačke Banje. Stigli smo do hotela „Zepter“ gde smo vrlo lepo prihvaćeni. Dobili smo poklone – majce, knjige i prijavili se za takmičenje. Bila sam mnogo srećna što se nalazim među uglednim ličnostima – predsednicima Saveza penzionera Srbije, glumcima i iskusnim žirijem i spikerima koji znaju da prepoznaju umeće i talenat iz svih oblasti zabave i kulture.

To veče je bilo interesantno i veselo. Našli smo se sa drugovima iz raznih krajeva naše Srbije. To su bili nezaboravni susreti.

Drugog dana ustajemo, idemo na doručak u hotelu „Zepter“. Kada smo ušli u salu za ručavanje nismo znali šta sve ima na stolu za hranu. Hrane je bilo u izobilju. Bilo je besprekorno čisto. Mogla sam da uzmem sve što poželim. Šetnja tokom celog dana.

Uveče je bilo muzike i igranke do kasno u noć. Takve večeri samo treba doživeti. Bila sam presrećna, vesela i razdragana. Pripremala sam se za zabavu. Kao da mi je nešto govorilo da obučem crnu haljinu, crni šešir i maramu crnu sa protkanim zlatnim nitima. Kada sam se pojavila na zabavi, svi su gledali u mene. Bila sam interesantno obučena. Nisam ni slutila šta će se dogoditi.

Sa svojim društvom sam sedela na kraju sale gde su se održavale zabave. Svi su gledali u mene. U sali je bilo prisutno hiljadu i trista osoba kada je iskusni spiker Peca progovorio da obilazi Srbiju, ali da će se zaustaviti u Novom Pazaru. Svi su bili zatečeni, a posebno ja koja nisam ni slutila šta će ovo sve da se dogodi.

Peca je prišao pravo ka meni i pitao me je čime sam se bavila tokom celog svog života. Kazala sam da se bavim pisanjem pesama i da glumim – to je moj hobi. Zamolio me je da odrecitujem jednu od mojih napisanih pesmica. Ja sam odrecitovala pesmicu koja mi je najtužnija i koju često kod kuće recitujem. Time sam htela da probudim u svakoj osobi emocije i doživljaje koje ne treba nikada zaboraviti. Uvek se treba podsećati na teške trenutke koje smo preživeli. Na velikim skupovima treba podsećati na prošlost.

Pesmica se zove „Čoveče, ne zaboravi“. Pesmica je probudila u svima emocije. Svi prisutni su u mene gledali kao u čudu. Neki su plakali, neki su me uzimali u naručje kako bi me svi videli. Čestitke su bile od svih prisutnih. Ja sam bila izuzetno srećna što sam kod svakog probudila osećaj prema prošlosti.

Treće veče sam dobila zahvalnicu koju sam odnela udruženju penzionera u mom gradu Novom Pazaru. Ali, najveća sreća je bila moja što sam uspela da prikažemo ono što celog života nosim u sebi, a to je talenat.

Pozdravljam sve osoblje koje je osmislilo Olimpijadu „Treće doba“ i želim da još mnogo olimpijada doživim zajedno sa svim penzionerima Srbije. Hvala za nezaboravne trenutke sa Olimpijade Treće doba.

Šadija Dizdarević, 69 godina
penzionerka iz Novog Pazara