Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2017. Rudika (Pančevo): Večiti putnik

Rudika (Pančevo): Večiti putnik

Rudika (Pančevo): Večiti putnik

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Slovačka narodna nošnja

Odmah da kažem, ovo što je u naslovu i što pišem, nije naučna fanstatika. Naprotiv, putovanje koje sam započeo pre više od sedamdeset godina, i još uvek traje, ustvari je realnost koja je započela, da budem precizan, 20. januara 1947. godine u ranim jutarnjim satima. Glavno polazište bilo je u Novoj Pazovi, mesto u koje ću se, kao dečak, često vraćati.

Sećanja polako blede, ali neka su vrlo upečatljiva. Prvo je vezano za moje krštenje.

Pošto me je majka umotala u krpe, ona, moja baka i mamina kuma, ponele su me u crkvu na krštenje. Prvi šok koji sam doživeo u svom životu vezan je, zapravo, za ovaj događaj. Krštenje je obavljeno u Novoj Pazovi uz prisustvo sveštenika i male grupe žena, koje sam već spomenuo. Naravno, bila je to pravoslavna crkva. I da ne bude zabune: uzrok mog šoka nije bila hladna voda kojom me je sveštenik „istuširao“ ovog hladnog januarskog dana, u još hladnijoj crkvi, već ono što je usledilo posle ovog čina.

Pravi bes obuzeo me je dok je sveštenik nešto pričao, a ja nisam ništa razumeo. Kulminacija svega bila je kada je sveštenik uzeo neku debelu knjigu u koju je trebalo da upiše neke podatke. Pogledao je u moju majku, a onda upitao:

„Kako će biti ime ovog junaka?“

Majka je za trenutak zastala, pogledala u kumu, a onda saopštila svešteniku:

„Rudika“, bio njen kratak odgovor.

Mom zaprepašćenju nije bilo kraja. Primetio sam da je i pop zastao za trenutak, netremice gledajući čas u moju majku, čas u kumu. Morao je, ipak, da kaže, kao da je mene pitao:

„Gospođo, Vaš sin je rođen na Svetog Jovana i kao što svi koji su rođeni na dan nekog sveca obično dobiju ime tog sveca, pa zar Vaš sin ne bi trebalo da dobije ime Jovan?“

Majka je pognula glavu kao da se zastidela, a onda je pogledala u kumu. Naravno, i kuma je spustila glavu i za trenutak je nastao muk. Ipak, majka je skupila hrabrost i odgovorila svešteniku:

„Ja znam za to što Vi kažete i znam da je mom sinu Bog dao ime, i ja to poštujem. Ali ja, takođe, imam poštovanje prema svojoj kumi. Njenu želju ne mogu da ignorišem. Ime moga sina biće uspomena na preminulog brata moje kume i ja to želim da ispoštujem. Nadam se, da Vama, a ne bi trebalo bilo kome da smeta to što je moja kuma Nemica.“

„Ne, ne, svakako ne“, branio se sveštenik. „Ja Vas svakako razumem, nemojte mi zameriti i ja sam za to da se u ovakvim prilikama poštuje kumova želja.“

I bi zapisano onako kako je to želela, sada i moja, kuma.

Naravno, mene niko nije ništa pitao, niko nije obraćao pažnju na moje emocije i ja sam mogao jedino kroz povremeni plač da izrazim svoje nezadovoljstvo. Ipak, iz svega ovoga, izvukao sam neku korist. Prvi put u životu bio sam stavljen na veliku, psihološku probu i samo zahvaljujući svojoj jakoj volji, samokontroli i zdravom razumu, izbegnut je incident, bilo koje vrste. Razume se, ovo veliko iskustvo će mi u kasnijem životu biti od naročite koristi.

Negde, posle mesec dana, majka me je donela u Panočevo, gde će ubuduće biti moje stalno mesto boravka. Naravno, put iz Nove Pazove u Pančevo bilo je moje prvo, značajno putovanje. Kao dečak, sve dok baka bude živa, vraćaću se u Novu Pazovu više puta.

Svakako taj povratak, uvek je išao preko Beograda,na moju veliku radost, bio sam svedok grada koji „raste“ i za koji je, već tada, moglo da se kaže da će postati velegrad izrastao na vodi, kome će mnogi gradovi, širom sveta, moći da zavide na lepoti. Obzirom da me godine sustižu, pomalo se plašim da možda neću dočekati da vidim tu svetsku lepotu. Ipak, ja sam optimista.

Svakako, moram da spomenem, jedno od mojih dečačkih putovanja u Novu Pazovu koje je ostalo duboko urezano u moje sećanje.

Bilo je to, otprilike, kada sam imao nešto više od pet godina. Velika zabava tog vremena, rekao bih, velika kulturna zabava, bilo je prikazivanje filmova. Kaubojsko-indijanski filmovi, za dečaka mojeg uzrasta, bili su, pre svega, lepe šarene slike, divnih boja, koje su mene očaravale.

Naravno, iluzorno je govoriti о razumevanju sadržaja tih filmova, ali konture nečega što se zove borba, ili sukob izpeđu kauboja i Indijanaca, mogao sam i u tom uzrastu da bar naslutim, a svakako i da se opredelim. Prosto, ne znam, koji od mojih vršnjaka bi pristao da bude Indijanac. Ja svakako kauboj. Snaga pištolja, u odnosu na strelu, jasno me je opredeljivala. Pored toga, nametnuto uverenje da su kauboji pozitivci, a Indijanci negativci, znato je uticalo na moj stav po tom pitanju. Naravno, u godinama sazrevanja, gledište se izmenilo, jer sve to više nije bila igra i „bajka“, već stvarni, žalosni svet realnosti.

Ali, da se vratim filmu koji sam odgledao to veče a koji i danas u meni, budi sećanje na nešto nesvakidašnje, zbog okolnosti kako sam uspeo da odgledam film i prikrivene želje biti dete.

Dakle, lepa, šarena plakata kauboja i Indijanca, u još lepšoj, šarenoj prirodi trave i četinara, svojim bojama prosto je mamila da se film pogleda. Bez novca da kupim ulaznicu za film, nisam imao nikakvu šansu da uđem u salu za prikazivanje filma. Vrteo sam se, levo-desno i posmatrao posetioce koji su dolazili u sve većem broju. Skoro da sam izgubio svaku nadu za bilo kakvu priliku da se dočepam bioskopske sale.

A onda, sreća me je pomilovala. Mlađi bračni par, već je bio spreman da uđe u bioskopsku salu, kada me je mlada dama primetila gde se vrpoljim. Prišli su mi oboje, a dama me је upitala:

„Bato, sa kim si došao u bioskop?“

„Ja sam sam i ne idem u bioskop jer nemam рага“, bio je moj odgovor.

„Pa, da li bi hteo da pogledaš film?“, upitala me je dama i ako je unapred znala moj odgovor.

Gledao sam je pravo u oči i samo klimnuo glavom u znak odobravanja.

Sada kada razmišljam o tome, gotovo sam siguran da je dama bila Slovakinja, a to znam jer je imala široke suknje koje su dosezale preko članaka, a ispod nekoliko podsuknji. Inače, u Novoj Pazovi živi dosta Slovaka. Do danas mi nije jasno, kako је mlada dama uspela da me prošvercuje u bioskopsku salu tako što me je sakrila ispod svojih sukanja. Možda je to za nju bio ipak jedan zanimljiv izazov?

Bilo kako bilo, našao sam se u bioskopskoj sali i, pošto sam se našao na “slobodi“, držeći me za ruku, otišli smo na balkon. Smešten između dva sedišta, pored „mojih spasitelja“, odgledao sam film u čučećem stavu. Naravno, to mi nije palo teško, prvo jer sam bio veoma mlad, a drugo, lepota i šarenilo filmskih slika, potpuno me je očaralo.

Kada je negde tih godina umrla baka, mamina mama, moja putovanja na relaciji Pančevo-Nova Pazova, preko Beograda, veoma su se razredila. Poneki put javi mi se želja da odem u Novu Pazovu, ali tamo nemam više nikoga svog. Sveštenik je, sigurno, odavno preminuo, a sa njim zajedno verovatno i bioskop.

O drugim putovanjima, a za moga života bilo ih je zaista mnogo, možda nekom drugom prilikom.

Za sada, ja i dalje putujem kroz život, a nadam se da je zadnja stanica ipak još dosta daleko.
Ko zna?

Rudika Jovanović, 70 godina
Pančevo