Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja putopisna priča iz Srbije“.
Fotografija (detalj): Spr, Petlovo brdo
Ciklus : Zaboravljena staništa uma
Polazište: Zeleni venac, Beograd
Autobus 56, put za Petlovo brdo, vreme polaska 19,40
Zeleni venac. Autobuska stanica. Već duže vremena razmišljam o putovanju do poslednjih stanica velikog grada – gde se u suton pale noćne svetiljke, i sve je nekako mekše, tiše, u krajnoj liniji, prijatnije. Lenjo krećem u tu malu avanturu, i sve oko mene potvrđuje moju nameru, posebno miris reke. Tako je blizu.
U treperevoj izmaglici umornog dana, suton grabi u svoje krilo sve oko sebe. Koliko sam se puta vozila gradskim prevozom, u svim pravcima grada, ali sada je u meni želja koju treba pretočiti u nameru, i zato sam negde u sebi pravdala tu moju lenjost pri polasku.
Reći ću Vam da je velika razlika posmatrati grad, kada ste pešak, sve je nadohvat ruke, sve je veliko i široko i sve je u Vašem vidokrugu. Kada se vozite autobusom, ograničeni ste veličinom prostora, malim prozorima (koji obično ne rade), gužvom, glasovima koji Vas ponekad upijaju i nerviraju, i naravno, nadolazećom prazninom koja, kako se približavate periferiji, odnosno poslednjoj stanici, sve više obuzima. Jednostavno, nema ljudi.
Na horizontu sumraka, pojavile su se kule za stanovanje (na kojima sam kao student prve godine arhitekture imala letnju praksu). Uspomene. Dok ispisujem ovu rečenicu, pevušim pesmu Arsena Dedića, Oj mladosti moja… Stanice su sve kraće, sve je manje ljudi koji silaze na poslednjoj stanici-okretnici.
Osetila sam blagu mučninu. Pogledala sam oko sebe. Ta neuglednost poslednje stanice-okretnice, pre nego što nogom korakneš u zapuštena polja, negde me nije iznenadila. Odmah je prošla misao kako se trudimo da centar grada (ali ni tu nisam upravu), sa okolnim ulicama i parkovima bude uredan i čist, posebno kada nam dolaze važni gosti iz dalekog sveta.
Na zidu neuredne prodavnice ispisani su ružni grafiti. Okrećem glavu. Šta sam očekivala od ovog tako kratkog putovanja, samo 45 minuta? Možda još jednu potvrdu svakodnevne stvarnosti. Suton me prevario. Uhvatio je moju sentimentalnost – nežnost prema Belom gradu u kome sam daleke 45 godine rođena.
Noć je uveliko zauzela svoje mesto. U osvetljenim prozorima pulsirali su mali životi – mali ljudski životi. Za njih je ovo početna stanica, zar ne ? Ulicima kojima sam se vraćala u centar, prolazili su retki prolaznici. Glasove nekoliko putnika u polupraznom autobusu, umornih od dana koji je bio iza nas, remetila je muzika sa radija pored vozača autobusa.
Te noći nisam žurila. Stanje iste lenjosti se vratilo, dok sam Velikim stepenicama ulazila u Brankovu ulicu. Jedina mala prednost bila je ta: Namera je ispunjena. U meni je stvorena priča, prva priča o staništima zaboravljenog uma.
Da ne zaboravim, krenite ponekada na putovanje kroz Vaš grad, zašto da ne! Krenućete ka staništima koja su odavno u Vama zabeležena kao uspomene.