Početna Magazin Godine Društvo Prednosti osoba sa autizmom i tekst koji ukazuje na značaj obrazovanja

Prednosti osoba sa autizmom i tekst koji ukazuje na značaj obrazovanja

Prednosti osoba sa autizmom i tekst koji ukazuje na značaj obrazovanja

Šta znate o osobama sa autizmom? Znate li da su u nekim oblastima u proseku sposobnije od nas, „normalne“ većine? Da su podobniji za neke poslove? A 80% njih nema posao.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija iz teksta „Kipon – mali robot za osobe sa autizmom

Generalna skupština Ujedinjenih nacija proglasila je, 2008. godine, 2. april za Svetski dan svesnosti o autizmu. Tema 2015. godine jeste „Zapošljavanje: prednosti autizma„. Time se preduzeća žele podstaći da zapošljavaju osobe sa autizmom koje „mogu da se pokažu kao dragoceni radnici u preduzećima koja shvataju njihove jedinstvene i često izuzetne sposobnosti.“

Prema globalnim procenama, 80 odsto odraslih osoba sa autizmom je bez posla. Nisu nam poznati podaci za Srbiju.

„Istraživanja na ovu temu ukazuju na to da poslodavci previđaju određene sposobnosti koje osobe sa autizmom poseduju u daleko većoj meri u odnosu na ‘neurotipične’ radnike, posebno kada je u pitanju prepoznavanje oblika i logičko rasuđivanje, kao i mnogo veća posvećenost detaljima. Ovi kvaliteti čine ove osobe savršenim za određene vrste poslova, kao što je testiranje softvera, unos podataka, rad u laboratoriji i korektura teksta, da pomenemo samo neke od njih.“

Prepreke koje treba prevazići kako bi se oslobodio taj potencijal jesu: nedostatak profesionalne obuke, nedovoljna podrška za pronalaženje posla, sveopšta diskriminacija.“

Redakciji Penzina je veoma drago što i ovom prilikom možemo da podsetimo na jedno beogradsko udruženje koje je pokazalo da se može mnogo toga uraditi kada postoji makar malo volje i mnogo ljubavi.

Udruženje „Naša kuća“ je osnovalo „Kuhinju na točkovima„,  socijalno preduzeće kojim su povezane dve vrste usluga socijalne zaštite – pomoć mladima sa intelektualnim smetnjama i pomoć slabo pokretnim, starijim osobama. Naručujući obrok koji će vam „Kuhinja na tačkovima“ dostaviti, omogućavate dalji rad ovih mladih ljudi i omogućavate da stariji Beograđani dobiju topli obrok po povoljnijim cenama.

Povodom Svetskog dana svesnosti o autizmu 2015. godine, udruženje „Naša kuća“ medijima je dostavilo tekst njihovog saradnika, potpisanog inicijalima D.D.

Nadamo se da će i ovaj tekst pomoći u podizanju svesnosti o vrednosti ovih ljudi koji su samo drugačiji u nekim stvarima od nas „neurotipičnih“, a neke od tih razlika ih čine boljima od nas. Ako uopšte ima potrebe da se upoređujemo.

U nastavku, tekst D.D. prenosimo u celosti.


 SVEST I NESVEST

(Povodom 2. aprila – Svetskog dana borbe protiv autizma)

Pre nekoliko dana, u organizaciji Japanske agencije za međunarodnu saradnju (JICA) i Udruženja „Naša kuća“, u okviru koga (uz podršku) rade mladi ometeni u razvoju, grupa mladih iz Japana posetila je socijalno preduzeće „Kuhinja na točkovima“ koje sprema obroke po veoma pristupačnim cenama i u kojoj mladi iz „Naše kuće“ uspešno sarađuju i rade. Svaka čast Opštini Zvezdara i Ambasadi Norveške, kao i drugim donatorima koji su podržali ovu humanitarnu akciju. Kamo sreće da ih je više.

Povod ovog osvrta je način na koji se u Japanu obrazuju mladi ljudi. Mi o toj dalekoj, prijateljskoj zemlji imamo predstavu kao o naciji koja samo radi, radi, radi.

Šta je motivisalo te mlade ljude, verovatno srednjoškolce, da upoznaju mlade ometene u razvoju i da se druže sa njima? – Samo svest da nas ima i ovakvih i onakvih, ali da smo svi ljudska bića.

Japanski sistem obrazovanja očigledno to radi, pa je njihova omladina od malena vaspitana da nas ima različitih u svakom pogledu i da to nije ništa strašno, naprotiv.
Bilo je milina gledati te mlade ljude iz Japana i naše mlade, ometene u razvoju, kako se druže na prigodnom ručku. Ne postoje barijere, jezik, rasa, kultura ili obrazovanje, svi su oni samo vršnjaci koji komuniciraju veoma uspešno.

Pa se čovek zapita: A gde smo mi? Gde je naša omladina? Gde su naši defektolozi, psiholozi, socijalni radnici i prosvetari? Uči li neko našu decu od malena da su svi ljudi – ljudi?!

Da! Mi smo uveli inkluziju u škole, ali da li je to dovoljno? Da li su „normalna“ deca pripremljena na nekog druga ili drugaricu koji je različit? Koliko ljudi je uopšte spremno na komunikaciju sa hendikepiranim osobama?

Imamo mi još mnogo da učimo, počevši od dece u predškolskim ustanovama, preko prijatelja, do institucija. Jednom rečju, svest i nesvest. A svi smo mi ljudi.

D.D.