Početna Magazin Godine Po penzije u Strazbur – Boško Jakšić za Politiku

Po penzije u Strazbur – Boško Jakšić za Politiku

Po penzije u Strazbur – Boško Jakšić za Politiku

Zemlja koja je u svetskim razmerama sasvim jedinstvena po izreci „da komšiji crkne krava” obogatila je svoj sociopsihološki opus izjavom ovdašnjeg političara da će penzionerima biti lakše ako „bogati plaču”, piše Boško Jakšić za Politiku, a Penzin prenosi tekstu u celosti…

Da li ove reči Milana Krkobabića znače da ćemo svi biti srećniji u egalitarnom siromaštvu? Ili je to samo demagoška obloga koju penzioneri treba da stave na čelo pošto ih je lider Partije udruženih penzionera Srbije novembra 2014. glatko prodao poslušno aminujući smanjivanje penzija delu svog biračkog tela za koje bi trebalo da se bori?

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Čovek koji je marta prošle godine tvrdio da „žestoko brine” o penzionerima i izjavljivao da „niko neće bolje štititi penzionere od Krkobabića”, sada im tokom kampanje „Svet pripada i nama” u formi „plača bogatih” nudi sedativ za finansijski spokoj, zdravstvenu sigurnost i socijalni mir.

Mala digresija: plač bogatih ne bi bio ni od kakve pomoći plaču penzionera. To što bi čitava Srbija plakala deluje kao katastrofični scenario. Sve se svodi na jevtino dnevno politikantstvo, što je maksimalni domašaj mnogih srpskih „vizionara”.

Krkobabić govori o bogatima koji „krckaju” budžet dodajući da penzioneri umanjenjem penzija „dobrovoljno” pune državnu kasu i svojim „samodoprinosom” podržavaju fiskalnu konsolidaciju zemlje.

„Naš doprinos ovim merama bio je solidarni doprinos. Svojevoljni”, kaže zastupnik penzionera. „Dali smo ono što je bilo nužno. Nisu nam uzeli. Nama niko ništa ne može da uzme.”

Preko demagogije „plača” bih i prešao. Ona je neizbežni folklorni ukras ovdašnje političke (ne)kulture. Ali, javno govoriti o „dobrovoljnosti”, tvrditi da niko ništa nije uzeo jeste preko ego. Postoji za to izraz koji iz pristojnosti ne želim da upotrebim.

O kakvom „solidarnom doprinosu” se govori? Kakva dobrovoljnost? Da li su, sem penzionerskih zastupnika okupljenih u vrhu PUPS-a, penzioneri pitani da li hoće da se odreknu dela svojih legitimnih primanja, svoje radom stečene imovine? Da li je održan neki plebiscit na kome bi se zaista svojevoljno izjašnjavali?

Protivzakonito je i protivustavno svako smanjenje penzija bez izmene ranijih akata koji utvrđuju visinu penzija. Ne može se reći da su penzioneri sami, svesno, a ponajmanje dobrovoljno, dali doprinos interventnim merama fiskalne konsolidacije.

Kako to da Krkobabić, zanet sadašnjom i budućom koalicionom aritmetikom, olako zaboravi da je Udruženje sindikata penzionera Srbije, koje ima više od 300.000 članova, pokrenulo inicijativu pred Ustavnim sudom za ocenu ustavnosti Zakona o privremenom (!) uređivanju načina isplate penzija kojim su prošlog novembra delu penzionera smanjene penzije? Šta bi sa javnim protestima?

Naš problem, a Krkobabićeva prednost, jeste to što su njegovi „harački argumenti” u saglasnosti s vladajućom doktrinom da penzionerima ništa nije uzeto, armiranih premijerovim najavama da će deo penzija biti uvećan.

U takvom ambijentu je i Ustavni sud utvrdio da nema osnova za pokretanje postupka za utvrđivanje ustavnosti: Zakon je opravdan jer utiče na očuvanje finansijske održivosti penzijskog sistema, omogućava redovnu isplatu penzija i najveći broj penzionera nije obuhvaćen ovim merama.

Ko iole poznaje ovdašnju politiku rekao bi da iza stava Ustavnog suda stoji politika, što bi vlast koja se kune u nezavisnost sudstva preteći prstom svakako demantovala. Sve to u „paketu mera” omogućava da se i dalje krše lična i narušavaju ljudska prava onih koji su svoje penzije zaradili radom, a izgubili administrativnom otimačinom.

Pravnici poručuju da je Ustavni sud doneo političku odluku koja nije zasnovana na pravu, a iz Udruženja sindikata penzionera Srbije najavljuju žalbe međunarodnim institucijama. Ustavni sudovi Grčke i Italije stali su na stanovište da je smanjivanje penzija protivustavno jer se ne radi o socijalnim davanjima već o imovini.

Naš Ustavni sud vođen je nekim drugim parametrima, pa će penzioneri, da bi im se vratilo uzeto, morati u Strazbur.

Uzalud su se penzioneri nadali da će im država vratiti novac koji im uzima. Tačno, konsolidacione makaze vlasti ne seku one s penzijama do 25.000 dinara mesečno, kojih ima više od 750.000. Humano. Njihova penzija nije dovoljna da kupi ni dve potrošačke korpe mesečno u kojima ionako nema dovoljno za 30 dana.

U stvari, nije suština problema u količini dinara koja je penzionerima skinuta sa čeka. Da su unapred pitani, da su pošteno zamoljeni da pomognu sprečavanju bankrota i oporavku zemlje, verujem da bi masovno pokazali solidarnost. Ali niko ih ništa nije pitao. S penzionerima se postupa kao sa zamorčićima. Jednostavno im je uzeto. Dekretom.

Kada na sve to šef partije koja nominalno zastupa interese penzionera počne da ih ubeđuje da su se dobrovoljno odrekli dela svojih primanja, onda to stvara gorak ukus. Ima ona narodna: ne brine mene toliko što me lažeš, već što hoćeš da još i poverujem u tvoje laži. Poigravanja sa onima koji se već osećaju zakinutim su opasna. Posebno uoči izbora.

Potvrđuje se da Srbija duže od decenije gradi kapitalizam samo za povlašćene. Ostali, pa ni penzioneri, nikako da napuste kategoriju „žrtava tranzicije”.

A možda nam tako i treba. Od kada sam pročitao nedavno istraživanje agencije „Faktor plus”, razmišljam da li Krkobabić posle desetogodišnjeg prisustva PUPS-a na srpskoj političkoj sceni ipak bolje poznaje penzionere od mene koji sam i dalje ubeđen da su nezadovoljni ulaskom države u njihov džep.

Po tom istraživanju, PUPS bi, ukoliko bi izašao samostalno na izbore, imao najbolji rezultat od malih partija. U ovom trenutku bi osvojio 3,2 odsto glasova, čime bi iza sebe ostavio SDS Borisa Tadića sa tri odsto, SDPS Rasima Ljajića sa 2,9 i LDP Čede Jovanovića sa 1,2 odsto.

Ispada da penzioner koji ima 25.000 dinara a posle „povećanja” će imati 25.250 dinara, zaista veruje da će mu biti bolje. Čudni su putevi gospodnji, zaključuje Jakšić za Politiku.