Mediji su postali industrija u kojoj urednici i novinari rutinski biraju vesti koje najviše uznemiruju i šokiraju jer čovek instinktivno poseže prvo za takvim naslovima. Ali da li je to, budući da je škodljivo za čoveka, etička praksa?
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Pablo Pikaso, „Gernika“
Deniz Baden je vanredni profesor poslovne etike na Univerzitetu Sautemton. Pre dolaska u Sautempton, bavila se istraživanjem u oblasti socijalne psihologije, a sada se njen istraživački rad fokusira na održivost, poslovnu etiku i korporativnu društvenu odgovornost. Za The Conversation napisala je tekst o neetičnosti medija koji svesno plasiraju loše vesti koje ljudski mozak ne može da prihvati u toj količini.
Postoje skrivena, a veoma ozbiljna, etička pitanja o medijima. Mediji su postali industrija u kojoj urednici i novinari rutinski biraju vesti koje najviše uznemiruju i šokiraju za svakodnevno, pa čak i za plasiranje u svakom satu.
Urednici možda prave takve odluke pretpostavljajući da se „loša vest prodaje„, ali predavanja iz novinarstva ukazuju na to da se podrazumeva da je dobra vest neozbiljna i da odvraća pažnju od ozbiljnih događaja kao što su ratovi, glad ili otmice dece.
Postoje tri argumenta kojima se opravdava ovakav pristup.
Govori nam se da su potrošači slobodni da izaberu različite vrste vesti i da je posao medija da one koji imaju moć drže odgovornim – otuda zainteresovanost za malverzacije umesto za „dobra dela“. Takođe nam se objašnjava da su loše vesti na neki način dobre za nas i za društvo, u smislu povećanja svesti o tome šta nije u redu, tako da smo u mogućnosti da preduzmemo odgovarajuće mere.
Naše istraživanje, međutim, obezbeđuje snažan dokaz da su ovi argumenti pogrešni – tačno je zapravo suprotno, kao i to da postoje neobične paralele sa kompanijama koje pokušavaju da nam prodaju krofne sa dva preliva ili pice sa punjenom ivicom.
Za početak, jasno je da negativne vesti nisu dobre za nas. Naše istraživanje sa više od 2.000 ispitanika pokazuje da izloženost tipičnoj vesti rezultuje padom raspoloženja za 38 odsto kod žena i 20 odsto kod muškaraca.
Drugo, naše istraživanje je pokazalo da izloženost negativnom aspektu vesti (kao što je rat, izumiranje bumbara) čini da ljudi u mnogo manjoj meri preduzimaju pozitivne akcije nego kada čuju pozitivan aspekt vesti (mirovni pregovori, povratak bumbara). Što vesti više doprinose da se ljudi osećaju uznemireno, tužno, depresivno ili zabrinuto, manja je verovatnoća da će oni biti motivisani da doniraju u dobrotvorne svrhe, da budu ekološki osvešćeni ili da iznesu svoje mišljenje.
Postoje čak neki dokazi da uloga pokretača optužbi, koju igraju novinari držeći vlast odgovornom, može u nekim slučajevima biti kontraproduktivna. Fokusiranje samo na ono što je loše, može da dovede do pokretanja pitanja u dnevnoj politici i da stvori pritisak za promene koji je zasnovan na gledištu da je mnogo više toga loše nego što zapravo jeste.
(Prim. Penzina: Čini se da kod nas, u Srbiji, insistiranje samo na nekim lošim vestima, malverzacijama, bez pozitivnih primera – niko nikada ne čini ništa dobro ili bez lične koristi, gura ljude u apatiju.)
Ljudi, takođe, izjavljuju da bi više voleli da je više pozitivnih vesti, iako su negativne te koje će češće privući njihovu pažnju. U skladu sa prethodnim istraživanjem, zaključili smo da postoji neslaganje između onoga što publika kaže da bi želela (pozitivne vesti) i onoga što zapravo na kraju gleda, sluša i čita.
Postoji dosta istine u argumentu da se ovo može objasniti dubokoukorenjenim evolucionim instinktom koji nas nagoni da obratimo pažnju na informaciju koja upozorava – da je reakcija na zastrašujuće naslove često nevoljna. Dakle, instinkt, a ne procena, jeste ono što sektor vesti iskorišćava stavljajući u prvi plan najalarmantnije i najšokantnije vesti.
Ali ako javnost dobija ono što javnost želi, može li ovo ikada biti shvaćeno kao etičko pitanje?
Da bismo se pozabavili ovim pitanjem, korisna je analogija sa prehrambenom industrijom. Postoji bojazan da je visok nivo šećera i masti u prerađenoj hrani loš za zdravlje i da je direktno povezan sa sve većom rasprostranjenošću bolesti vezanih za ishranu kao što su dijabetes i gojaznost.
Dodatni problem predstavlja to što dubokoukorenjen evolucioni poriv da se ovakva hrana konzumira nije više dobar u svetu u kome je takva hrana stalno dostupna. Iako možemo da raspravljamo šta bi trebalo da bude odgovor na to, teško da bi proizvođač hrane verovao da rade etički kada povećavaju količinu masti i/ili šećera u svojim proizvodima.
Ovo je u oštroj suprotnosti sa industrijom vesti. Dokazi jasno ukazuju da je konzumacija vesti sa visokim procentom negativnog sadržaja povezana sa problemima mentalnog zdravlja i apatije. Takođe, konzumacija takvih negativnih vesti povezana je sa evolucionim odgovorom koji nije više toliko primenljiv.
Pa ipak, oni koji proizvode te vesti veruju da rade pravu stvar. Zaista, najznačajnije nagrade i priznanja u novinarstvu dobijaju novinari koji izveštavaju o najšokantinijim i pričama koje najviše uznemiravaju.
Dodatni problem je to što, za razliku od hrane koja se konzumira dobrovoljno, gotovo je nemoguće da čovek ne bude izložen najšokantnijim i najstresnijim dešavanjima u svetu, pošto su to aspekti priča koji su veoma istaknuti, sa svesnim ciljem da se privuče pažnja.
Naši mozgovi nisu prilagođeni za obrađivanje svih svetskih užasa, izabranih i istaknutih kako bi se predstavila najšokantnija i najužasnija slika sveta. Nije ni čudo da mnogi pokušavaju da se isključe, a da oni koji redovno prate ove vesti doživljavaju anksioznost, brigu i depresiju.
Vreme je da iznesemo na videlo etička pitanja u vezi sa načinom na koji se vesti biraju i prezentuju i da ubrzamo dalje razmišljanje i raspravu o tome kako se ovi problemi mogu rešiti. Novi pokreti kao što je Constructive Journalism Project i Positive News istražuju načine na koje vesti mogu ostati verne svojoj svrsi da informišu, a da pri tom ne izazivaju osećanja bespomoćnosti, anksioznosti ili depresije.