Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Nadežda (Novi Beograd): Uspomene, sećanja…

Nadežda (Novi Beograd): Uspomene, sećanja…

Nadežda (Novi Beograd): Uspomene, sećanja…

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Marjan Petrovski, Mostar

U ovim godinama, poželela sam da obiđem stare krajeve naše nekadašnje lepe zemlje i da obnovim sećanja za koja me vezuju lepe uspomene. To se desilo sa mojim društvom „Izletnik“, koje organizuje put do Trebinja, Mostara, Herceg Novog, Risna, Kotora i Ostroga.

Sa nestrpljenjem i uzbuđenjem, posle mnogo godina, pun autobus članova društva krenuo je u „inostranstvo“. Posle prozivke i smeštaja na sedišta, naša draga Keti, koju zovemo „Princeza turizma“, podelila nam je mapu putovanja sa posebnom naznakom boje mesta koja posećujemo. Ovakav pristup i organizacija je za svaku pohvalu, a i mi smo navikli na njenu maštovitost i ozbiljnost kojom pristupa svakom poslu.

Krenuli smo u ponoć, 14. septembra 2009. godine, sa pesmom i dobrim raspoloženjem, ibarskom magistralom i prošli pored Lazarevca, Ljiga, Gornjeg Milanovca, Čačka, Užica, Mokre Gore, tako da smo u zoru već bili na granici sa Republikom Srpskom. Mesto Kotroman sa naše strane, a mesto Vardište sa njihove strane. Formalnosti su brzo obavljene udaranjem pečata u pasoše, krećemo prema Višegradu. Prolazimo pored manastira Dobrun, koji je osvetljen, tako da se na brdu vidi spomenik Karađorđa i beli, veliki krst koji deluje impresivno. Naš Vlada vozi izuzetno lepo i bezbedno po ovim krivinama u mraku, tako da nismo ni osetili kada smo stigli, u pet časova ujutru, u Višegrad.

U ranu zoru obilazimo grad, tražimo pekare sa vrućim burekom i krompirušom. U tome uspevamo, jer su vredni ljudi već pripremili svoje specijalitete i nas zadovoljili. Odlazimo na most Mehmed Paše Sokolovića, kojim je hodao naš nobelovac Ivo Andrić i dočekujemo rađanje novog dana uz žubor reke Drine. Prepuštamo se mašti, sećanjima koja naviru, uz poneku suzu, i uz dobro raspoloženje da smo baš u ovo vreme na pravom mestu.

Nastavljamo put prema Tjentištu, prolazimo pored Foče, Goražda i obilazimo spomenik podignut izginulim borcima u II svetskom ratu. Spuštajući se sa planine, sunce je probilo oblake i obasjalo ove divne predele, Jelengore i Magliča. Ozon je učinio svoje i dao nam snage za dalje šetnje. Posetili smo muzej Hegedušić u kojem je u 12 celina prikazana borba „Tito na Ozrenu“. Hegedušić je oslikao događaje, a između celina, uklesana su imena preko 6.600 poginulih boraca. Projekat je uradio Ranko Radović u fresko blion tehnici i fresko sekka. Radovi su obavljeni 1971-74. godine. Na izlazu iz muzeja stoje stihovi Branka Miljkovića: „Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj“. Bili smo iznenađeni koliko je ovaj muzej oskrnavljen raznim žvrljotinama preko slika i imena uklesanih, kao i nebriga oko same zgrade čiji krov prokišnjava. Teško onom narodu koji svoju istoriju ne poštuje.

Nastavljamo put kroz divne, šumovite predele Bosne, planine Vučevo i Bjelašnice i stižemo do Bileća i Bilećkog jezera. Tu nas je dočekao vodič, magistar arheologije, koji nas je uputio u srednjovekovni razvoj ovog kraja i pokazao nam veštačko Bilećko jezero. Nastalo je od reke ponornice Trebišnice 1966. godine. Stvaranjem ovog jezera, potopljene su crkva Sv. Nikole i manastir iz XIV veka posvećen Vavedenju presvete Bogorodice. Naime, manastir je premešten, kamen po kamen, zajedno sa freskama. Takođe su prenešeni i stećci, naročita vrsta nadgrobnih spomenika iz XIV i XV veka. Oni su u obliku sarkofaga, ploča, krstova, sa uklesanim imenima, figurama ptica itd.

Prema programu, popodne stižemo u ovaj lepi grad Trebinje, obasjan suncem, smeštamo se u hotel „Leotar“ na obali reke Trebišnjice, a uveče šetamo poznatim ulicama i uličicama, kao da učestvujemo u snimanju serije „Ranjeni orao“.
Izjutra smo svi bili spremni za polazak u Mostar. Na putu do Mostara, posetili smo rodnu kuću Sv. Vasilija Ostroškog, u selu Mrkonjići, gde je na njegovom imanju sagrađena crkva posvećena Sv. Arhangelu Mihajlu, kao i grob njegove majke Ane Jovanović.

Prolazimo pored sela Veličani, Jagodnja, Ljubinje i dolazimo do mesta Stolac, sagrađenog 1375. godine za vreme Kotromanića. Vodič nam je skrenuo pažnju da je do Stoca, Republika Srpska, a od Stoca – Federacija Bosne i Hercegovine. Prolazimo pored Čapljine i stižemo do Počitelja, mesta otomanske arhitekture, sagrađenog u stenama stepenicama i kamenim ornamentima. Počitelj je zasjao u svoj svojoj lepoti i podsetio nas na ranije posete, pre desetine godina, kada smo tu uvek svraćali na putu za Dubrovnik. Ovde se više ne održavaju književne večeri pisaca i umetnika iz cele nekadašnje zemlje.

Na putu prema Mostaru, posetili smo i manastir Žitomislić, iz XV veka, posvećen Blagoveštenju presvete Bogorodice. Obnovljen je 1563. godine, od braće pravoslanih Srba, Miloradovića Hrabrena. Tokom svoje istorije, više puta je stradao, a 1941. godine, svih osam monaha je ubijeno i bačeno u Vidonjsku jamu. Godine 1991, patrijarh Pavle osveštao je kosturnicu stradalih monaha, a 1992. je ona spaljena do temelja, a monahinje su pobegle u Srbiju. Obnovljeni manastir, 2005. godine je osveštao patrijarh Pavle uz prisustvo princa Aleksandra, princeze Katarine i gospodina Tadića. Ovaj manastir je jedna od najznačajnijih duhovnih sredina Srba u Hercegovini.

Približavamo se Mostaru, idemo pored Neretve, tirkizno plave boje, naviru sećanja ranijih vremena, koja se ne mogu vratiti.

Prvo odlazimo u muzej u kući Svetozara Ćorovića (1875-1919), književnika, u kojoj se nalazi galerija, i na prvom spratu, soba i biblioteka Alekse Šantića (1868-1924). Nije sačuvano mnogo stvari, koje su nestale tokom poslednjeg rata, a i spomenik, koji se nalazio u parku, nedaleko od kuće, bio je srušen. Spomenik je obnovljen i ponovo postavljen na isto mesto. Sa zadovoljstvom smo uživali pored spomenika, slikali se sa lepim pogledom na most i bistru Neretvu tirkizne boje.

Nastavili smo šetnju po starom delu Mostara, posetili Biščevića kuću iz 1635. godine, zatim Karađozbegovu džamiju iz XVI veka, zatim Mehmed Pašinu džamiju iz 1617. i stigli do čuvenog starog mosta, sagrađenog 1566. godine, srušenog u poslednjem ratu, a obnovljenog uz donaciju zapadnih sponzora.

Most više ne dočarava staro vreme, jer nije spolja u kamenim pločama, već u betonskim sivim zidinama, što umanjuje njegovu lepotu. Prešli smo preko mosta, slikali se, obilazili radnjice sa džidžama – suvenirima i tako umorni, jedva dočekali da dođemo do restorana „Tomato“ gde nas je čekao ručak iz tog podneblja: begova čorba, somuni, sarmice, punjena paprika, luk filovan, pire, baklava, sarajevsko pivce, voda kiseljak sarajevski, i na kraju, kafica iz fildžana. Sve je bilo veoma ukusno.

Posle ručka nastavili smo put prema mestu Blagaj, izvorištu reke Bune, gde je sagrađena stara derviška tekija, muslimanska bogomolja, sada nacionalni spomenik. Poštujući običaj, izuli smo obuću, a derviš nam je stavio marame oko glava. Tako smo nesmetano obišli sve prostorije, pune tepiha i eksponata. Eto i to smo doživeli i nije nam „pala kruna s glave“. Treba poštovati sve vere i običaje i obogatiti svoje znanje.

Lično sam se radovala poseti ovih krajeva, naročito Mostaru, u koji sam često dolazila službeno (fabrika „Soko“), ali sam iz njega otišla nekako prazna i tužna, bez ikakvog osećanja, jer je duša grada negde nestala, a po njemu šetaju neki novi ljudi.

Sledećeg dana, obilazimo Trebinje i prvo odlazimo do Arslanagića mosta sada Petrovića most iz XVI veka (1575), najstarijeg u Hercegovini, koji je 1966-72. prenet na drugu lokaciju, iz Dobrićeva sa kilometar i po – dva udaljenosti. Most je izuzetno dobro očuvan. Obišli smo i muzej Hercegovine, osnovan 1952. godine, u kojem se nalazi šest stalnih postavki: Dučićeva zbirka, arheološka zbirka, etnografska postavka, gradska kuća, umetnička zbirka Atanasije Popović (1845-1943) i zbirka skulptura „Kameni cvet“, Radovana Ždrala.

Pošto se muzej nalazi u starom gradu Trebinja, obavezno smo posetili kuću, odnosno, kapiju, gde se snimala serija „Ranjeni orao“ i napravili lepe snimke. Obišli smo i spomenik Jovanu Dučiću, Njegošu, kralju Petru I, i spomen ploču Jelene Anžujske, supruge cara Uroša, koja je ovde provodila zime u svome dvoru.

Autobusom odlazimo do brda Crkvina i obilazimo crkvu Blagoveštenja Hercegovačka Gračanica, koja je sagrađena 2000. godine, na mestu srednjevekovnih zadužbina kralja Milutina, crkve Sv. Mihaila. Manastir Hercegovačka Gračanica je zadužbina Branka i Radmile Tupanjac, donatora iz Amerike. U kripti crkve sahranjen je pesnik Jovan Dučić, koji je umro 7. aprila 1943. u Čikagu i posle 57 godina prenet u svoje Trebinje. Sa ovog brda se pruža veličanstven pogled na celo Trebinje sa okolinom, gde smo svi napravili izuzetne snimke. Svima nam se ispunila želja da posetimo grob našeg velikog pesnika i diplomate, Jovana Dučića.

Popodne, nastavljamo put pored reke ponornice Trebišnice i stižemo do manastira Tvrdoš, koji je posvećen uspenju presvete Bogorodice. Osnovali su ga car Konstantin i njegova majka Jelena, dok je u XIII i XIV veku bio zadužbina kralja Milutina. Najviše je stradao za vreme ratova između Mlečana i Turaka 1694. godine. Više puta je razaran i obnavljan. U XVII veku manastirom je upravljao mitropolit Sveti Vasilije Ostroški i Tvrdoški koji se „utkao u duhovni život srpskog naroda kao svetitelj i čudotvorac“. Manastir je obnovljen u prošlom veku, a živopis u crkvi je novijeg datuma 1999-2004. godine, izrađen od ikonopisaca iz Beograda. Izuzetne je lepote, okružen lepim konacima, zelenilom i cvećem.

Takođe smo posetili Crkvu Sv. Petra za koju arheolozi smatraju da je obnovljena u današnjem obliku 1906. godine na temeljima crkve iz XV veka i Crkvu Sv. Pavla koja je bila prvobitno samo krstionica a kasnije, u XV veku, pretvorena u crkvu. Na podu crkve, prekriveno debelim staklom, vidi se polukružna kamena krstionica i drugi delovi temelja – zida. Hramovi su više puta rušeni a 15. jula 2007. godine, episkop zahumsko-hercegovalki i primorski iz manastira Tvrdoš, gospodin Grigorije osveštao je obnovljenu Crkvu Sv. Pavla. Sestrinstvo manastira vreme provodi u šivenju, vezu, kaligrafiji, ikonopisu i proizvodnji tamjana.

Posle ovako bogatog programa, puni utisaka, stižemo na granicu Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Mesto Zupci (BiH), mesto Sitnica (CG). Sutra nastavljamo put prema Boki Kotorskoj, Risnu, Perastu, Prčnju, Kotoru, Budvi, Ulcinju, Nikšiću, Ostrogu, kraja nema…
Nastaviće se…

Nadežda Trpković, Novi Beograd


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“