Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2017. Nada (Valjevo): Koraci koje čujem

Nada (Valjevo): Koraci koje čujem

Nada (Valjevo): Koraci koje čujem

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Tešnjar, Valjevo (www.turizamiputovanja.com)

Danas je njegov rođendan. Dvadeset peti koji dočekujem sama. Četvrt veka je prohujalo od kada je zauvek zaspao, a ja još uvek, u predvečerje (par sati je posle posla sa društvom proslavljao) čujem korake u dvorištu.

Sećam se, na brzinu bacam još jedan pogled ka ogledalu, popravljam frizuru i prekorevam sebe što i posle toliko zajedničkih godina crvenim poput šiparice čim mi se približi. Otvara vrata, prilazi mi i usne nam se spajaju u dug, topao poljubac. Jedva dolazeći do daha, izuzustim: „Srećan rođendan“ i pogledom ga usmeravam ka zamotuljku na stolu. Treperim dok skida ukrasni papir. Poznajem ga do srži, poznajem svaki njegov damar i znam da će se iskreno obradovati. Neke od tih poklona koji su ostali posle njegovog odlaska čuvam kao relikvije. Sedefom obloženu pljosku. Za njegov mali porok. Posrebrenu tabakeru. Za njegov veći porok. Raskošno opremljenu turističku monografiju. Za naš zajednički, najveći porok. Znala sam da će već narednog leta snevane destinacije kao nekom čarolijom pretočiti u javu.

Pamtim sva ta putovanja, čak do najsitnijeg detalja. Porečku rivijeru sa skrovitom uvalom u Zelenoj laguni, gde smo se nesputano voleli. Plitvička jezera i našu ušuškanu sobicu do koje dopire huk vodopada. Bungalov u Bohinjskoj bistrici, apartman nadomak Mosta ljubavi u Vrnjačkoj Banji, brodsku kabinu tokom plovidbe Dunavom, dubrovačku Onofrijevu česmu…

Samo jedno od tih naših slatkih pribežišta nastavila sam da posećujem sama i to gotovo svakodnevno. Nikada mu nisam poklonila tu monografiju jer ne postoji, nema prospekta ni itinerera za nju. Vidim je sa terase naše kuće, i slike, vrtoglavom brzinom, počinju da se vraćaju.

Posle kratkog, popodnevnog dremeža, on izlazi na terasu, staje mi iza leđa i najnežnije poljubi vrat. Ustajem, uzimam ga pod ruku, a u drugoj nosim minijaturni putni koferčić, dovoljan tek za termos, dve šolje i plastičnu kutiju sa nekoliko kolača. Gospode, koliko sam puta izbrojala korake na tim „nezaboravnim“ putovanjima. Sto četrnaest do mosta na Kolubari, još trista pedeset devet do prve klupe u parku „Pećina“. I još devedeset tri ako poželimo da odemo do one najlepše i najzaklonjenije od svih pogleda. A želeli smo često…

Uzduž i popreko obišli smo bivšu Jugu, bivali pomalo i u inostranstvu. Dala bi se od toga sačiniti zbirka putopisa. Međutim, ovaj putopis sam najkraće ikada poznate turističe rute, sve ih u mojim sećanjima nadmašuje i zasenjuje.

Kolubara se mreška na suncu, pešački most što vodi ka „Platanima“ baca čudesan kasnopopodnevni odsjaj, pešaci kao rasuti grozdovi mile prema restoranu „Lovački dom“… Poneka, dečurliji odbegla, lopta doskoči pred naše noge, a on je mladićki hitro zgrabi i posle kraćeg začikavanja vrati nestrpljivim i zbog njegovih šala nasmejanim mališanima. Sećam se kako me je jednom (uvek me je na sve lako nagovarao, možda zato što nikada nisam imala želju da se opirem) zadržao do prvog mraka. Ostali smo sami u tom velikom parku, oboje u trenerkama. Ubedio me je da se popnem uz tobogan, on je bio iza mene jer se „odatle pruža najbolji pogled“, kako je mangupski govorio i zajednički smo se uz gromoglasan smeh spuštali.

Koliko sam samo suza za ovih četvrt veka prolila kraj tog tobogana?! Čudi me da se obližnja Kolubara nije izlila iz korita. Nikada više nisam smogla snagu da zakoračim ni na prvu prečagu tobogana. Kao što nemam snage da zaustavim bujicu iz očiju dok neutešna i sama brojim korake u oba pravca. Sada ih je mnogo više, snaga je iščilela i smanjilli su se. Samo se moja čežnja umnožila i uvećala, kao i neostvarivo nadanje da ću ga bar još jednom uzeti pod ruku da me povede. Preko reke, na najčarobnije putovanje na svetu…

Nada Đokić, Valjevo