Početna Draganova nagrada Miroslava (Beograd): Biseri davne prošlosti

Miroslava (Beograd): Biseri davne prošlosti

Miroslava (Beograd): Biseri davne prošlosti

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Marko Nikolajević, Ohrid

Putovanje, svejedno da li je kraće ili duže, uvek mi pričinjava veliku radost, nagoveštaj novih otkrića, novih saznanja, užitak spoznaje dometa ljudskog uma u veštini stvaralaštva, divljenje u delima najsavršenijeg tvorca – prirode – prisutnih svuda oko nas. To mogu da poredim sa uzbuđenjem pred nepročitanom knjigom i nestrpljenjem da otkrijem priču, likove, poruku, lepotu pisane reči. I dok putujem, svaki pređeni kilometar je kao nova pročitana stranica.

Zbog obilja lepote i bogatstva utisaka posebno pamtim odlazak u Makedoniju, na Ohrid, početkom oktobra 2008. godine. Naš Energoprojekt je organizovao četvorodnevni izlet do Ohrida, pa su pozvali i nas penzionere. Tako sam se obrela u udobnom Lastinom autobusu. Saputnici poznati, smeh, šala, veselo raspoloženje, a ubrzo je počela da kruži i poneka kutija sa domaćim kolačima. Vozač nam pušta laganu muziku a turistički vodič, ljubazna devojka, povremeno nas upućuje na interesantne detalje, na koje treba da obratimo pažnju. Klizi autobus po drumu, a pored nas promiču divni predeli naše Srbije. Zatalasani brežuljci, obučeni u gustu šumu, njive zrelih kukuruza, zabelasa se u daljini i neka rečica – prava zlatna jesen. Povremeno obilaznicom samo okrznemo neki grad u daljini.

Na granici smo se kratko zadržali, tek toliko da prođu obavezne formalnosti, obzirom da više nismo bili ista država. Ubrzo smo stigli u Skoplje, ali bez zadržavanja. Jedino nam se priključio turistički vodič, Makedonac, momak koji je bio izuzetno srdačan i neiscrpan u iznošenju podataka o istorijskim i kulturnim znamenitostima pored kojih smo prolazili. Jednom rečju – bio je dobar domaćin.

Posle ugodnog puta sa povremenim pauzama za sok i kafu, uveče smo stigli u Ohrid. Smeštaj je bio u hotelu „Tino“, na samoj obali jezera, na potezu od centra prema Biljaninim izvorima. U tom delu su stacionirani pretežno hoteli, novijeg datuma, svi samo sa dva sprata i sa potpunim komforom.

Moja kuma Snežana i ja dobile smo sobu sa pogledom na jezero. Bilo je nestvarno, bajkovito, gledati mirnu površinu vode, u kojoj se ogleda i baca svoj zlatni prah Luna -vragolasti mesec, večita inspiracija pesnika i zaljubljenih.
A tek jutro! Sunce nas je izmamilo na terasu a odatle pogled ne može da obuhvati toliku lepotu. Jezero mirno, a po njemu lagano plutaju labudovi, otmeni, sa svojim dugim elegantnim vratovima. Tu su i galebovi koji se oglašavaju prodornim kliktanjem, a društvo im pravi join jedna vrsta – gnjurci – ili vodene ptice. One zagnjure glavu u vodu da bi kljunom uhvatile ribu, a onda polete, odlepršaju i svojim nožicama zaparaju vodenu površinu. Nijedna od tih ptica ne reaguje i ne obraća pažnju na poneki čamac, koji svojim veslima, nakratko, poremeti mir i harmoniju tog vodenog sklada.

Ohrid, smešten u blago zaobljenom zalivu, penje se od obale padinom obronaka planine Galičica, oslonjen „o hridi“ — i tako ostade ime Ohrid. Stari Grci su grad zvali Lihnidos, u prevodu Božanska svetlost – Belo jezero, pa je i to ime ostalo najviše u pesmama.

Jezero je na 700 metera nadmorske visine, i nudi užitak svežih noći, dok su letnji dani topli, žarki i pravo i jedino osveženje može da obezbedi samo kupanje u bistroj jezerskoj vodi.

Tog prvog dana imali smo u planu obilazak stare čaršije u okviru Samuilove tvrđave. Takoreći uz samu obalu, ispred nekadašnje „Donje porte“ – donjih vrata za ulaz u grad, nalaze se dva mala manastira, jedan pored drugog. Sveti Nikola bolnički i Sveta Bogorodica bolnička, neuobičajeni nazivi uz imena svetitelja. A evo i zašto. Nekadašnji putnici, namernici, koji bi se uputili u tvrđavu u grad, prvo su morali da provedu nedelju dana u karantinu, da bi se eventualno sprečio ulazak obolelih. Muškarci su boravili u manastiru Sveti Nikola, a žene u manastiru Sveta Bogorodica, pa je tako ostalo do danas ime muški bolnički i ženski bolnički manastir. Mudro smišljeno.

Idući uzanom, strmom, kaldrmisanom ulicom, između kuća zidanih tradicionalnim turskim stilom, sa stepenasto isturenim spratovima, nailazimo na kuriozitet u današnje vreme. Malu radionicu ručno rađenog papira, na način kako se radilo pre dve hiljade godina i sa čuvenom starom originalnom Gutenbergovom štamparskom presom, jednom od tri preostale u svetu. Druga je u Sloveniji, a treća u Gutenbergovom muzeju u njegovom rodnom Majncu. Ova u Ohridu je još u funkciji. Demonstrirali su nam ceo postupak – od potapanja celuloznih vlakana u neveliko drveno korito sa vodom, potom, pravougaoni drveni ram sa finom plastičnom mrežicom izvlači tanak sloj raskvašene mase, i posle ceđenja i sušenja, dobija se prirodni, dugotrajni papir, rustične strukture. Od toga prave razne suvenire, koverte, razglednice, čestitke, ukrasne kese, sve sa amblemom Ohrida. Zaista čudesno, a deluje mnogo, mnogo jednostavno.

U ovom malenom, pitomom gradu, istorija je ostavila brojne vekovne tragove. Na svakom koraku susreću se spomenici epohe iz raznih perioda. Logično, jer se grad pominje još u trećem veku pre nove ere, kao važna tačka na putu prema jugu – magistrala Via Egnatia.

Jedna od najstarijih građevina u samom jezgru grada je antičko pozorište, amfiteatar, sa izvanrednom akustikom, gde su se pored prikazivanja predstava na otvorenom, odigravale i borbe gladijatora sa divljim životinjama. Otkriveni su i podzemni hodnici kroz koje su izlazile zveri. Zanimljivo je da su na nekim sedištima pronađena urezana imena, kao stalna rezervacija mesta uvaženih ličnosti – patricija.

Nastavljajući obilazak, nailazimo, u neposrednoj blizini, na još jedno remek delo. Trobrodna bazilika Sveta Sofija, najakustičnija pravoslavna crkva na Balkanu. Sagrađena je u jedanaestom veku sa freskama i ikonama neprocenjive vrednosti, sačuvane i do danas. Iako je za vreme Turaka bila pretvorena u džamiju, početkom dvadesetog veka se ponovo vraća primarnoj nameni. Zbog izvanredne akustičnosti, tu se održavaju koncerti ozbiljne muzike za vreme trajanja tradicionalne međunarodne manifestacije „Ohridsko leto“.

Na prostoru zvanom Plaošnik, što znači ravno mesto na brdu, sazidana je nova crkva na temeljima prethodne, koju je u devetom veku podigao Sv. Kliment, zaštitnik Ohrida i prvi slovenski episkop. Takođe je zajedno sa Sv. Naumom, osnovao Prvi Sveslavenski Univerzitet i Ohridsku literarnu školu, kroz koju je prošlo 3500 učenika, sledbenika i promotera slovenske reči i hrišćanstva. Time je Ohrid postao kolevka civilizacije Južnih Slovena i sedište prve Patrijaršije.

Moram da pomenem još jednu crkvu – Sv. Jovan Kaneo, podignutu na visokoj steni, kao iznikle iz vode, na samoj obali, koja svojim položajem i siluetom predstavlja prepoznatljiv simbol ohridskog jezera. Sa te visoke stene, leti, hrabriji momci skaču u vodu i izazivaju divljenje posmatrača.

Sve ove crkve, građevine, cela stara varoš i na vrhu hridi moćna Samuilova tvrđava bili su opasani zidom u dužini od tri kilometra sa osamnaest kružnih kula. U momentu našeg obilaska, zatekli smo radnike koji su vršili rekonstrukciju i obnovu celog kompleksa. Vodič nam je dao objašnjenje za crnu traku, koja se vijugavo, talasasto, pružala duž zida, po horizontali, sa različitim visinama. Tom crnom razdelnom linijom se naglašava i odvaja stari od novog, obnovljenog dela kamenog zida.

U Ohridu, kao stecištu pravoslavnih hramova, od nekadašnjih 365 crkava (kao broj dana u godini), danas je preostalo oko pedesetak, što je za ovako mali prostor impozantan broj. Stalnim iskopavanjima i restauratorskim radovima iz zemlje i dalje niču mnoge zatrpane relikvije.

Posle duge šetnje i obilaska brojnih znamenitosti, nas četiri drugarice, penzionerke, Duda, Zorka, Snežana i ja, sele smo u baštu jednog prijatnog restorana, pored samog jezera, da napravimo predah i saberemo utiske. Dok su blagi talasi u ujednačenom ritmu zapljuskivali obalu, a planinsko jesenje sunce neštedimice grejalo, uživale smo u ukusnoj ribljoj čorbi i odličnom crnom vinu.

Popodne nas je čekalo razgledanje drugog dela grada. Pošli smo od glavnog trga, popločanog platoa sa parkom punih ruža, klupama i monumentalnim spomenikom Ćirilu i Metodiju, rad vajara Tometa Serafimovskog. Autor je istaknuti član Makedonske i Srpske akademije nauka, sa bogatom zbirkom svojih skulptura i velikim brojem izložbi. Replika tog spomenika je poklon Beogradu i nalazi se u parku kod Vukovog spomenika.

Od trga počinje najvažnija pešačka, trgovačka i turistička ulica, sa kafićima, ribljim restoranima, poslastičarnicama i bezbroj prodavnica suvenira. A glavni suvenir je ohridski biser, nadaleko čuven, koji se koristi u izradi nakita i maštovitih ukrasnih predmeta. Pored prirodnih bisera, koji su retki, prave se veštački, specijalnom procedurom od krljušti sitne ribe „plašice“, koja živi samo u čistoj jezerskoj vodi. Idući kaldrmisanom ulicom, prolazeći pored savremeno uređenih izloga, na kraju nas očekuje drvo Činar, platan, po predanju staro devet vekova, raspuklog stabla, poduprtih grana, da se ne polome, i kao izuzetna retkost, pod zaštitom je države.

Narodna pesma „Biljana platno beleše, na ohridskite izvori“ proslavila je izvore hladne vode, koja u mlazevima, šumno, izbija iz zemlje i kanalom se uliva u jezero. Izvori zasvođeni velikim krošnjama starih stabala huče i pričaju o devojci Biljani, koja je ostavila svoje ime ovom lepom i poetičnom mestu.

Radovala sam se sledećem danu i predviđenoj poseti manastiru Sv. Naum, na trideset kilometara od Ohrida. Posebna draž tog putovanja bila je vožnja brodom i mogućnost sagledavanja obale sa vode. Naravno, to je potpuno novi, drugačiji utisak. Na stenovitoj uzvišici, iznad izvora Crnog Drima, prvobitni hram je podigao Sv. Naum u devetom veku n.e. i posvetio Sv. Arhangelu Mihailu, ali se vremenom zadržalo i ustalilo ime po zadužbinaru episkopu Naumu. Kasnije je manastir potpuno stradao pa je u sedamnaestom veku podignut novi, sadašnji. Tu je sahranjen Sv. Naum i pošto je slovio za čudotvorca, ostala je priča da njegovo srce još kuca. Znatiželjni turisti, da bi se uverili u to, mogu da prislone uvo na kamenu ploču njegovog zagrobnog kovčega. Priznajem, ja nisam ništa čula.

Izvor Crnog Drima su zapravo bezbroj podzemnih izvora, koji se spajaju u kratku, brzu, plahovitu, hučnu reku, ne mnogo duboku, ni široku, koja posle svog kratkog toka, uvire u jezero. Izlazi kod Struge i dalje nastavlja prema Albaniji. Kažu, kad je bistro vreme, vidi se da reka protiče kroz jezero, ne mešajući se sa jezerskom vodom. Dokaz za taj fenomen je temperatura vode na ulasku i izlasku iz jezera, uvek plus 9 stepeni Celzijusovih, kao i posebna vrsta vodenih biljaka, ista na dnu oba kraja reke. Okolna priroda je božanske lepote, a u taj ambijent uklapaju se paunovi, svete ptice, koje se slobodno kreću po travnatim i cvetnim parkovima.

Ne može se preskočiti čuvena ohridska pastrmka čije je meso žuto-roze boje, zbog specijalne vodene biljke kojom se ribe hrane a koje u sebi sadrže karotin. Pored raznih vrsta riba, jezero obiluje jeguljama. Jedanput godišnje one odlaze Crnim Drimom u Sargasko more da obave prirodan biološki zakon održanja vrste. Da nije jezero tako čisto i bistro ne bi se održale tolike biljne i životinjske vrste. Voda u jezeru ima providnost 22 metra.

Uspeli smo nakratko da obiđemo još jedno zanimljivo mesto.U neposrednoj blizini, na 16 km od Ohrida, nalazi se gradić Struga. Ljupko, pitomo naselje, smešteno duž obale jezera i sa obe strane Crnog Drima. Reka je glavna atrakcija i ukras grada, sa kaskadasto uređenim obalama, negovanom travom, bokorima ruža raznih boja, pešačkim stazama, klupama, kandelabrima i bogatim drvoredom. Mnogobrojni mostovi spajaju dva dela grada, a Drim koji izvire iz jezera i protiče kroz naselje, nije mnogo širok, ni mnogo dubok, ali je brz, kao plahi planinski potok. Toliko je bistar da se vidi svaki oblutak, svaka ribica i svaka travka na dnu, koja se povija pod silinom i brzinom vode.

Struga i Drim su simboli međunarodne manifestacije „Struške večeri poezije“, ustanovljene davne 1962. godine. Pesnici sveta dolaze svake godine krajem avgusta, na „Mostu pesnika“ čitaju svoje pesme, a najbolji dobija nagradu „Zlatni venac“. Imala sam priliku da jedanput prisustvujem tom događaju. Tad sam shvatila kolika je to važnost i radost za grad. Svi meštani svečano obučeni izlaze na obale Drima, a šareni lampioni ukrašavaju mostove, dok se na reci lagano ljuljuškaju čamci, osvetljeni fenjerom ili ribarskom lampom, i podsećaju na venecijanske gondole.

U produžetku jednog od mnogih mostova nastavlja se glavna pešačka ulica, popločana kamenom, sa bezbroj prodavnica. Među njima još uvek odolevaju vremenu retke radionice starog zanata – izrade filigranskog srebrnog nakita.

U samom centru Struge je crkva posvećena Sv. Đorđu. Pored značajnih ikona i zidnih slika, jedna je posebno važna. Ikona Sv. Đorđa iz trinaestog veka na čijoj poleđini se prvi put pominje naziv Struga Ohridska. Za mene, Struga je kao mlađa, umiljata sestra, velikog brata Ohrida.

Da ne bude samo šetnja i obilasci, domaćini, to će reći hotel „Tino“, počastili su nas jednom divnom zajedničkom večerom pre nego što ujutru krenemo nazad. O bogatstvu menija, usluzi i ljubaznosti osoblja neću ni da govorim, ali moram o muzici. Priuštili su nam živu muziku, čitav orkestar, a njihovo sviranje ne može da se opiše. Dira i osvaja dušu, srce, svaki nerv. Instrumenti u veštim rukama vezu priču o pečalbi, o tugovanju, o čežnji, neuzvraćenoj ljubavi. I onda se setih narodne izreke: „Ako ne znaš dobro da pevaš, ne počinji pesmu sa Bosancem; ako ne znaš dobro da igraš, ne hvataj se u kolo sa Srbijancem; ako ne znaš dobro ni da pevaš, ni da igraš, ne pokušavaj to da činiš sa Makedoncem“. Divno raspoloženje, pesma, igra, veselje – lep rastanak od ljubaznih i srdačnih ljudi.

I tako prođe naš višednevni boravak u ovom prelepom kraju i prelepom gradu. Mnogo smo videli, naučili i doživeli. Iako je prošla skoro decenija od tada, još uvek su mi slike, predeli, hramovi, urezani u sećanje, urezani u srce. Zato tako dugo traju. Ohrid je zaista pravi biser.

Tog poslednjeg četvrtog jutra naše bogate turneje, morali smo da se rastanemo sa slikovitom ohridskom rivijerom. Put ka Beogradu vodio nas je do Skoplja, naše sledeće destinacije.

Glavni grad Makedonije, važan centar na putu od Srednje Evrope prema Egejskom moru. Istorija grada datira mnogo godina pre nove ere, ali se u pronađenoj arhivskoj građi prvi put pominje u prvom veku n.e. pod imenom Skupi, za vreme Rimske imperije. Zahvaljujući Milanskom ediktu od 313. godine hrišćanstvo se proširilo i ustalilo i u ovim krajevima. Posle mnogih osvajača, tek u jedanaestom veku prvi put se pojavljuje slovensko ime Skoplje, pa ga u svom žitiju pod tim imenom pominje Stefan Nemanja.

Srpski car Dušan Silni u svom prestonom sedištu, Skoplju, krunisan je za cara. Tu je nastao i čuveni Dušanov zakonik.

Grad je očigledno na trusnom području pa se zna da je zemljotres ogromnih razmera razrušio grad u šestom veku n.e. Tragedija se ponovila 1963. godine, a katastrofalni zemljotres je uništio najveći deo grada i mnogo ljudskih života. Zahvaljujući velikoj solidarnosti svih jugoslovenskih naroda, kao i međunarodne zajednice, grad je obnovljen, stao je na noge i nastavio normalan život. U prilog tome, kao svoj doprinos i pomoć, čuveni japanski arhitekta Kenco Tange uradio je urbanistički plan Skoplja.

Posle opširnog uvoda o Skoplju koji smo čuli od vodiča, krenuli smo u obilazak. Razgledanje grada počeli smo od tvrđave Kale, na brdu u blizini Vardara. Opasana je moćnim zidom – bedemom, od velikih blokova tesanog kamena. U okviru tog prostora, zajedno sa gradom rasla je i razvijala se skopska „Stara čaršija“. Odmah posle istambulske, ovo je najveća čaršija na Balkanu, sa preko hiljadu dućana raznih starih zanata, karavan saraja i hanova.

Dominantan trag prošlosti je veliki kameni most na Vardaru, spona starog i novog dela grada. Sa četrnaest lukova i moćnim stamenim stubovima koji su po legendi bili i zatvorske ćelije.

Kao ostaci viševekovnog vladanja Turaka, ostale su mnogobrojne džamije, neke aktivne i danas.

Najznačajniji sakralni objekat je crkva Sv. Spasa nastala krajem sedamnaestog veka, ušuškana u naselju i visokim zidom zaštićena od pogleda. Pod tadašnjim turskim zakonima, za takvu vrstu objekata, crkva je morala biti niske gradnje što joj ne umanjuje vrednost i lepotu. U malom, skromnom dvorištu, uz mnogo cveća i zelenila, dominira kameni sarkofag Goca Delčeva, makedonskog nacionalnog heroja. A u crkvi, neprocenjiv, zadivljujući ikonostas, dugačak 10 metara i visok šest, izuzetan primerak čuvene debarske rezbarske škole. Čovek ostaje zadivljen pred takvim uzvišenim remek delom ruku, duha, mašte, umeća i veštine. Zaista, nešto predivno. Posle ispunjenog prepodnevnog obilaska grada, čekao nas je oproštajni ručak u restoranu sa mnogobrojnim gastronomskim specijalitetima nacionalne kuhinje.

Na izlasku iz Skoplja, kao i na dolasku, sačekao nas je i ispratio monument, Milenijumski krst, na orlovskim visinama, kao sišao iz oblaka. Postavljen je 2002. godine, na brdu Vodno, na visini od 1066 m, u čast 2000. godine hrišćanstva u Makedoniji. Sam krst je od metalne, čelične konstrukcije, nešto kao čipka Ajfelove kule, i visok je 66 metara. Sa ugrađenim liftom, svojevrsna je turistička atrakcija i vidikovac na celo skopsko polje. Zbog svoje veličine i izvanrednog položaja, vidljiv je sa razdaljine od 30 km, i kao da čuva i štiti grad svojom snagom, dominacijom i imaginacijom.

Ostatak puta do Beograda prošao je u sumiranju mnogobrojnih i bogatih utisaka. Za svaku pohvalu je posvećenost i trud zvaničnika Makedonije za očuvanje tolikog blaga. Samo briga, zaštita i pravilno održavanje, mogu da sačuvaju ogromnu riznicu neprocenjive vrednosti koju su sadašnja pokolenja nasledila od svojih davnih predaka. Zahvaljujući tome, na ovom putovanju vratili smo se 1000 godina unazad. Bilo je lepo, korisno, nezaboravno.

Miroslava Mirčevski, 72 godine
Beograd