Pesma sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja putopisna pesma“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Oplenac
Završen nam je radni vek
i imamo vremena na pretek,
pa eto tako, na radost sviju
mi, penzioneri, krenuli na eskurziju.
U autobustu priča, radost i milina,
kad odjednom se ču: „Tišina!
govori vam vaš vođa puta.
Objasniću vam kakva nam je putna ruta.
Prvo idemo na Oplenac,
stenoviti brdski venac,
gde na vrhu stoji sam
divan Svetog Đorđa hram.
A kad se spustimo dole,
stići ćemo do Topole.
To je centar oslobođenog dela Srbije
za vreme Karađorđev dinastije.
Tu se nalazi Mauzolej slavni
da nas podseća na rodoslov davni.
Idemo posle do Aranđelovac-grada
gde kažu da od stara napraviše mlada,
jer njihove vode mineralne
od bolesnih stvoriše vitalne.
Ističe se park Bukovičke banje
gde se nalazi Kneza Miloša zdanje.
I još svašta videti se mora,
puno skulptura poznatih autora.
Napuštamo park gde život kulja,
svojim svežim dahom zove nas Bukulja.
Ne treba nam uošte ni dvogled,
odatle se pruža veličanstven pogled.
Sigurno će svima da nam prija,
jer se dosta vidi naša lepa Šumadija.
To bi bilo sve zasad od mene.
A sad može naš majstor da krene.“
Svako od nas bio je zanesen,
što ovako obeležavamo života jesen,
još srećan put sami sebi da poželimo
i ovaj dan nikad da zaboravimo…