Početna Draganova nagrada Mira (Beograd): Belgija

Mira (Beograd): Belgija

Mira (Beograd): Belgija

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Briž

Krećem sa svojom unukom Bojanom avionom za Brisel. Idem u posetu deci. Jedva čekam da stignemo. Vreme leta brzo prolazi jer razgledam panoramu predela iznad kojih letimo. Za čas je prošlo dva sata leta. Sleteli smo, počinju zagrljaji i radost susreta. Već sutra krećemo u obilazak grada.

Pošto volim da zagledam sve oko sebe, naročito ljude, primećujem dosta različitih boja i rasa. Što je i normalno za ovakav grad.

No ima druga stvar koja me je zainteresovala, to je starija populacija. Posmatrala sam ih, raspitala se i pogledala na internetu. Kod njih je sistem stvaranja sigurnosti za starost sasvim drugačiji. Primali celu zaradu i sami odvajali i štedeli za starost. To im nije bilo teško jer su imali naviku za štednju, a imali su i od čega jer su im primanja bila pristojna.

Kod nas niti smo stekli naviku, niti smo imali od čega.

Nedaleko od Brisela, nalazi se gradić Briž, kako ga oni zovu, njihova Venecija. Ispresecan je kanalima Severnog mora. Kao u Veneciji, kanalima se voze turisti i razgledaju grad koji je prelep, pun zamkova i mnogih znamenitosti.

Interesantno je da su sačuvali dosta starih fasada, ali su tako uklapali ostalu gradnju, noviju, da se ništa ne remeti. Tako je stara zgrada iz 1336. godine ostala sačuvana u prvobitnom stanju. Ali je interesantno to, čemu je služila.

Dugačak spoljašni zid koji je odvajao zgradu i dvorišni prostor od ulice, okrečen u belo, kao kod naših kuća na selu. Stanovi su postavljeni u krug i činili jednu celinu. Pomoćne zgradice su odvojene. Reći će te, pa šta. E pa nije tako, bar za mene, evo zbog čega. Svaki stan je zasebna jedinica, sa svojim ulazom. Te stanove je sagradio čovek velikog srca koji je pomagao siromašne. No imao je jedan uslov, morali su se zaposliti, a i pri tome im je pomagao. Idemo dalje, nikakve dažbine nisu plaćali, da bi stvorili zalihu novca da se osamostale. Kada bi stekli tu mogućnost, napuštali su te stanove odlazili u svoje, a na njihovo mesto su dolazili dragi. U koliko nisu uspeli da ispune tu obavezu, morali su napustiti stan da bi ga dobili oni kojima je potreban. Tim saznanjem sam bila fascinirana, no žao mi je što nisam uspela saznati ime tog dobrotvora.

Dvorište je puno cveća, a izgled ostao isti, verovatno služi za stanovanje, ali prilagođeni sadašnjim potrebama.

Svratili smo do Vaterloa, ogroman spomenik Bonaparta. U Muzej nismo mogli, iz nekih razloga je bio zatvoren.
Evo, nalazim se kao sićušni mrav ispod Atomiuma. Svi smo ga često gledali na dnevniku, monumentalni objekat u obliku atomskog jezgra. Drugačiji je doživljaj kada ste ispod tog ogromnog zdanja koje je visoko devedeset tri metra. Sastoji se od osam kugli, u poslednjoj kugli je restoran. Najhrabriji idu pešice, tako možete ući u svaku kuglu i pogledati neku postavku izložbe i slično.

Objekat je izgrađen 1958. godine, kada se održavao sajam na svetskom nivou. Naša zemlja je imala svoj štand, kao Jugoslavija.

Otišli smo do trijumfalne kapije koja je treća u svetu:
1. Francuska
2. Egipat
3. Belgija.

U to vreme, Belgija je bila sastavljena od osam grofovija. Pošto su bili bogati, dali su novac za gradnju kapije. Kapija se sastoji od osam stubova, a u podnožju svakog stuba je kip nekoga iz porodice koja je dala novac. Najviše novca i dragog kamenja za izgradnju stiglo je iz Obale slonovače, Konga i ostalih kolonija koje su bile pod njihovom jurisdikcijom. Kasnije je optužen kralj za proneveru jer je potrošena ogromna suma novca. Jasno, nikada nije dokazano.

Otišli smo u muzej muzičkih instrumenata. Svako ko bude tamo, a ne poseti to zdanje, pravi neoprostivu grešku. Na četiri sprata, peti je bio u rekonstrukciji, ima šta da se vidi i čuje. Pri ulasku dobijete slušalice, bez kojih ne vredi ulaziti. Pred koju god vitrinu stanete, čujete muziku tog podneblja.

U prizemlju su instrumenti prije nove ere, napravljeni od štapa i kanapa, ali su služili svojoj svrsi. Iznenadila sam se kada sam videla našu harmoniku i frulu našeg Save, gde piše ime naše zemlje. Kada se stane ispred vitrine, čuje se muzika sa našeg podneblja. Ne znam odakle bih počela, jer bih sigurno nešto preskočila.

Verujte mi, bilo je bajkovito jer vas muzika odnese u drugo vreme. Slikovito rečeno, nađete se u prašumi, pa skoknete do dvora obučeni u krinolinu, napuderišete kosu, pa se uhvatite u kolo uz našu frulu i harmoniku, za čas ste sa Bitlsima. Poželela sam da nikada ne izađem. I za ovoliko nam je trebalo tri sata, ali uživanja. Verujte mi da ostajem bez reči.

Predeviđena je Palata pravde, no bila je u restauraciji. Videli smo samo prizemlje, ali statue – njihova visina i visina prostora – oduzimaju dah. Sve izaziva strahopoštovanje. Gradnja je počela 1863. godine, završena 1883. godine. Tu je održana inauguracija kralja Leopolda II.

Ne mogu preskočiti nešto zbog čega sam bila jako ponosna, nisam izdržala, nego sam vikala na sav glas „Ovo je moja istorija bitisanja, moji koreni!“

Radi se o naslikanom muralu prako celog spoljašnjeg zida Vuk Karadžić i njegova ćerka Mina, kao još neki detalji iz naše zemlje.

Grudi su mi bile tesne, mislila sam da ću pući. I dok ovo pišem, suze same klize niz obraze.

Znam da se tamo lepše živi, ali ja ne bih menjala ovo moje trpilo za sve njihovo jer oni se ne bi sigurno znali ovako obradovati svojim korenima, a trpilo ostaje moje.

Mira Lilić, Beograd