Početna Draganova nagrada Miodrag (Požarevac): Živi vulkan

Miodrag (Požarevac): Živi vulkan

Miodrag (Požarevac): Živi vulkan

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Sicilija

Gospođa u turističkoj agenciji rekla mi je da ima jednu dobru destinaciju za suprugu i mene. Kada je spomenula Siciliju, ogrejalo me je sunce jer je to moja davnašnja želja, ali brzo sam se ohladio pomislivši na cenu za taj aranžman. Videvši promenu mog raspoloženja, gospođa mi reče da će to biti veoma povoljno i na rate, jer je ona to putovanje planirala za sebe, ali je odustala.

Predložila je nekoliko mesta i jedno od najlepših na Siciliji – Taorminu, odakle se žičarom spušta na plažu u čijoj je blizini laguna pod zaštitom UNESKA. Ispričao sam to supruzi, ali je Taormina odmah otpala jer se ona plaši žičare, plus što se plaća dva evra. Odabrala je mesto Fondakelo di Maskali, a tada nismo znali da je ono najbliže aktivnom vulkanu Etna.

Na autobuskoj stanici u Beogradu među poslednjima smo uzeli prtljag iz gepeka, a oko nas su se već okupili taksisti nudeći prevoz. Do Sava centra tražili su 1.000 dinara, i supruga nije htela da im plati tu cenu, rekavši da idemo gradskim prevozom. Stigli smo do kioska da kupimo karte i kad sam se uhvatio za zadnji džep pantalona, 6.000 dinara i nešto sitnine, nije bilo u džepu. Nema šta, možeš ti da guraš ruku koliko hoćeš u džep, ali kad prvi put nisi napipao ništa, nećeš nikad više. Čovek se tada oseća nekako glupo, prevareno. Kada sam supruzi saopštio da dinara više nemam, rekla je da su me odžeparili. Ja sam ostao pri tvrdnji da mi je novac negde ispao iz džepa. Srećom, evre sam držao u prednjem džepu.

„Lepo je počelo“, pomislio sam. Nismo hteli da damo 1000, pa smo zato izgubili 6000 dinara. Upitao sam taksistu koji tu stajao koliko on traži do Sava centra i on je rekao 600 dinara. Povezli smo se s njim i u kolima sam razmenio nekoliko desetina evra u dinare da imamo kada se vratimo iz Italije.

Posle prozivke putnika od strane vodiča, pošli smo nešto posle 19 časova. Granice nekadašnjih jugoslovenskih republika, Hrvatske i Slovenije, prošli smo bez većih zastoja, a granica i carina između Slovenije i Italije više ne postoji, tako da smo zoru i jutro dočekali na severu Italije.

Savršeno uređeni vinogradi i polja s kukuruzom, dominiraju ovim delom zemlje. U rano popodne, stigli smo u Rim. Ogroman grad delovao je tako volšebno, kao da će se svakog časa pojaviti neki od cezara. No, pokazao je grad i drugu stranu, sa nekakvim udžericama i klošarima, gde je turistima, a verovatno i građanima iz boljih kuća, preporučljivo da ne zalaze.

Smestili smo se u hotel „Arhimed“ i, posle kraćeg odmora, pošli smo pešice u razgledanje glavnog grada Italije. Ubrzo nam se ukazao, toliko poznati i prepoznatljivi, Koloseum u svoj svojoj veličini i lepoti. Dabome, počelo je fotografisanje s pozadinom ove arene u kojoj su se nekad borili gladijatori i održavale trke konjskih dvokolica. Posetili smo katedralu u kojoj se nalaze lanci kojima je bio vezan Sveti Petar, a u kojoj se nalazi skulptura Mikelanđela, ali da bi se video ovaj veliki umetnik u prirodnoj veličini, mora da se ubaci evro da bi se upalilo svetlo iznad njega.

Prošli smo zatim pored glavne rimske železničke stanice koja je delovala nestvarno u odnosu na naše, pa i beogradsku; onako sređena i velika podsećala je na veliki gradski trg. Zadržali smo se ispred rimskog senata i nešto kasnije obreli smo se u samom centru Rima. Mnoštvo kafića, butika, ulični zabavljači, „živi spomenici“, zapravo ljudi isprskani sprejom koji stoje nepomično tako da stvaraju nedoumicu kod turista.

Stigli smo, zatim, do Fontane di Trevo, u koju se bacaju metalni novčići za ispunjavanje želja. Gužva je bila velika oko česme, i dok se moja supruga gurala s ostalim turistima da baci novčić, ja sam potražio najbližu prodavnicu. Nisam čuo kada je vodič rekao u koliko sati krećemo od česme da bismo uhvatili poslednju vožnju metroom za to veče, oko 22 časa, do našeg hotela. Pronašao sam prodavnicu i uzeo dve boce piva. Kod kase je plaćao naš čovek, iz grupe, kada je uletela njegova supruga i rekla mu da odmah pođe jer grupa kreće ka metrou. Ispred mene je bio još jedan kupac, Italijan, i ja sam rekao onom našem koji je upravo izlazio iz prodavnice, da kaže vodiču da me sačeka. „Ma, stići ćeš nas ti!“, reče ovaj i ode. Stigoh ja na red pocupkujući, platim pivo, ali je zapelo oko kese. Naime, nisam imao ništa sitno da kupim najlon kesu, pa mi je ovaj prodavac najzad stavio dve boce piva u papirnu kesu.

Izleteo sam kao furija iz prodavnice; pravo ka česmi, nema grupe, a ni moje supruge; levo, desno – ništa. Vratim se nazad, odakle smo došli – ništa, niko poznat. Shvatio sam da je vrag odneo šalu, i da je grupa otišla ka metrou. Da sam bar znao gde je stanica metroa, stigao bih ja njih. No, tu je mobilni, spas, da pozovem vodiča jer supruga ne nosi svoj mobilni na putovanjima. Mobilni prazan!

Počela je lagana panika, ali, dobro, polako, smirivao sam sam sebe, nije mi prvi put da budem sam u nepoznatom gradu. Pođem jednom ulicom, kad tamo stoje dvojica karabinjera. U prvi mah sam pomislio da im priđem, ali šta bih mogao da im kažem? Ne znam italijanski, ne znam engleski jezik, a ono malo francuskog što sam učio u osnovnoj i srednjoj školi, od toga slaba vajda. Pasoš je u hotelu, i kako da im objasnim ko sam i odakle sam? Još bi me strpali u zatvor, a tu bi tek nastale muke.

Vratio sam se do česme i pošao drugom ulicom, mračnijom, i nije mi bilo svejedno, setivši se vodičevih priča kad naiđu ulični mangupi i svuku čoveka do gole kože, a već je sat otkucavao to vreme, posle 22 časa. I da sam znao gde je naš hotel, ne bih smeo tek tako da krenem ka njemu. Spas je, naravno, bio taksi. Zaustavio sam prvog koji je naišao i počeo, s onom kesom s pivom u rukama, da mašem i nešto da „parlam“, verovatno esperanto, da je jadni čovek dao gas i otišao u nepoznatom pravcu. U prevodu: hteo sam da mu kažem da hoću u hotel koji se nalazi blizu Koloseuma i glavne železničke stanice, a kome sam zaboravio naziv. Supruga mi je lepo rekla da uzmem vizit-kartu na recepciji hotela, a ja sam mislio da mi neće trebati.

Vrteo sam se u krug, gledao u rimsko zvezdano nebo, prizivao Boga… I najzad, slamčica spasa: setio sam se da naziv hotela počinje na slovo A… Aristotel – nije; Amadeus – nije; Znam da to nisu nazivi. ARHIMED!!! Tu si, eureka! Sad sam ja car, cezar! Samo da naiđe neki taksi. Ubrzo se jedan pojavio i ja ga zaustavih uz pobedonosno: „HOTEL ARHIMED!“ i zavalih se na zadnje sedište. Neka košta koliko košta, samo da se dokopam hotela. Da li me taksista, videvši da sam stranac, vozikao malo duže (da upoznam Rim još bolje), nije mi bilo tog trenutka važno. Koštalo je 7,80 evra, a ja sam ga častio 20 centi.

Uzeo sam ključ na recepciji i popeo se u svoju sobu. Grupa još nije stigla. Odmah sam uključio mobilni da se puni, a ja sam otišao na tuširanje. Vrata od sobe nisam zaključao da bi supruga mogla da uđe ako u međuvremenu stigne. Taman kad sam izlazio iz kupatila, u sobu je ušla supruga i povikala: „Pa on je stigao! Evo ga ovde!“ i samo što nije pala u nesvest. Uniformisani radnik obezbeđenja bio je zgranut, prvo, što su vrata sobe bila otključana, a drugo, mislio je da je neko upao u našu sobu, jer nije ni pretpostavljao da sam to mogao biti ja (kad supruga nije dobila ključ na recepciji, mislila je da sam ga poneo sa sobom te je zato pošao i on s rezervnim ključem). Sa njima je bila i devojka iz Novog Sada koja je znala italijanski jezik i supruga ju je zamolila da pođe s njom i ona je razjasnila celu ovu enigmu radniku obezbeđenja, koji je, uzgred rečeno, Indijanac, pravi, sa dugom kosom kao Vinetu. Supruga je „Vinetua“, onako zbunjenog, poljubila u obraz, možda i zbog toga što ovaj nije posegao za službenim pištoljem. Malo zatim, uz smeh, ono dvoje je otišlo, a supruga i ja smo prepričavali događaj, a javio sam i vodiču da je sve u redu i da sam u hotelskoj sobi.

Sutradan smo posetili Vatikan, državu u glavnom gradu Italije. Trg Svetog Petra, sa svojim monumentalnim građevinama i balkonom s kojeg se papa obraća vernicima, pružao je veličanstven prizor. Hiljade turista iz celog sveta prate i slušaju svoje vodiče koji nose raznobojne suncobrane kao znak raspoznavanja. Naš vodič držao je novine iznad glave, kao da pada kiša. Srpska posla! Mnogi koji su pili vodu sa česme koja se tu nalazila, složili su se da nisu pili bolju vodu, a i vodič je potvrdio da je ta voda koja teče sa nekog rimskog brežuljka, jedna od najboljih u Italiji. Ko je hteo da vidi muzeje i Sikstinsku kapelu, koju je oslikao Mikelanđelo, morao je da plati 50 evra.

Popodne smo krenuli ka jugu, do samog kraja italijanske čizme, do Kalabrije. Kod mesta San Stefano, ukrcali smo se na trajekt za Siciliju. Predivno plavetnilo jutra iznad i ispod nas, obasjava Mesinski zaliv. Jer, prvi grad u koji stižemo na najveće italijansko ostrvo i najveću regiju, upravo je Mesina. Zatim autobus razvozi putnike gde je koji uplatio aranžman. Ređaju se: Taormina, Đordani Naksos… Predivna mesta, plaže, azurno more… Laguna deluje kao da je na slici u nekom ilustrovanom časopisu, a ne u prirodnoj lepoti. Jednostavno, deluje nestvarno. Na kraju, i naš hotel u Fondakelo di Maskali, u čijoj blizini izbacuje dim živi vulkan Etna. Desetak nas provešće ovde sedam dana.

Ovo je manje mesto, tiho, podređeno turistima, za njihov što bolji i prijatniji odmor. Domaćini su se potrudili da nam prirede izložbu oldtajmera, izbor za mis, tradicionalnu silicijansku muziku i igru. U krugu hotela, travnjaci, primorsko drveće i rastinje, kao i veliki bazen, restoran…

Odatle, ko je hteo, mogao je da se penje na Etnu uz lekarsko odobrenje, i u staroj obući, jer ona posle neće biti više za upotrebu; nekoliko njih je provelo dan u obilasku Palerma, glavnog grada Sicilije. Ko je hteo, mogao je da ode do Katanije i Sirakuze. Supruga i ja opredelili smo se za obilazak sicilijanskih sela: Korleone, Savoka… gde je sniman čuveni film „Kum“. Sve je još autentično i zato privlači veliki broj turista. Tu je kafanica, sada i prodavnica suvenira, gde je Majkl Korleone (Al Paćino) zaprosio mladu Sicilijanku, a nešto dalje je i crkva gde su se venčali; tu je i obličje režisera Frensisa Ford Kopole s kamerom u ruci, napravljeno od podeblje žice.

Sedmog dana – povratak, istim putem, samo u obrnutom smeru. Kasno popodne stigli smo u Napulj i smestili se u hotel. Potražili smo markete da se snabdemo namirnicama, uz preporuku da se ne udaljavamo previše od hotela, pogotovo u večernjim satima, jer je hotel bio prilično udaljen od centra.

Sutradan smo metroom krenuli ka centru grada. Napulj je najveći grad u južnoj Italiji i velika morska luka. Ogroman prekookeanski brod, usidren, delovao je kao neka zgrada višespratnica. Srednjovekovna arhitektura daje ton ovom gradu sa velikim katedralama, a sedeli smo ispred jednog od najstarijih i najlepših pozorišta u ovoj zemlji, u čijoj je blizini i čuveni zamak „Jaje“.

Ko je iz naše grupe hteo, mogao je brodićem do ostrva Kapri, jer su to vremenske prilike dozvoljavale, odnosno, more je bilo mirno i samo se tada može prići kamenitoj obali. Neki su otišli i do Pompeje, grada koji je vulkan Vezuv zatrpao svojom lavom.

Supruga i ja odlučili smo se za razgledanje grada i za šoping. Cene su sasvim pristupačne za naše džepove, i za odeću i obuću, kao i za kozmetiku i suvenire. Odmarali smo se u bašti jednog od mnogobrojnih kafića, gde su cene kafe i sokova slične našim. Još uvek radi i kafić u kome je odsedao jedan od naboljih fudbalera sveta svih vremena, Argentinac Maradona, dok je igrao za „Napoli“.

U jednom od kafića, blizu mesta gde je bio parkiran naš autobus, mlađi konobar bio je mnogo ljubazan i pričljiv i mi smo se nekako sporazumevali. Ali, svako razume kad je u pitanju pivo, odnosno, bir, bire, tako da sam ja nekoliko puta navraćao kod njega. Ne znam zašto, ali činilo mi se da je Rus, da ne govori čist italijanski jezik. Kada sam mu rekao da sam iz Srbije, brale, nije mi baš delovao kao neko ko zna gde je ta zemlja. Onda sam ja rekao: „Tenis, Đoković!“, i njemu je izgleda bilo malo jasnije jer je počeo je da me oslovljava sa: „Đoko!“

Kasno popodne krenuli smo ka Srbiji; Napulj (Napoli) – Beograd.

Miodrag Lazarević, Požarevac