Pesma sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja putopisna pesma“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Dragan Todorović, Crkva Sv. Marka, Beograd
Osećam kako se stapa nebo sa zemljom,
i sve je pusto. U daljini ničeg, izmaglica bleda,
jedan san, jutro jedno, bez trešanja i zvezda,
decembar beo i beli zubi drvoreda.
Pomislim gde sam, bez vrha i stena,
i kamena što sjaji, i borja u planini,
pa se izgubim, i ćutim tako pod jastukom, pogleda skočena,
i hoću da se vratim, da me grle, da budem večno u tišini.
Da se spojim sa tvojim rekama i potocima;
oči zelene, ruke nežne, da osetim tebe kraj mene,
stazama golim da prošetam, da sam sa svima
vama, jer mi je teško dok Dunav gledam, sam, s obale kamene.
I dok se spušta veče, mirno, decembarsko,
ja se setim svega, od mora do Save,
pa se izgubim, i ćutim tako uz oset truo,
i hoću da se vratim, da vas grlim, ispijam, do nemoći plave.