Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Mural u gradiću Foni, Sardinija
Na Zapadu je skoro pravilo da djeca od roditelja odu sa 17-18 godina, da počinju svoj život, osamostaljuju se i „pokreću“ svoj biznis, tako da roditelji i djeca vrlo rano, u neku ruku, postaju stranci. Pretjerana bliskost koju iskazuju naše balkanske porodice smatra se djelimično nedoličnim i nedopustivim ponašanjem, jer se od djece mogu napraviti slabe osobe koje se u srednjim i poznim godinama neće moći nositi sa životnom problematikom.
Tako, praktično, tamo djecu tjeraju od sebe da što prije stanu na sopstvene noge i da se bore u životu. Da se ostvare kao ljudi i da dokažu da su u stanju da opstanu. Roditelji pod stare dane odlaze u staračke domove ili, ako imaju više sreće, djeca plaćaju nekoga da ih čuva i pazi dok im poštar ne donese pozivnicu za bal na nebu ili im sudija odsvira kraj utakmice koja se zvala život. I nije to ni čudo na tom hladnom, profesionalnom Zapadu, gdje se sve mjeri kroz dolar, funtu, evro. Tamo je, čini mi se, odvajkada tako, jer u trci za bolji život, za profit, za prestiž, za bogatstvo – drugačije i ne može biti.
Prolazeći skoro svakog dana pored Doma za stare u mojoj varošici, koji se (gle, čuda!) zove “Sunce“, vidim da na ulaznoj terasi u vrijeme lijepih i sunčanih dana sjedi ili rijetko stoji puno starih žena i ljudi koji, okrenuti prema ulici, sakupljaju zrake sunca i toplinu i broje svoje posljednje dane, mjesece, rijetko i godine života. Ovdje im je život smrsio konce, pa sad odmotavaju klupko života i pitaju se da li je baš ovako moralo da se završi.
Većina njih se međusobno poznaje iz mladosti, iz tog nekog drugog, ranijeg života i to im u neku ruku možda olakšava ovo tavorenje i topljenje života. To im sigurno pomaže da, u nedostatku topline porodičnog života, osjete tu bliskost sa ljudima iste sudbine. Doskoro su se susretali u ovoj istoj ulici ili na pijaci, u kafanama, na rođendanima, slavama i slavljima, a danas, evo, nemoćni sjede i listaju godine i dane, sabiraju zrake sunca i maze uspomene. Većina njih potiče iz porodica koje su do juče bile brojne, složne, vesele i jake – gdje su se, prije svega, poštovali Bog, kum, komšija, prijatelj, putnik namjernik i, naročito, stariji.
Starijeg si uvijek morao pozdraviti bez obzira da li ga poznaješ ili ne, moralo mu se ustupiti mjesto u javnom prevozu, na stanici, svuda. Čak se dugo njegovalo pravilo da se starijem prilikom pozdrava poljubi ruka – kao znak poštovanja njegovih godina, lika, iskustva i znanja. Kad stariji ulazi u kuću, sva čeljad bi ga dočekala stojeći.
Brinuti o starijima bila je neka vrsta tradicije, poštovanja, obaveze i sevapa jer se vjerovalo da postoji nepisano pravilo: kako se vi ponašate prema svojim starijim tako će se ophoditi i vaša djeca prema vama.
Đedovi su uvijek sjedili u vrhu, na čelu stola. Prvo se njima služilo jelo. Oni su nazdravljali i podizali prvu čašu i “čitali“ zdravicu na slavama i drugim veseljima. Oni su sjedili uz popa u vrhu sofre i za kakve žalosti ili daća za upokojene. Njima se krevet uvijek namještao u blizini peći da im je uvijek toplo i, kako su govorili, da im se “ugriju stare kosti“.
Oni su se za sve pitali: kad treba početi orati, šta sijati, kad početi kositi i slično. Svi ukućani su iskazivali beskrajno poštovanje prema starosti i svi su vjerovali u bliskost i sklad svoje porodice. Sigurno ni pomisliti nisu mogli da će skončati na ovakav način.
Ali, život je čudo. Ne zna se šta nosi dan, a šta noć.
Siguran sam da se većina njih u čudu pita šta bi sa njihovom djecom, unucima, porodicama. Šta se to i što se to tako brzo desilo da ostanu sami? Da li je baš tako moralo da bude da, umjesto porodične i dječije ljubavi, pod stare dane žive tu gdje jesu i da penzijom, ako je i imaju, plaćaju ili, ako imaju više sreće, da im djeca plaćaju tu udobnost koja se zove dom za stare?
I većina ih umre sa neriješenom tom zagonetkom.
Da li su, možda, negdje pogriješili u vaspitanju djece?
Da li su se ogriješili o svoje roditelje?
Da li je to smisao i suština života?
Da li je to cijena uspjeha njihove djece i cijena novog svjetskog poretka i boljitka za koji su se i sami borili?
Da li, da li…