Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotgografija: Zevsova kupatila, Grčka
Verujem da je roda koja me je donela na ovaj svet pogrešila spustivši me u jedno malo selo u Istočnoj Slavoniji. Trebalo je da me ostavi negde u Grčkoj, jer more i planine Grčke doživljavam kao svoj duhovni zavičaj. Zato nastojim da, od kada sam u penziji, jednom, a nekada i dva puta godišnje, otputujem u Grčku. Iz mesta u kojem letujem obavezno odem na neki lep izlet. Letujući u Nei Poriju, mestu ispod Olimpa, krećemo na izlet put te mitske i magične planine.
Septembarsko jutro, dan vedar, sa vrhova Olimpa svetluca sneg. Autobus pun turista krece prema planini na čijim su vrhovima u palatama od kristala i zlata živeli glavni grčki bogovi. Hranili su se ambrozijom, pili nektar i, kako mitovi kažu, bili besmrtni. Vrhovni među njima Zevs, sin Hrona i Ree, Bog svih bogova, ljudi, neba i groma! Danas ćemo posetiti njegova kupatila u kanjonu reke Enipeas.
Vodič nas obaveštava da ćemo zastati na jednom usponu i izaći iz autobusa. Izlazimo svi, pa i vozač. Motor ugašen a autobus se polako kreće uzbrdo! Neverovatno! Vodič prosipa vodu po kolovozu, a ona se penje uzbrdo, umesto da se sliva dole. Već na početku puta, uveravamo se da je ovo zaista magična planina. Ova pojava u kojoj vladaju zakoni suprotni zakonima sile teže, nastaje usled dejstva jakog magnetnog polja na ovoj deonici puta.
Ulazimo u autobus i vozimo se do vidikovca Stavros na 911 metara nadmorske visine. Kao na dlanu vidimo delove Tesalije i Pierije. Posebno smo radosni što je vedro i vidimo sva tri vrha Olimpa: Mitikas 2.917 m, Holio(Skolio) 2.911 m i Stefani 2.905 m. Kratka vožnja do etno-sela Stari Pantelejmon. Selo je od magistralnog puta udaljeno četiri kilometara, pa je zaboravljeno od svih počelo da propada. Onda su ga devedesetih godina prošlog veka otkrili engleski i nemački turisti. Pokupovali stare kuće, obnovili ih zadrzavši starinski stil, koristeći prirodne materijale, drvo i kamen. Bele tipske kućice smeštene u moru zelenila. Uredili su ulice i trgove, obnovili crkvu i, dok su se Grci osvestili, Nemci i Englezi postadoše vlasnici sela sa puno prodavnica suvenira, etno-restorančića i lepog prihoda od turizma.
Vozimo se prema manastiru Sv. Dionisija. Stari manastir sagrađen 1540. godine,uništen je od Turaka 1821. godine. Novi je izgrađen 1950. godine. Na ulazu u manastir, žene dobijaju suknje, jer samo tako može da se uđe u manastirsko dvorište. U njemu, tišina i red vladaju u svakom kutku. Puno zelenila i raznobojnog cveća. Razgledamo crkvu, muzej u kojem su mosti Sv. Dionisija. Pijemo svetu vodu sa česme ispred glavnog ulaza u crkvu. Za uspomenu, kupujemo suvenire i razglednice, jer je fotografisanje zabranjeno.
Krećemo dalje put gradića Litohoro koji je osnovan jos u 14. veku. Autobus ostaje na parkingu, a grupe turista uzbrdicom kreću prema centru gradića. Nije mi lako, put traje četrdesetak minuta, ali rešila sam da ne odustanem. U centru mesta, vodič upozorava da će biti naporno. Ko misli da neće izdržati, neka ostane u gradiću, poseti crkvu Sv. Nikole, prošeta uličicama punim prodavnica suvenira i sačeka nas u nekom od brojnih kafića.
Umorna i zadihana nastavljam sa grupom. Rekla bih da sam među nekolicinom najstarijih. Na izlasku iz mesta, jedan stariji bračni par i gospođa mojih godina odustaju. Sada sam sigurno najstarija, ali kako biti ovde, a ne videti Zevsova kupatila?
Uskom stazicom penjemo se ka cilju. Žičana ograda sa desne strane deli nas od provalije u kojoj teče reka Enipeas. Legenda kaže da je Litohoro bio dom prelepe šumske nimfe Leto, supruge Enipea. Posejdon, bog mora, zaljubljen u nju, ukrade je dok se kupala u reci. Ona nikada nije prihvatila njegovu ljubav, a Enipea moli Zevsa da ispravi nepravdu i vrati mu suprugu. Zevs odlučuje da ne ispuni njegovu molbu, nego pretvori Enipea u reku Enipeas koja se nikada neće uliti u more. Tako se Enipea nikada neće sresti sa svojom lepom Letom.
Ja se trudim da ne zaostanem za grupom, ali nije mi lako. Znojim se. Na delovima staze, krupno kamenje, plašim se da se ne spotaknem. Nemam vremena da sagledam svu tu lepotu oko sebe. Čini mi se da ovaj uspon predugo traje iako je rečeno da je kraci od dva kilometara. Najzad, stigosmo do izvora reke Enipeas, do naseg cilja, Zevsovih kupatila.
Očekivala sam moćni izvor, bujicu vode koja se sliva niz kaskade, a ono veoma malo vode u nekoliko malih jezerca. Vodič objašnjava da je tako u ovo doba godine, posle sušnog leta. Najbolje je doći u proleće ili početkom leta kada se snegovi otope, a reka nabuja. Gledamo u ta bistra jezerca i slušamo mitove o životu bogova na Olimpu. Kažu da je Zevs bio nestašan i često neveran supruzi Heri, a po legendi, jedino ga u kupatilima nije mogla zateći sa drugom boginjom ili ženom. Ako bi ga našla na nekom drugom mestu, strašno bi se naljutila i sutradan bi mu spremila zagorelo jelo koje se tako pusilo da bi napravilo oblak iznad Olimpa. Sudeći po današnjem sunčanom danu, Zevs je juče bio veran Heri i mi videsmo vrhove Olimpa!
U kanjonu hladno, ja oznojena, pomalo me hvata jeza. Odahnuh kada vodič reče da ne moramo istim tempom i zajedno da se vracamo u Litohoro. Lagano silazimo, fotografišemo ovu lepotu koju tek sada uočavam. Moćna priroda, naizgled mala, a snažna reka koja je hiljadama godina tražila svoj put prema dolini praveci kanjon. Ogromna zimzelena i listopadna stabla, vatromet boja njihovog lišća, miris šume prepune kiseonika. Disemo punim plućima.
Zadovoljna što sam konačno, bar delimično, doživela magiju mitskog Olimpa, stižem do hotela „Zevs“ u Litohoru. Na terasi pijem ledeni frape (umesto toplog caja) i gledam stamene gromade moćne planine.
Već u autobusu za Nei Pori osećam drhtavicu. Temperatura raste. Lekar kaže da je bronhitis! Tri dana provodim u krevetu uz lekove i čaj. Onda se setim „leka za sve bolesti“ moje zemaljske domovine: slaninica i beli luk za doručak! Mom zdravlju doprinosi i Egejsko more jer, kako Grci kažu: „More leči sve bolesti“. Koristeći ova tri dobra (tri kala, kako bi rekli Grci), oporavljena u svakom pogledu, vraćam se kući!
Iako sam pri kraju sedme decenije, želim da još jednom, ali u proleće ili početkom leta, vidim Zevsova kupatila u punom sjaju.