Početna Draganova nagrada Milica (Paraćin): Zavičaj

Milica (Paraćin): Zavičaj

Milica (Paraćin): Zavičaj

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Miletova koliba, Pajkovac

Putovali smo, sećam se, vozom do Ćićevca, a odatle najčešće fijakerom Bačinca Bajkića do Varvarina, preko mosta koga više nema. Ja, dete koje drema, slušam kloparanje točkova kroz polja i čekam kad će Morava. Odmah posle mosta su groblje i crkva. U centru grada, skver sa magnolijama i put koji vodi prema Bačini.

U daljini se nazire Juhor a majka me svija u svoje krilo i pričama prekraćuje put. Kočijaš ljut na svog riđana što usporava kas kroz ravnicu, bičuje ga i bat koraka postaje sve glasniji. U ravnici između dva sela, sećam se, bio je vinograd, veliki i rodan, a onda prve kuće najavljuju Bačinu. Slušam tišinu koju remete samo konj i fijaker.

Veliko selo, dugačke ulice. Posle crkve je raskrsnica koja vodi ka Cvrnici, ali mi produžavamo put. Greje me majčin skut, a čim izađosmo iz sela, vidi se Orašje. Put prav ko strela, a iza svakog prevoznog sredstva oblak prašine. Još iz daljine, usred sela, vidi se velika bela škola, a malo iza toga crkva i izvor kisele vode. Deo tadašnje mode je bio da se tu odmaraju konji, pije voda i nakon kraćeg predaha, ponovo sedne u fijaker ili čeze.

Ovaj put nije bez veze, jer me vodi u zavičaj. Počinju krivine uz Kalenićku reku, a ja sam sve nestrpljivija. Rasanjivila sam se i jedva čekam kraj puta. Ni na koga nisam ljuta, a kada smo se popeli na vrh brda, pukao je pogled na moj Pajkovac. Silazimo iz fijakera kod škole, a onda uz Vodički potok. Glib se lepi za noge, ali meni nije težak. Neko nas je spazio s perde. Žurim im u susret.

Tu su svi: i baba Mileva i deda Draža, ujna Nata, ujka Vlada, mali i veliki bata, kako sam ih ja tada zvala. Odnekud dođoše deda Dola i baba Sija, majčini stric i strina. Svi nam se raduju i grle nas.

Ova slika mog zavičaja je nestala. Ima je samo u mojim sećanjima, ali mi i danas zaigra srce kad mi neko pomene Pajkovac.

Milica Živković, Paraćin