Draganova nagrada 2017.

Ljubica (Lipik, Hrvatska): Malezija u srcu, srce u Maleziji

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi „Šetnja kroz vreme“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity

Provodim zimu kod ćerke u Ljubljani. Ostavila sam iza sebe svoj uobičajeni život i uklopila se u ovaj ovdje, sa ćerkom, zetom i unucima, dva dječaka od devet i četiri godine. Već pri kraju boravka, dobivam e-mail od ćerke iz Malezije o raspisivanju natječaja za putopis iz ugla starije ili zlatne generacije.

Najprije mislim: „Jeste, bila sam ovo ljeto u Maleziji, ali nisam u Sloveniju ponijela bilježnicu u koju sam bilježila utiske. Osim toga, nikad nisam ništa javno pisala.“ Onda me stalo kopkati. Pa ovo je jedinstvena prilika, koju već dugo čekam. Naime, već odavno me proganja misao kako starije osobe nigdje ništa o sebi ne govore. Nema časopisa, blogova, knjiga, savjeta u novinama, pa čak ni odjeće u prodavnicama. Ono što mladi ljudi pišu o nama, nije autentično, šta oni znaju kako je biti u našoj koži! Razmišljam kako bi bilo lijepo da bar jednom mjesečno na kiosku kupim reviju u kojoj bi stariji ljudi pisali o reumi, osteoporozi, strahu od Alchajmera, odluci o staračkom domu, botoksu, opadanju kose i slično. Dok mladi i srednje mladi o onom što je njima važno na sav glas raspravljaju u štampi, na televiziji, na društvenim mrežama, svuda.

Iz tog ugla, poželjela sam opisati moje ovogodišnje putovanje, moje impresije i zapažanja i doživljaj susreta sa jednim dosad meni posve nepoznatim podnebljem o kojem nisam ni čitala ni gledala na televiziji. Pričala mi je moja Vesna koja tamo živi, kako je tamo, ali to nije ni blizu onoga što sam dolaskom tamo spoznala.

Da bih odnekud počela i bila jasnija, htjela bih se na neki način predstaviti. Ne imenom i prezimenom, nego tko sam kao osoba i iz koje perspektive opisujem putovanje u Maleziju.

Pa, za početak, imam gotovo sedamdeset godina i penzionerka sam. Jedna sam o brojnih koji imaju i srpsko i hrvatsko državljanstvo. Živjela sam u Srbiji „onih“ godina, pa se vratila kući, a sad sam malo tamo, malo ovamo, malo kod djece – malo bih preokrenula Sejramovića,  u „nigdje, niotkuda“. To jest, svugdje si, a nigdje ne pripadaš, što ima svojih čari, ali i svoju tamnu stranu.

Takav život se desio i mojim ćerkama, jedna je udana u Sloveniji, a druga, koja mi je omogućila spomenuto putovanje, živi u Maleziji.

Dugo sam vremena razmišljala kako da se postavim ako budem pozvana u tu posjetu. Hoću li fizički izdržati, ne daj Bože da netko ima sa mnom problema. Kad mi je saopćeno, ovo ljeto ide cijela familija Vesni u posjetu, rekla sam sebi: „Idem, pa kud puklo, da puklo“. I nisam se pokajala.

Kad me je moja Vesna prije nekoliko godina obavijestila: „Mama, selimo u Maleziju“, skamenila sam se od straha. Ja jesam za tu zemlju čula, ali na atlasu je nisam mogla naći. A moja prva asocijacija je bila – urođenici sa palminim lišćem oko struka i lukom i strijelom. I karavan kamila u suhoj i bezvodnoj pustinji. Bože, u kakvu nedođiju taj Rik vodi moje dijete! Dabome, nikom nisam rekla za taj moj strah.

I onda, putovanje i boravak tamo. Od polovice sedmog do polovice osmog mjeseca. Išli smo moja Vesna i njena kćerka, Maja i njena familija i ja. Iz Zagreba za Istanbul, iz Istanbula za Kuala Lumpur. Ja kao paket. Idem za njima, oni brinu o pasošu, pomazu mi da izaberem jelo. Dobro se osjećam. Avionom se voziti nije mi prvi put. Već sam tako išla sa njima u Australiju. U Istanbulu se osjećam svjetski. Mnoštvo ljudi. Mladi, stari, crni, bijeli, muškarci, žene, pokriveni, otkriveni – super, centar svijeta.

Let do Kuala Lumpura – uglavnom spavanje. Djeca gledaju kako oni na slovenskom jeziku kažu „risanke“. (crtani filmovi)

Da, ispred nas, na svakom naslonu sjedišta – TV ekran. Netko gleda film, netko prati put kojim se leti. I ja želim vidjeti kud mi to prolazimo. Uzimam daljinac koji visi kraj ekrana. Probam strelicom gore-dolje kao kod mog televizora, ne ide. Ne želim buditi moje, mislim si, kako to da ta djeca znaju uključiti taj televizor, a ja ne. Kasnije vidim, oni prstom povlače po ekranu. E, moja ti, pregazilo te vrijeme.

Stigosmo, kako naš Marko kaže, u Kuvala Lumpur. Ćerka naručila taksi kombi, mi imamo puno stvari. Do njenog stana stižemo noću. Dočekuje nas zet sa večerom. Idemo na spavanje.

Ujutro razgledam gdje se to nalazim. Već na prvu zaključujem i gledam okom domaćice -dom moje ćerke je mnogo ljepši nego što sam zamišljala.

I počinje naš „turistički“ boravak. Naši domaćini su nam sasvim na usluzi. Pitaju gdje mi želimo, ali šta mi znamo, vodite nas po svom izboru. Vode nas najprije u veliki tržni centar Publika, pa onda u centar grada do Petronasa, to su donedavna bile dvije najviše građevine na svijetu. Obilazimo parkove, vode nas na izlet u džunglu, na rijeku gledati krijesnice. Obilazimo trgovine, muzeje, galerije.

Snažan utisak je osjećaj veličine. Ovdje je sve veliko. Velika, meni nepoznata stabla, velike planine, veliko visoko nebo i oblaci, velike građevine, pa čak i vlati trave izgledaju veliko. Kolike su samo orhideje! Nisam ih doduše vidjela u prirodi, ali one na aerodromu i u trgovinama su raskošne, ogromne, potajno sam opipavala da nisu umjetne. Od sanseverija koje ja kod nas njegujem i pazim, tamo su posađene žive ograde.

Dalje, ja ne podnosim vrućinu. Iz Hrvatske smo krenuli sredinom ljeta, bilo je vruće i zagušljivo, pa sam pitala ćerku, šta će biti kad kod vas dođemo. Vesna kaže, ovdje je dobro, u Maleziji je stalno trideset pet stepeni. Ali ubrzo sam se uvjerila, malezijskih trideset pet nije kao naših. Zbog vlažnog zraka nemaš osjećaj vrućine i zapare i zbog bujnog zelenila nemaš dojam ljetne žege. Stabla su, kao što rekoh, ogromna, zelena, živice, grmlje, trava, parkovi, zeleno, zeleno, kao kod Lorke, svježe i bujno, pa ljudi moji, ovdje je vječno proljeće! Pokazali su mi stabla banane sa ogromnim listovima iza kojih izviruju grozdovi banana. I na takvim velikim listovima su nam u indijskom restoranu poslužili ručak. Šaku riže, nekakav ljuti umak i placke kao od našeg tijesta za rezance samo isto ljutkaste. Još da  napomenem, rekli su mi da imaju samo dva godišnja doba, kišno i manje kišno sa podjednakom temperaturom, samo u kišnom svaki dan pada kiša, ali ne kao kod nas nego topli ljetni pljusak koji prodje za pola sata, ali sve osvježi i malo rashladi. To je, kažu, tropska klima.

Već prilikom prvih obilazaka grada, uočila sam svugdje engleski jezik. Na engleskom bolnica, na engleskom parking, prodavnice, pića u restoranu, oznaka za toalet, hotel, ne mogu se svega sjetiti. Ja iskreno žalim što nisam naučila taj engleski, iako sam si tokom života bezbroj puta obećavala i nalagala, od slijedećeg mjeseca počinjem učiti. Moju generaciju su, nažalost, učili njemački i ruski. Njemački mi je tokom života koristio, ruski mi je bio lijep, ali ovaj engleski je zakon. Uočavam kako su tehnološkim i svakim drugim napretkom nastajali novi pojmovi univerzalni za većinu svjetskih jezika. I smatram da je u redu da su ti pojmovi svuda isti, lakše se ljudi snalaze i komuniciraju i da je to bolje nego za svaki stručni pojam imati adekvatan izraz na svom jeziku.

I još sam uočila koliko je stari latinski jezik prisutan u današnjoj civilizaciji. Zahvaljujući njemu možeš u bilo kom dijelu svijeta kupiti tablete za glavobolju, otići liječniku ili izvaditi zub. Bravo za univerzalnost medicine.

Zatim, odjeća. Mnogo prelijepih pokrivenih žena. Uglavnom zamotanih glava, a ima i onih takozvanih burki, kad je žena sasvim obučena u crno i vide joj se samo oči. Žene u maramama su u trgovinama, na šalterima i vide se popodne kad se ide kući sa posla. I te marame izgleda prate modu, najrazličitijih su šara i uzoraka. U početku je malo neobično, pa ti postane normalno. I srećeš mlade ljude, zaljubljene i bračne parove, drže se za ruke, a ona pokrivena. Ranije mi je to bila asocijacija na zaostalost, a boraveći u tom okruženju, naša kultura namjerne i izazivačke razgolićenosti pričinila mi se neukusnom i vulgarnom i rado bih ovdje na glavu stavila maramu.

Zaboravih napomenuti: Malezija je zvanično muslimanska država. Postoji više kultura. Indijska, kineska, malezijska, kolonijalna, koje ravnopravno egzistiraju jedna uz drugu. Bar tako izgleda.

Vodili nas naši domaćini na otok Penang, u Džordžtaun, grad sa zaštićenom kulturom, gdje se pod zaštitom UNESCA čuvaju sve te kulture i njihova obilježja. Da, i to ne rekoh, Malezija je sve do 1957. godine bila engleska kolonija. I postoje mnogi ostaci kolonijalnog života. Građevine, bolnice, hoteli, željezničke stanice, pruge, kao u filmovima, ili knjigama Perl Bak.

U Džordžtaunu vodili nas u indijsku i kinesku četvrt, a za usput smo prolazili kroz kolonijalni dio. Indijska četvrt. Eksplozija boja, glasova, treštanja muzike, šarenila odjeće, muvanja ljudi. Shvaćam odakle potječu naši Romi. A ovi naši, poprimili naše oznake, sivi, usporeni, dok tamo vri život.

Kineska četvrt – nešto smirenija. Obišli smo njihov hram. Iako raskošna, atmosfera je pomalo uzdržana, slično kao u našim crkvama. Oblike tih kineskih pagoda gledala sam u filmovima i putopisnim emisijama na televiziji. Bili smo i u njihovoj povijesnoj kući, pokazano nam je ognjište na drva i način kojim su živjele kineske porodice u prošlosti. Slično našima. Ali bogatije. Bila je Kina uvijek bogatija od nas.

U mjestu Batu Feringi gdje smo odsjeli, također na Penangu, vodili nas domaćini na plažu. Ogromna površina vode, ne plave kao kod nas, već rezeda zelene boje. Zastupljeni moderni sportovi, nekakvi baloni u zraku koji vuku skije na vodi. To dosad nisam vidjela. Plaža poluprazna, a velika. Pijesak sitan, sitan kao griz. Vidiš muslimanske porodice, muž u normalnim kupaćim gaćama, žena i djeca u kupaćoj odjeći do grla zakopčani, vidi se lice, šake i stopala. A dalje, Kinezi, muškarci, obučeni uobičajeno, a ženski kupaći kostimi kao naše mini haljinice. I negdje neka evropska ili američka obitelj u nama poznatoj odjeći.

Kod nas na moru i na plažama imam osjećaj masovnosti, zajedništva, a ovdje prevladava nekakav štih ekskluzive. Što bi rekao pjesnik „… i vaše su staze, tihe i diskretne…“

Mislila sam da neću imati o čemu pisati, a sad vidim da sve ono čega se sjećam, neće stati u pet stranica, pa ću požuriti i reći ono što još smatram važnim.

Bili smo u Muzeju islama. Sve prikazano ostavlja utisak raskoši, bogatstva, snage, moći, surovosti i sirovosti. Obuzme te osjećaj da je na muslimanskom tlu ponikla umjetnost i znanost, i vojnička i osvajačka dimenzija, ali nikako nije demos i libertas, to su dostignuća zapadne civilizacije.

Još me se duboko dojmio posjet indijskom svetilištu Batu Kejvz. Nisam išla stepenicama na vrh svetilišta, ima ih dvije stotine, moji mislili da neću izdržati. Zato sam sa ćerkom išla u pećine posvećene indijskim božanstvima. Čini mi se, nitko mi to nije objasnio, da su tu zastupljena sva indijska božanstva;  Brahman, Višnu, Šiva, Kali. Samo ponešto znam o njima.

Vidjela sam božanstva isklesana iz kamena, čudesno oslikana i obojena. U tim figurama ispričano je bezbroj priča iz indijske mitologije, a sve toplo, razigrano, ljudski i prisno.

Naš Bog, kako ga prikazuje naša vjera, je dalek i hladan i strog i kažnjava, a čini mi se da je indijski ljudski topao i ljudski grešan.

Mnogo mi se sviđa što njihovi bogovi imaju debele stomake i podbratke, baš ljudski, baš toplo i prijatno. Takav Bog i meni treba.

O čemu još nisam pisala?

O majmunima. Oni su znamenitost Malezije. To su male, slatke, svuda prisutne životinjice. Ima ih svuda. U parkovima, pored puta i kuća, na dječjim igralištima. Kreću se u velikim grupama. Igraju se sa svojim bebama. Jedu banane. Baš kao u knjigama.

O hrani. O pijacama, ponudi hrane za kuhanje, restoranima i lokalima. Obilja i raznovrsnosti kao na pijaci u Kuala Lumpuru još nisam srela. Ribe, rakovi, školjke, meso svih vrsta, voće, povrće, nema šta nema. Smrdljiva voćka durian, koju sam propustila da probam. Ogromni kokosovi orasi, koje prodavci tešu sjekirama.

Ostalo uglavnom meni nepoznato i za moju penziju vrlo dostupno. Sve je veliko i u velikim komadima. I ljudi moji, izloženo suncu i prašini i isparenjima! Pa se pitam, da li je to manje ili više zagađeno od našeg, zamotanog u folije i najlone, koji zrače i zrače. Da, imam utisak, svatko ima svoje otrove, shodno temperamentu i načinu življenja.

Da budem iskrena, meni se ovo više sviđa.

Ponuda hrane je ogromna, u lokalima, na ulici, bezbroj je restorančića, mjesta gdje se kuha i jede i to i univerzalno i specijalizirano. Indijski, kineski, muslimanski, autohtoni, biraj šta ti srce želi. Slatkiša i začina na svakom ćošku. I jedna posebnost, napitak smuti gdje god se okreneš. Izabereš voće, na licu mjesta ti smućkaju gustu kašu i ti si za male pare okrepljen vitaminima za čitav dan i pritom osvježen i počašćen.

Ljudi rado jedu vani, to je tamo svakidašnje i uobičajeno. Jela su začinjena, ljuta uz obaveznu porciju obične kuhane riže. Toliko da se zna: ne brinite, ako dođete sa malo novca, dobro ćete se najesti. I još nešto – pokretni restorančići. Čovjek u maloj prikolici vozi skuhano jelo, ti ga zaustaviš, on izvadi mali sto i stolice, postavi ti ručak, odmakne se i čeka da pojedeš. O tom sam čitala u romanima, a u Maleziji sam to zaista i doživjela.

Kako sam vidjela Maleziju?

Za mene, tamo je centar svijeta. Tamo je budućnost svijeta. Ne znam da li se tamošnji ljudi iseljavaju kao naši, ali gdje je nacija mlada, gdje vrvi od ljudi svih mogućih rasa, vjera, kultura, gdje je sve veliko i ogromno i prostrano, tamo bih uputila svoju djecu i unuke.

Sviđa mi se osjećaj da ništa nije daleko i da je poznavanjem tog svjetskog univerzalnog jezika povezan čitav svijet i da je modernim i mladim ljudima sve dostupno.

I još nešto. Kad bi nas neko od starijih ljudi pitao odakle smo, obično nisu znali za Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju. Čuli su za Jugoslaviju.

A sad adio! Do sljedećeg putovanja.

Ljubica Golić, 69 godina
knjigovođa u penziji, Lipik, Hrvatska


About the author

Penzin

Penzin je portal posvećen pitanjima starenja i poznih godina, kao i posledica koje će ovaj trend imati na pojedinca i društvo. Penzin edukuje, informiše i podseća na važne probleme i moguća rešenja za one koji se pripremaju ili su već u poznijim godinama, za one koji žele na vreme da razmotre sve mogućnosti, za one koji se staraju o ostarelim roditeljima, bakama i dekama. Za sve nas...

Tefter

Tefter

Draganova nagrada

Draganova nagrada - nagradni konkurs za najbolje putopisne priče i pesme starijih

Isplata penzija