Početna Magazin Godine Ekonomija Kultura preteranog rada (problem je u obimu posla, nije u vama)

Kultura preteranog rada (problem je u obimu posla, nije u vama)

Kultura preteranog rada (problem je u obimu posla, nije u vama)

U članku za The Conversation, australijska psihoterapeutkinja Zoe Krupka piše o svom viđenju savremene kulture preteranog rada.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija iz teksta Radijum devojke

Mnogi ljudi koji dolaze kod mene na terapiju, pričaju o poslu. Koliko mnogo ima posla, kako im se čini da nikada neće uspeti da sve završe, koliko sati provode na poslu, koliko su umorni sve vreme i kako se plaše da će izgubiti posao.

Čitali su tekstove o tome kako mogu da poboljšaju ravnotežu između svog privatnog i poslovnog života. Pokušavali su sa delegiranjem posla, meditiranjem, promišljanjem…

Naročito žene dolaze zbog posledica preteranog rada, pošto su na finansijskom gubitku sa dugim, maratonskim časovima rada ili, što još više plaši – pošto žrtvuju svoj posao da bi pomogle svom suprugu u njegovom prenatrpanom rasporedu.

Pa ipak, svi nastavljaju da traže izvor problema u sebi. Da li postoji nešto drugo što bi mogli da se urade, pitaju se, kako bi sve to bolje sproveli? Možda nešto nije u redu sa njima; jednostavno ne uspevaju da žive i rade istovremeno.

Radimo duže nego ikada, i kako se naši uslovi rada pogoršavaju, tako oni jednostavno bivaju prepakovani u novu verziju normalnog u cilju da se patološko stanje mnogih radnih mesta predstavi kao prihvatljivo.

Uprkos činjenici da dokazi koje imamo o uzroku stresa na poslu i burnout-a* upućuju na faktore prisutne na radnom mestu, a ne u nama, industrija smanjenja stresa i stručnjaci koji se njime bave fokusirani su na strategije lične samopomoći.


*Burnout je termin koji se koristi i u stranoj i u našoj stručnoj literaturi i nema adekvatnu zamenu u srpskom jeziku. To je složeno stanje i ne čini ga samo premor.


Ako pogledate rubriku bilo kojih velikih novina koja se bavi načinom života, naći ćete mnoštvo članaka o tome kako ostati zdrav u životu koji je suviše opterećen da bi se u njemu moglo živeti.

Ali činjenice su jasnije nego što nas navode da mislimo. Mnogi jednostavno rade isuviše mnogo da bi zaista mogli da budu dobro.

Ništa ne može da ublaži stres usled preteranog rada, osim smanjenja obima posla.

Kao što upozorenja na putu tvrde: samo san leči umor. Moramo se podsećati na ovo jer umorni vozači mogu biti u zabludi da će ispijanjem kafe, energetskog pića ili puštanjem glasne muzike moći da pomognu sebi da ostanu budni.

Za nenormalno umorne od posla, potrebno je podsećanje da jedini lek od previše rada jeste da se ne radi previše. To je upravo tako jednostavno.

Proteklog meseca imala sam nekoliko klijenata koji su pokrenuli pitanje o prekomernom radu u svojim preduzećima i evo šta je usledilo.

U jednom slučaju, doveden je konsultant da proceni radno opterećenje tima u odnosu na opis njihovog radnog mesta. Ustanovljeno je da svaki član tima radi između 130 i 160 odsto u odnosu na zaduženje. Zato je radno opterećenje preraspoređeno i svakome ko radi ispod 150 odsto je objašnjeno da nije dovoljno vukao.

U drugom slučaju, da bi se odgovorilo na pritužbe na obim posla, doveden je radni psiholog da proceni međuljudske odnose u timu. Rezultat toga bio je da je mom klijentu rečeno da njegova posvećenost razumnom radnom vremenu ugrožava njegov tim i zato je obavezan da učestvuje u programu upravljanja radnim učinkom. Drugome je jednostavno rečeno da više ne dolazi na posao.

Uprkos bezbrojnim tekstovima o pronalaženju ravnoteže u našim pretrpanim životima, rešenje nije lično, već političko.

Nama koji radimo u zdravstvu i u velnes industriji, stručnost je zarobljena komercijalnim interesima. Programi za pomoć zaposlenima, obuke o upravljanju korporativnim stresom i procvat velnes industrije koja vredi nekoliko milijardi, svi su zasnovani, podržani, a i oni podržavaju kulturu preteranog rada.

Ako smo zaista posvećeni dobrobiti čoveka, moramo da se setimo ko su naši pacijenti i klijenti i moramo da budemo spremni da rizikujemo delujući u njihovom interesu.

Nikakvi multivitami, ni joga, ni meditacija, ni vežbe koje nas oznoje, nikakva superhrana ili ekstremno upravljanje vremenom, koliko god da su sjajni, ne mogu nas spasiti od posledica preteranog rada.

Ovo nije nešto na šta možemo da se prilagodimo. To nije nešto na šta treba prilagoditi ostatak naših života. To nije moguće i neetički je pretvarati se da je drugačije.

Kao niskoleteći avion, ova podmukla kultura preteranog rada je zaglušujuća i jedini način da se zaista osetimo bolje jeste da nađemo način da je zaustavimo.


Zoe Krupka je psihoterapeut sa privatnom praksom u Melburnu, Australija. Pored toga, ona je i predavač i autor brojnih članaka za Washington Post, The Conversation, Newmatilda i druge časopise.