Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Brook Shaden, Capturing Inspiration
Voz je prevozno sredstvo mog detinjstva, veza sa početkom i krajem mog velikog sveta smeštenog na relaciji seoske kuće u kojoj sam živela i poslednjeg odredišta na periferiji jednog grada kamo sam odlazila. Redovno je to bilo za Prvi maj, praznik radnika i seljaka. Sve se uklapalo. Moji roditelji su bili seljaci, a muž očeve sestre, moje tetke – teča, kod kojih smo odlazili, radnik, tačnije, mašinovođa te grandiozne mašine koja je pokretala na desetine putničkih vagona. Gledala sam u njega sa divljenjem jednako kao u lokomotivu koja je, posle zvuka pištaljke otpravnika voza, dugim isprekidanim zviždukom oglašavala polazak dok je zahuktavanje voza za sobom ostavljalo guste slojeve dima.
Da li bih se uopšte prisetila tih sitnih detalja da se nisam, posle toliko godina, našla u vozu koji je sada zaista putovao u taj stvaran, veliki svet, izvan granica moje domovine? Sama u kupeu, zavaljena u sedište obloženo kožom, sa pogledom kroz prozor, imam utisak da voz stoji u mestu a da cela priroda izvan juri neverovatnom brzinom i da svakojaki predeli izmiču iz mog videokruga i da ne uspevam da registrujem ništa posebno. Monotoni dodir točkova sa šinama prerasta u prihvatljivu melodiju za opuštanje i predaju mislima koje naviru bez reda i značaja iz sećanja na prošlost.
Bože dragi, kako je to nekada bilo sve drugačije. Pogotovu u dane velikih državnih praznika. I pogotovu u tim posleratnim godinama kada je stupila na snagu zabrana negovanja pravoslavnih verskih običaja: obeležavanja kućne slave, seoskih svetkovina, crkvenih sabora… Ne znam kako je moj pokojni deda, glava devetočlane porodice sa četiri starosne generacije, imao hrabrosti da se odupre toj proklamaciji gašenja svega u šta je verovao da mu čuva dom, letinu, stoku i zdravlje ukućana… Nije da nije pokazivao spremnost i za novine koje su usladile. Eto, mogli smo mi, troje dece, sa roditeljima da idemo na proslavu Prvog maja u grad, tamo gde je sve vrvelo od ljudi, sreće i radosti… Pa čak i u tom putničkom vozu u kome nije bilo mesto više za sedenje.
Sećam se majke i oca. Izgledali su mi veličanstveno u njihovoj prazničnoj odeći, natovareni punim torbama sa domaćom seoskom hranom, sa po jednom slobodnom rukom kojom su držali nas decu, brata i mene. Starija sestra je mogla sama da ide na začelju za njima. Probijali smo se kroz hodnike vagona i stisnutih ljudskih figura koje su nam pravile mesto da prođemo… Išli smo i išli u potrazi za slobodnim mestom na drvenoj klupi u nekom kupeu… I sada se sva ustresem od pomisli kako smo bez straha prelazili iz vagona u vagon koji su se spajali nekim ogromnim klimatavim cilindričnim delovima, kao da će svakog časa, u toj punoj voznoj brzini, da se odvoje jedan od drugog…
Da, taj praznik je, iz mog dečjeg ugla posmatranja, zaista bio impresivan. Dan ranije i selo je imalo svoju proslavu. Tačnije, na veče sa prvim mrakom. Svi đaci su bili dužni da donesu baklju koja se pravila od konzerve pričvršćene na drvenom štapu, napunjene drvenom piljevinom i zalivena benzinom.
Sa prvomajskim plamenom u dečjim rukama, povorka se kretala od škole do centra sela, do zadružnog doma. Orio se mladalački polet i snaga stihova: „Drugarska se pesma ori, pesma koja slavi rad… Da nam živi, živi rad…“ U tom impresivnom događaju, poljubio me je jedan dečak iz starijeg razreda i pokvario mi taj svečani i uzvišeni čin namenjen radnicima i seljacima…
…Škripa kočnica. Stanica. Prva značajna. U velikom gradu. Pored onih usputnih, nalik jedne na drugu, ovaj brzi voz je projurio bez zaustavljanja. One su značajne za lokalne vozove i široke narodne mase. Moj voz, voz u kome sam udobno zavaljena, međunarodni je. Moje krajnje odredište je Lion.
Trebalo bi da stignem tamo sutra na veče. A dotle? Zaboravila sam adresu na koju treba da se javim. Začudo, ne dotiče me uznemirenost iako ništa ne znam o gradu u kome me čekaju. Uzdam se u slučajne prolaznike i svoje poznavanje francuskog jezika. U telegramu je stajalo da je na udarnom televiziskom programu bila reklama za ansambl kultutrno-umetničkog društva koje gostuje u tom gradu….
„Pažnja, pažnja… Brzi voz za Milano preko Zagreba, polazi…“
Gledam kroz prozor. Blještavo svetlo staničnih svetiljki ističe ljudske konture koje se tiskaju oko ulaza u vagone sa prtljagom koji prevazilazi snagu tela kome trba da služi u nekom odredištu. Oni drugi, razvučenih ustiju u srdačan osmeh, grle svoje drage, mašu i šalju poljupce za srećan put. Sve je nekako svečano pa čak i otmeno, civilizovano…
I voz kreće. Polako, izlazi iz stanice. Izlazi iz tog skučenog prostora gde su kao šibice ukalupljeni vozovi, čekajući svoj red vožnje. Izvan, u odsjaju tinjajućih svetla, čitavo je prostranstvo isprepletanih koloseka…
Kao onda, za Prvi maj, nekih davnih godina na stanici Crveni krst u Nišu. Pravo je olakšanje kada se za sobom ostave uzani vozni hodnici i kupei sa drvenim klupama za sedenje. Kao iz zatvora u slobodu prostranstva. Mogli smo onda da idemo putem koji vodi do stana mojih rođaka. Ali ne. Moj otac je znao prečicu preko drvenih pragova i gvozdenih šina koje smo, dečjim nejakim nogama, preskakali i saplitali se. Koliko je tu bilo lokomotiva i vagona. I nigde ijednog živog bića. Samo mi. Na kraju tog kompleksa za remont i pregled tih moćnih mašina je i periferija naselja, kao neki zaštitni pojas koji je imao ulogu da obezbedi očuvanje tog bogatstva za čovečanstvo.
To je bila železnička kolonija koja se sastojala od nekoliko sivih dvospratnih zgrada i velike livade sa koje se, kao na dlanu, sagledavao predeo kojim smo došli. Jedva sam čekala da uđem u stan, da izađem na omanju terasu sa suprotne strane sa koje sam gledala u nebo, u avione koji su sa te strane poletali sa vojnog areodruma. Tu je počinjao i tu, u jednoj sobi koja je imala ulogu kuhinje i trpezarije, završavala se velika gozba i proslava Prvog maja, praznika mojih roditelja i naših domaćina. Povratka kući se ne sećam. Možda zato što mi je tamo bilo sve dobro poznato i svakidašnje…
Ulazi bračni par srednjih godina. Tihi i nenametljivi. Samo nekoliko reči sa uzdržanim ophođenjem, sa zagrebačkim akcentom i ništa više. Trudim se da im budem ravna, da ne pokvarim utisak o mom narodu. Izvinim im se i na kratko, izađem da im dam vremena da se smeste i da se osećaju udobno, baš kako sam se i sama osećala dok nisu ušli. Uzajamni osmesi pristojnosti omekšavaju atmosferu. Dozirana komunikacija govori o nama. Pozivam se na zoru koja se nazire na prostranoj ravnici Republike Hrvatske i na umor koji me je stigao i sa prizvukom izvinjenja sklapam oči ne bih li dotakla san.
Voz jednolično i uspavljujuće hukti… Kao filharmonija snova koji nemaju jasan početak ni kraj. Bitno je nastojanje da se iz lavirinta izađe, da se leti raširenih ruku, da se otkrije mesto pogodno za skrivanje, da se nađe spas iz košmara… Da se dotakne ljubav za kojom tragamo. I baš onda, kada je san toliko autentičan da se ne razlikuje od jave, voz, uz škripu kočnica, otvara vrata princu na belom konju… Da li je to predskazanje?
Svesna sam bila svojih vrlina. Ljudski kvaliteti dvadesetogodišnje studentkinje arhitekture koja je prvu godinu studija završila u junu sa visokim prosekom i stekla pravo na univerzitetsku stipendiju, bili su obogaćeni i skladom linija spoljašnjeg izgleda, interesovanjem za muziku i negovanjmem kulturno-umetničkog i etnološkog nasleđa igara i pesama naše zemlje. To je i bio razlog mog putovanja. Tamo gostuje KUD kome treba da se priključim…
Polusanjiva… Pogled mi pada na par cipela braon boje, verovatno italijanske marke jer koža deluje meko i sjajno, kao da su tek izašle iz radnje…
Bože dragi, kakva asocijacija na železničku koloniju gde sam odlazila u vreme praznika Prvog maja i kasnije kao devojčica za vreme letnjeg raspusta po desetak provedenih dana u gostima… Sećam se nekoliko para poludubokih, crnih glomaznih cipela mog teče koje su se nedeljom obavezno iznosile ispred ulaznih vrata na podest stepeništa koje vodi na sprat zgrade. Tu su se najpre izvesno vreme luftirale, a onda je zadatak bio na mojim sestrama od tetke da ih do visokog sjaja uglancaju ostatkom naglavka od vunene čarape pošto ih predhodno dobro natope podgrejanim crnim imalinom da bi što bolje upile, da bi mogle da ostanu čiste u lokomotivi gde se neprestano prašnjavim ugljem, puni mašina…
Cipele mog novog saputnika nisu jedini izuzetak koji mi je privukao pažnju i asocirao na suštu suprotnost iz mog sećanja.
Razdanilo se. Dobar razlog da se latim sunčanih naočara, da sakrijem radoznalost i da, onako, kao nezainteresovano, odmerim tog mladog gospodina. A možda je situacija nategnuta i zato što mi je niotkuda usađeno u svest, da nas koji živimo južno od svih tih velelepnih, prozapadno orijentisanih gradova sa ovog prostora, vide kao naciju koja se odlikuje privrženošću svojoj braći unutar granica domovine, bezuslovno gostoprimljivi i ljubazni, što je inače odlika primitivnih naroda. Uz to, žena iz mog kraja za njih je kuvarica koja stoji pored šporeta sa keceljom oko pojasa, maramom na glavi, sa ručkom u šerpi koji ne sme da bude hladan bez obzira kada i u koje doba će da naiđe glava porodice… Na trenutak gubim samopouzdanje i okrećem glavu sa pogledom negde u daljinu gde mogu da se usredsredim na neku tačku i dobijem na vremenu.
Kako sam samo bila nepravedna kada sam mog saputnika svrstala na stranu većine. Kao da je čitao moje misli. Nenametljivo je razvio tok diskusije i otkrio mi drugu stranu viđenja sveta: da nema dobrih i loših ljudi, već samo različitih od nas. Putuje u Rim. Tamo je na postdiplomskim studijama. Prava. Elokventan, šarmantan, pametan…i kao iz butika. Činilo mi se da ga znam sto godina. Voz, i nas dvoje u njemu, stojimo u mestu, a sve izvan, promiče. Neverovatnom brzinom. I baš tako nam se pojavljuje i železnička stanica u Milanu. Evropska raskrsnica ispod ogromnog natkrivenog svoda nad spletom impozantne noseće konstrukcije, nad tolikim narodom koji se tiska između silnih kompozicija. Tu treba da krenemo svako na svoju stranu.
Setila sam se železničke stanice Crvenog krsta, najvećeg vizuelnog dostignuća mog detinjstva. Setila sam se saplitanja na šinama i slojevima kamena tucanika na kojima su ležali drveni pragovi. I Prvog maja kao najvećeg praznika čitavog čovečanstva kome sam i ja pripadala. I povratka domu u kome se ništa nije događalo.
I baš tu, na evropskoj raskrsnici voznih pravica, moj saputnik se zagledao u mene i tiho mi rekao da ga je opčinio sjaj u mojim očima. I sama sam bila svesna vatre koja se razbuktala. Kao baklja natopljena benzinom, kao poletna pesma iz čistih dečjih srca, kao tutanj zahuktalog brzog voza…
Izvan granice moje domovine, jedna ruka me je čvrsto držala…